Ivo Andrić je neke od najljepših stranica svoje literature ispisao inspirisan mostovima: “Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer su opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo… Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.”
Višegradski most Mehmed-paše Sokolovića je glavni “lik” Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”, a jedna od njegovih najpoznatijih priča nosi naslov “Most na Žepi”. Dugo i strpljivo građeni u miru, mostovi u ratu postaju predmet rušilačkih nagona, kako protivničkoj strani ne bi bili od koristi. Ali, ima mostova koji prije nego su i podignuti izazivaju svađe i sporenja, ne samo među ljudima već i među državama. Takav je još od njegove zamisli Pelješki most, koji bi trebao povezati poluotok Pelješac sa ostatkom hrvatskog kopna. Radovi na izgradnji mosta su nekoliko puta najavljivani, a potom odgađani, manje zbog protivljenja Bosne i Hercegovine, jer Zagreb za to mnogo ne haje, a više zato što je Hrvatska čekala da joj Evropska komisija odobri blizu 360 miliona eura bespovratnih sredstava. Da je sada izgradnja mosta gotova stvar, potvrđeno je ovog ponedjeljka u Dubrovniku, gdje je potpisan odgovarajući hrvatsko-kineski ugovor. Kako je tom prilikom izjavio premijer Andrej Plenković, tokom izrade projekta “posvećena je pažnja dobrobiti susjedne BiH”. Njegov prethodnik Zoran Milanović nije imao ni toliko diplomatskog takta, pa je jednom prilikom rekao: “Ako se BiH bude protivila izgradnji Pelješkog mosta, neka u EU ide preko Niša i Kragujevca.”
Kinezi će za tri godine izgraditi most, a sve drugo je jalova priča u vidu naknadne pameti. Hoće li BiH ostati bez izlaza na otvoreno more? Hrvatski stručnjaci za međunarodno pomorsko pravo tvrde da neće, dok u Sarajevu vlada suprotno uvjerenje. Ali, čak i da su svi argumenti na njenoj strani, Bosna i Hercegovina bi teško mogla zaustaviti gradnju mosta, jer protiv sebe ima moćnu briselsku birokratiju, susjednu državu koja je članica EU i, na kraju, moćan kineski konzorcij koji u rukama drži krupan investicijski zalogaj. Pokušaji SDA da tu nešto učini, apelujući na Evropsku komisiju da se uključi u rješavanje ovog spora, više liči na prikupljanje predizbornih poena, nego na izglednu brigu o državnim interesima. Pogotovo je naivno upozorenje da će, u slučaju da reagovanje pomenute komisije izostane, “BiH biti primorana da putem međunarodnih sudova traži zaštitu svojih prava”. Ovdje dolazimo do suštine stvari. Naime, nije u nadležnosti bilo koje stranke, pa ni SDA, da rješava ovakve sporove, nego je to stvar države. Ali ne države kakvu imamo, jer su njeni ugled i moć nikakvi, već države kakva bi trebala biti. Na stranu to što građanima BiH Pelješki most niti može naročito smetati, niti im može biti od bogzna kakve koristi. Međutim, ovaj most je jedan od najočiglednijih dokaza da umjesto jedinstvene države, koja bi u komunikaciji sa svijetom govorila jednim glasom, imamo tri međusobno zavađene etničke državice. Mogu oni koji se protive gradnji mosta biti ne znam koliko u pravu, ali neće dobiti podršku nijednog hrvatskog ministra ni u federalnoj Vladi, niti u Vijeću ministara. Srpski politički blok odnosi se prema Pelješkom mostu kao prema nečem što je nakraj svijeta, dok bošnjački politički korpus, koji suvereno vlada svega četvrtinom teritorije BiH, državne interese brani raznim aplikacijama, tužbama, žalbama i sličnom promašenom papirologijom. Bilo kako bilo, Pelješki most je postao most koji razdvaja Bošnjake i Hrvate.
Draganu Čoviću nije ni na kraj pameti da traži od Hrvatske da plati vodu Buškog jezera, koju koristi za proizvodnju električne energije ili da Bosni i Hercegovini vrati otetu imovinu, mahom lociranu na Makarskoj rivijeri. Baš kao što Milorad Dodik Srbiji galantno poklanja vodu rijeke Drine koja pokreće hidroelektranu u Bajinoj Bašti. Kao da je riječ o Alajbegovoj slami, a ne o prirodnim resursima koji su u vlasništvu ove države. I srpska i hrvatska politička garnitura u BiH više vode računa o interesima svojih matičnih zemalja, nego o interesima države u kojoj žive i u kojoj su ostvarili mogućnost da se bave politikom, najunosnijim biznisom u ovoj zemlji, uživajući u privilegijama jednog korupcionaškog i nepotističkog sistema. Rečeno sportskim jezikom, zemljom upravljaju ljudi koji, redom, navijaju za strane “timove” – Srbi za Srbiju, Hrvati za Hrvatsku, a Bošnjaci za Tursku i arapski svijet. Jasno je da takva država ne može ni u kom pogledu biti normalna. Zato je život u njoj za većinu ljudi frustrirajući. Zato mnogi od njih svakodnevno odlaze u druge zemlje, ne želeći da ostanu zaglibljeni u kaljuži jednog deformiranog, dekadentnog i neprosperitetnog društva. Što reče jedan moj prijatelj, Bosna je kao Marilyn Monroe – prelijepa, ali puna tuge i nesreće. Takvom su je učinili etnonacionalisti, koji njome upravljaju gotovo tri decenije. Na vlasti se održavaju oprobanom populističkom formulom – kombinovanjem lažnih obećanja i psihoze straha od nekog “ne daj Bože” dana.
Lako je papagajski ponavljati kako je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata, suverena i nezavisna država. Koliko je poznato, još niko nije to javno doveo u pitanje, šta god ko mislio o toj činjenici. Međutim, jedno je biti deklarativno na pozicijama koje garantuje međunarodna zajednica, a sasvim drugo nemati sluha za ključno pitanje: Kakva je ova država iznutra? Svi znamo da je odgovor na to pitanje poražavajući, bilo da je riječ o političkoj stabilnosti, ekonomskim i socijalnim prilikama, vladavini prava ili ljudskim pravima i slobodama. Svaki građanin BiH trebao bi da ima svoju, jednu te istu državu. A ova nije takva. Kad takva postane, niko neće trebati rezervnu domovinu, niti će podržavati nečije tuđe interese.
A tada će, vjerovatno, i Pelješki most biti tema iz prošlosti.
