Posljednjih dvadesetak godina, televizijske serije postale su moćan poligon važnih društvenih rasprava, a Netflix je 2017. producirao važnu dokumentarnu seriju The Keepers, slojeviti “true crime” dokumentarac koji se bavi nerazrješenim ubojstvom jedne mlade časne sestre u Baltimoreu prije gotovo pola stoljeća. Priča o ubojstvu postaje priča o zataškavanju, o sistematskom zlostavljanju u Katoličkoj crkvi, o premreženosti ove ustanove sa svim državnim institucijama u strukturama društvene moći, od policije i medicinskih institucija do sudskog aparata, o potisnutoj memoriji i konačno o društvenom angažmanu u kojemu mali ljudi odbijaju pristati na status quo i šutjeti te uzimaju stvari u svoje ruke.
Trauma se u medicinskoj terminologiji opisuje kao fizička ozljeda nastala nekom vanjskom silom, ali i kao emocionalni odgovor pojedinca na traumatične situacije kojima se traumatizirana osoba pokušava zaštiti od proživljenog šoka, straha i opasnosti kojima su je ugroženi život i tijelo. Traumatične situacije mogu biti izazvane izvanjskim silama na koje nemamo nikakvog utjecaja, poput prirodnih katastrofa, no češće su ipak prouzrokovane ljudskim faktorom. Premda se naizgled čini kako su traume izazvane prirodnim silama znatno razornije već zbog same činjenice što zahvaćaju veću skupinu potencijano traumatiziranih ljudi, mnoga istraživanja pokazuju da one traume prouzročene čovjekovim djelovanjem vjerojatno imaju znatno razornije i trajnije posljedice na ljudsku psihu i posljedično su društveno opasnije.
Posebno se to pripisuje onim traumama koje su čovjeku prouzročene sa zlom namjerom, poput silovanja, pedofilije ili krvnog delikta, a njihova je razornost još pogubnija ako je izvor traume netko u položaju autoriteta, poput Katoličke crkve. Pedofilija u ovoj instituciji nije neka novovjeka pojava, zlobnici bi čak rekli kako je ta tradicija duga kao i celibat, no društvena rasprava o njoj još uvijek se sramežljivo pomalja negdje na medijskim marginama. Donedavno su potresne vijesti o silovanju djece prezentirane javnosti tek kroz povremene napise u medijskoj crnoj kronici koji bi ju šokirali na neko kratko vrijeme, sve dok inicijali nesretnog djeteta ne bi izblijedjeli na novinskom papiru i u svijesti javnosti koja se, uvijek šokirana, vraćala svom ustaljenom životu zadovoljna što se takve stahote ipak događaju nekom drugome, a ne njima samima, a silovatelji bivali “kažnjeni” nekom internom packom. No upravo zabluda o tome kako tuđa privatna trauma nije naš kolektivni problem, prešutno doprinosi tabuiziranju ove teme i, posljedično, stvara klimu u kojoj se traumatiziranje nesretnijih pripadnika društva može nesmeteno nastaviti, o kojoj se god nemoralnoj aktivnosti radilo, o seksualnom zlostavljanju djece, fizičkom matretiranju žena, homoseksualaca, invalida, ili koje druge osjetljive društvene skupine. Tišina u kojoj se zlo događa lijepi se na tišinu traumatiziranih i osramoćenih pojedinaca koji žive u zaglušujućoj tišini kolektiva koji se pak nema snage suočiti s problemima, pa ih gura pod proverbijalne tepihe ispod kojih je već nataloženo toliko smeća da je disanje vrste ozbiljno ugroženo. A svemirski usisivač nikako da se spusti iz ravnodušnog svemira i odradi svoj deus ex machinaposao.
Srećom, današnje je visoko-tehnološko informacijsko doba proizvelo mnoge platforme sposobne izvesti ovakve tabuizirane mučne teme s margina u mainstream, iz tmine na svjetlost, i proširiti javnu raspravu o važnosti njihova razrješavanja na one dijelove društva koji dosad možda nisu imali ni informacije o njihovoj učestalosti, ni načine sudjelovanja u njihovu raskrinkavanju. Budući da su televizijske serije, igrane i dokumentarne, posljednjih dvadesetak godina postale moćan poligon važnih društvenih rasprava, Netflix je prošle godine producirao neobično važnu dokumentarnu seriju
, slojeviti true crimedokumentarac koji se bavi nerazrješenim ubojstvom jedne mlade časne sestre u Baltimoreu prije gotovo pola stoljeća.
Catherine Cesnik i Joseph Maskell (foto: YouTube / Netflix (screenshot))
Sustavno zataškavanje zločina
Na prvi pogled, zametak ove priče čini se gotovo banalnim produktom klasičnog ljudskog zla koje je nanijelo bol tek uskom krugu ljudi, najbližima samoj žrtvi; ubijena je Catherine Cesnik, dvadesetsedmogodišnja žena, časna sestra i profesorica književnosti u nadiskupskoj gimnaziji Keough u Baltimoreu, gradu s većinski katoličkim življem. Odlična edukatorica i vedra osoba koju su učenici neizmjerno voljeli ubijena je jedne večeri na putu kući iz kupovine, a njezino je tijelo pronađeno unakaženo nekoliko mjeseci poslije samog čina ubojstva. Unatoč nekolicini sumnjivaca, policija nikada nije uspjela povezati nikoga sa smrću nesretne djevojke i ubojstvo sestre Cesnik pretvorilo se u ono čemu Amerikanci tepaju cold case. Vjerojatno bi na tome i ostalo da se gotovo pedeset godina kasnije dvije bivše učenice sestre Cesnik, sada već umirovljene profesorice, nepomirene s nepravdom besmislene smrti i njezinog nerješavanja, nisu odlučile same uzeti stvar u svoje ruke i istražiti što se tu zapravo dogodilo.
Čitava priča ovdje eksplodira i u sedam se epizoda raspleće sve nevjerojatnije klupko jezivih događaja koji su prethodili ubojstvu, ali i onih što su mu uslijedili. Priča o ubojstvu postaje politički triler o zataškavanju, o sistematskom zlostavljanju u Katoličkoj crkvi, o premreženosti ove ustanove sa svim državnim institucijama u strukturama društvene moći, od policije i medicinskih institucija do sudskog aparata, o piramidi moći, o potisnutoj memoriji, i konačno o društvenom angažmanu u kojemu mali ljudi odbijaju pristati na status quo, odbijaju šutjeti i uzimaju stvari u svoje ruke inzistirajući na istini. Narativ ovih stvarnih baltimorskih događaja toliko je jeziv da je dostojan biti dijelom nikada snimljene šeste sezone The Wire, baltimorskih kronika Davida Simona, vrhunskog televizijskog naturalističkog dramskog artefakta koji je u sebi objedinio i DanteovuBožanstvenu i Balzacovu Ljudsku komediju. Premda se kroz seriju ne dokaže stvarni krivac za ubojstvo, otkriva se nevjerojatna zavjera i njezini akteri. Sestra Cesnik bez sumnje je ubijena jer je saznala da ravnatelj škole, svećenik Jospeh Maskell, stoji iza organiziranog silovanja djece u kojemu i osobno sudjeluje. Mučne scene silovanja detaljno su opisale same žrtve tog zlostavljanja, koje im ni nakon pola stoljeća nije izblijedjelo iz sjećanja, ili im se pak vratilo iz potisnute memorije i oštetilo ih u poznoj dobi.
Vječna aktualnost zlostavljanja
Premda je ovaj dokumentarac snimljen prije godinu dana i u njemu se opisuju događaji stari pola stoljeća s drugog kraja planete, ova je priča posve univerzalnoga karaktera i nažalost vječno aktualna. U kontekstu naše zemlje, u kojoj se HKC ostrašćeno bori protiv dosegnutih civilizacijskih vrijednosti i na sve načine pokušava (a uvelike i uspijeva) zatrti sekularizam u obrazovnom sustavu, ovo je neobično važna priča koju bi trebao pogledati svatko bez obzira na vjersku provenijenciju, no pogotovo oni pripadnici ove vjere koji zagovaraju vjerski usmjereno obrazovanje. Jer prošlotjedna se vijest o pedofiliji u splitskom samostanu Sv. Frane svela tek na nekoliko suhih napisa po revnijim portalima o tome kako je neki neimenovani fratar godinama zlostavljao veći broj maloljetnika. Gvardijan dotičnog samostana, koji je ujedno i policijski kapelan, slučaj je prijavio crkvenim vlastima, ali ne i policiji, premda bi takve slučajeve policija trebala goniti već po službenoj dužnosti i bez prijave. No, ako pustimo na trenutak po strani indolentne i pasivne državne aparate koji uopće dopuštaju kleru da bude iznad svjetovnih zakona u svom perverznom nemoralu, ostaje činjenica da se Crkva tradicionalno ponaša kao svijet za sebe, koji ima svoja pravila i svoje mehanizme tobožnjeg rješavanja problema, te da ju uopće ne zanima sudjelovati u profanim državnim aktivnostima, ako ih već sama nije odabrala i od nje nema nikakve direktne koristi. Prije šest godina na naslovnicama dnevnih novina kočoperila se izjava nadbiskupa Puljića koji je ustvrdio kako nije morao prijaviti policiji svećenika pedofila, jer je Crkva iznad zakona. Liberalniji mediji tu su izjavu nazivali skandaloznom, premda je skandal po definiciji povreda običaja, zakonskih ili moralnih normi. Ovakva izjava, koliko god bila skaredna, ne može biti skandalozna, jer je u njoj sublimirano činjenično stanje, nešto što je u društvu naprosto normalizirano. I ne samo našem društvu, kako to zorno prikazuju baltimorski događaji, ili pak oni bostonski opisani u Oscarom nagrađenom filmu Spotlight.
Dakle, očekivati od Crkve da sama riješi problem pedofilije unutar vlastitih redova, podjednako je apsurdno kao primjerice očekivanje Marka Zuckerberga da mu bude dopušteno da Facebook interno obavi istragu nad samim sobom i onda se sam kazni zbog svega što je isplivalo u javnost nakon skandala s Cambridge Analyticom. I premda katolički nauk stremi mazohizmu i ljubi krivnju kao koncept od kojeg se treba očistiti, zvuči doista apsurdno i bedasto s današnjim povijesnim uvidima očekivati od njih da se sami skockaju i interno kazne. Pogotovo ako je u pitanju organizacija koja se historijski nikada ni zbog čega nije osjetila potrebu posuti pepelom, makar onim spaljivanih žena, primjerice, već se i dalje ostrašćeno bori protiv sistematizirane zaštite od nasilja nad ženama huškajući ljude s oltara i pozivajući se na tradicionalne vrijednosti. No pasivnost policijskog aparata u ovakvim slučajevima, ili čak njihova direktna umiješanost kakva je prikazana u seriji The Keepers, zorno pokazuje da je postalo apsurdno očekivati i od njih da se bave svojim poslom.
I dok se svi prave blesavi i nemušti, iza debelih se zidova raznih svjetskih samostana događaju gadarije koje upropaštavaju dječje živote, koja životare s potisnutim traumama što se već gotovo upisuju u genetski kod budućih generacija. Njihova trauma proizvodi traumu u njihovoj obitelji, a muk o tome, bilo da je produkt srama ili nezainteresiranosti, generira društvenu traumu koja se samo taloži na druge kolektivne traume koje čovječanstvo neprekidno proživljava i stalno iznova revitalizira. Suvremeni koncept jurenja sreće pojedinca i bruto nacionalne sreće, kojima se u novije vrijeme teži kao nekom univerzalnom idealu o kojemu su čak i Ujedinjeni narodi 2011. donijeli rezoluciju, zvuči poput skeča Monty Pythona u kontekstu ljudskog stanja i kolektivne odgovornosti čovječanstva u kojemu još nisu razriješene traume ropstva, kolonijalizma, ratova, genocida, Holokausta, mizoginije, inkvizicije, zlostavljanja djece, siromaštva, gladi i svih ostalih nedaća u kojima perpetuirano grcamo od kada imamo svijest o sebi kao vrsti. Stoga je serija The Keepers neobično važan dokument ne samo konkretnih baltimorskih događaja, već i ideje glasnog progovaranja o tabuima, traženja promjene i humanog nesitemskog umrežavanja pojedinaca u angažmanu da se izbistri istina, koliko god bolna i teška ona bila. Kolektivni razvojni skok nemoguće je dosegnuti prije nego što sami stvorimo uvjete za njega, a to se može samo kroz interpretacije diskursa.
Prema posttraumatskoj zajednici?
Posljednjih dvadesetak godina kulturalni teoretičari barataju terminom posttraumatskog društva u kojemu pojam traume prerasta iz kliničkog koncepta povrede, ozljede ili oštećenja u kulturalni trop koji uslijed svoje preobrazbe u figuru postaje sastavnim dijelom kolektivnog društvenog ustroja. Američki kulturalni teoretičar Kirby Farrell tvrdi kako je za ovakvu preobrazbu nužna interpretacija, tumačenje traume, a upravo ona trauma koja se otima toj interpretaciji postaje uvjetom njezine mogućnosti. Pojednostavljeno rečeno, sve dok se ne oslobodimo srama i počnemo glasno govoriti o traumi, tumačiti ju, davati joj smisao ili ga lišavati istog, nećemo stvoriti uvjet mogućnosti oporavka i dosegnuti život u posttraumatskom društvu. Lebdjet ćemo dotad negdje u eteru zagušenom neizgovorenošću nataloženih trauma koje se manifestiraju kao tumori, bezglasnim krikovima zbog svjetske boli, nesvjesni u vlastitim balončićima od sapunice, uvjereni zabludjelo kako smo zapravo sretni ljudi jer o grozotama samo čitamo ili ih gledamo u serijama. I tražit ćemo grčevito lijek protiv raka, u čudu što mu još ne uspijevamo spoznati ni pravi uzrok.
Autorica: Jelena Svilar
