Ti to sigurno znaš? Ne, ali intuitivno osjećam. Riječ “intuicija” često koristimo za označavanje nečeg neodređenog, nepotkrijepljenog logikom. Ipak, intuicija je starija od logičkog mišljenja i čovjek se milijunima godina oslanjao isključivo na nju. Sâmo njegovo preživljavanje u velikoj je mjeri ovisilo o razvijenosti intuicije. Danas intuicija nema nimalo slabiju ulogu.
Velik dio onoga što nam donose filozofija, umjetnost, znanstvena ili bilo koja druga otkrića zbiva se na intuitivnoj razini. Za nastanak umjetničkog djela (kao i za kasnije shvaćanje njegovog smisla), za bilo koje otkriće ili pronalazak, za stvaranje nečeg novog, za razumijevanje smisla bilo koje ideje i bilo kojeg zakona u prirodi, nisu dovoljni samo znanje niti teorije filozofije, znanosti ili estetike. Potrebno je osjetiti i prenijeti duh, dušu i snagu ideje koju pokušavamo razumjeti ili prenijeti kroz neku formu. A taj se duh ne može adekvatno formulirati niti objasniti riječima.
Najvažnije za znanstvenika nisu njegove diplome, niti broj godina njegovog znanstvenog rada, pa niti iskustvo, nego posve jednostavno – njegova intuicija.
Albert Einstein
Intuicija je način kako naša duša i srce komuniciraju s našom sviješću: ona se nalazi daleko izvan područja logike i zdravog razuma. Ljudska intuicija koristi ne samo vizualne oblike nego i simbole, metafore, arhetipove, ona koristi neuobičajena sredstva i forme akumulirane tijekom cijele povijesti ljudskog razvoja. Zato je intuicija po svojim mogućnostima neusporedivo bogatija od svih ostalih uobičajenijih i poznatijih formi spoznaje.
Logika je ograničeni instrument naše spoznaje. Ona je samo instrument mišljenja, ali ne i samo mišljenje. Ona obrađuje informaciju, ali ne gradi novo znanje, odgovara za korektnost preoblikovanja prosudbi, no nije sposobna razjasniti jesu li same premise istinite ili lažne.
Paradoks je u tome što je nemoguće neprestano razmišljati logički, racionalno. Dakle, logici mora prethoditi neka sposobnost otkrivanja istine. Ovu sposobnost otkrivanja istine, koja prethodi logici i koja se za prepoznavanje istine ne koristi logikom, u drevnim su vremenima nazivali intuicijom (riječ intuicija dolazi od lat. intuition – pažljivo promatranje)
Tamo gdje razum čini postepene, logičke korake, ustrajno, ali sporo približavajući se cilju, intuicija djeluje brzo, čak munjevito, slično bljesku. Njoj ne trebaju dokazi, ona se ne oslanja na rasuđivanje. Intuitivno mišljenje teče neprimjetno, prirodno, spontano, ono nije tako naporno kao logičko koje zahtijeva napor volje.
Kada se čovjeku ukaže intuicija, on prekida nit logičkog rasuđivanja, ponire u stihiju unutarnjih stanja, nejasnih osjećanja i slutnji, oblika i simbola.
S druge strane, ako čovjek radi na razuman, logički način, onemogućava si pristup intuitivnom iskustvu.
Zahvaljujući intuiciji, čovjek u trenutku vidi cijelu sliku stvarnosti. On predosjeća ili čak jasno vidi kako će se događaji dalje odvijati (u krajnjoj mjeri, glavne varijante) i kamo vode događaji ili situacija čiju bit njeni učesnici tako slabo razumiju. No, bit će mu jako teško prenijeti, odjenuti tu sliku u verbalnu formu (u svakom slučaju, ne bez bitnih gubitaka), kao i odgovoriti na koji je način mogao shvatiti što će se zbivati (ukoliko se ne poziva na životno iskustvo).
Prema riječima američkog psihoterapeuta Erica Bernea, intuicija podrazumijeva da o nečemu nešto znamo, sami ne znajući kako to znamo.
Genij – strpljenje u mišljenju, usredotočenost u jednom smjeru.
Newton
Psihologija slabo objašnjava kako djeluje intuicija i još slabije kako je istraživati. Najčešće koristi termin insight – iznenadan uvid, shvaćanje, prodiranje u bit. Ovim se terminom označava trenutak kad čovjeku iznenada na pamet padne nova ideja, dosjeti se rješenja problema nad kojim je dugo razmišljao. Insight nazivaju još i “aha!” reakcijom, podrazumijevajući usklik koji spontano činimo kad iznenada počinjemo shvaćati bit problema i vidimo izlaz iz njega. Stvaralački uvid Arhimeda koji je iskočio iz kade s uzvikom “Heureka!” klasična je ilustracija insighta.
Zato mnogi suvremeni psiholozi smatraju da je izvor intuicije u nesvjesnom, točnije u uspostavi njegove suradnje sa svjesnim. Istraživanja ovo potvrđuju. Kad djeluje intuicija, ona radi s predosjećajima, arhetipovima, simbolima. Nije slučajno da se intuitivna predviđanja nerijetko rađaju u snu, polusnu ili u sanjarenjima.
Čovjek s razvijenom intuicijom može precizno uhvatiti podsvjesnu informaciju; na primjer, po intonaciji, mimici, gestama, izrazima očiju, sposoban je razumjeti mnogo od onoga što njegov sugovornik ne želi ili ne može otkriti. Gotovo ni jedna takva informacija ne ulazi u polje naše pažnje i nije dostupna svjesnoj kontroli, ali za nas ipak ne nestaje, potpuno formirajući na razini nesvjesnog intuitivno iskustvo. Intuitivno iskustvo nastaje bez utjecaja želje i volje, ono se ne može namjerno izazvati niti ponavljati, premda bitno utječe na način našeg djelovanja i ponašanja. Intuitivno iskustvo određuje smjer tijeka mišljenja.
Drevni filozofi, osobito Sokrat i Platon, tumačili su intuiciju i intuitivno iskustvo puno dublje. Intuiciju su shvaćali kao integralnu sposobnost čovjeka da potpuno i jasno spozna istinu istovremeno u različitim aspektima – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, života i smrti, evolucije, prostora i vremena, vječnosti, vidljivog i nevidljivog, arhetipova i formi, duhovnog i materijalnog. Prema njihovom tumačenju intuitivno iskustvo nisu samo “vanjski” momenti koji se nalaze u podsvjesnom i nije samo apstraktno “nesvjesno” čovjeka o kojem govori suvremena psihologija. To je sposobnost prepoznavanja, sjećanja. Radi se o iskustvu besmrtne duše koje je ona sakupila tijekom dugih lanaca utjelovljenja. Dio tog iskustva duša prepoznaje i sjeća se kroz bljeskove intuicije, iznenadnog uvida. To je sposobnost hvatanja ideja – arhetipova, sposobnost prijelaza iz materijalnog svijeta u svijet ideja i življenja u njemu ili njima barem jedan kratki trenutak. To je integralna kvaliteta koja u čovjeku još nije do kraja razvijena, no koja se može probuditi i razviti.
Ako se ne ide protiv razuma, ne može se uopće nikamo stići.
Albert Einstein
Godine 1926. američki znanstvenik Graham Wallas predložio je danas poznatu shemu procesa stvaralačkog mišljenja. Razradio ju je na temelju određenih 
samoopažanja istaknutih znanstvenika, prije svega njemačkog fiziologa, fizičara i matematičara Hermanna Helmholtza i francuskog matematičara Henrija Poincaréa. Wallas je taj proces podijelio na četiri faze:
Prva faza – priprema. Ona obuhvaća skupljanje bitnih informacija o problemu, traženje razboritog rješenja i razmišljanje.
Filozofsko iskustvo govori o tome na drugačiji način: neizbježan period kada se ništa ne postiže, kada razmišljaš, pokušavaš, no ni do čega ne dolaziš. Kao da udaraš glavom o zid.
Druga faza – inkubacija. Stavljanje problema na stranu. Period prividnog zastoja. U stvarnosti, odvija se dubok, nesvjestan rad na zadatku pri čemu na svjesnoj razini čovjek o njemu uopće ne mora razmišljati.
Filozofski pristup: kad si posadio, zalio, ne čupaj kako bi vidio što se zbiva. Dozvoli prirodi da učini svoje.
Treća faza – iluminacija – nadahnuće, otkrivanje, insight. Uvijek dolazi neočekivano, trenutno i slično brzom galopu. U tom času rješenje se rađa u obliku simbola, predodžbi koje je teško opisati riječima.
Četvrta faza – provjera. Forma se oblikuje u riječi, misli se nižu u logičnom redoslijedu, otkriće se znanstveno argumentira.
Meni su moji rezultati odavno poznati. Samo još ne znam kako da dođem do njih.
Carl Friedrich Gauss
Trenutak uvida (insighta), rođenja ideje, kulminacija je intuitivnog stvaralačkog procesa. I do danas on je neuhvatljiv, tajanstven, gotovo mističan. Po svoj prilici uvijek će biti obavijen misterijem. Kada bi se tajna uvida uspjela odgonetnuti i kada bi ga se moglo reproducirati, tada bi se velika otkrića ostvarivala prema želji, uputi, prema narudžbi. Rješenje različitih životnih problema postalo bi lako dostupno kao i stjecanje novih znanja o svijetu i dostizanje dubokih istina – sve ono što se ljudima obično daje, odnosno što dobivaju uz visoku cijenu.
Ipak, i psihologija i filozofija suglasne su u jednom: put koji vodi intuitivnom uvidu uglavnom je poznat. Potrebno je uporno i usredotočeno raditi na konkretnom problemu – istražiti ga sa svih strana, nastojati prikupiti maksimum informacija, iznova i iznova razmišljati o njemu strastveno maštajući pronalaženje rješenja, no u isto vrijeme ne zalijepiti se za tu svoju želju. Unutarnji uvid rezultat je dugotrajnog nesvjesnog rada. Neko vrijeme potrebno je živjeti ideju (problem) ne nalazeći rješenje i najvjerojatnije će u jednom prekrasnom trenutku ono obasjati svijest, slično udaru munje praćenom neobično snažnim doživljajem razumijevanja, jasnoće, uzleta, proboja, sreće.
Što je potrebno da se probudi i razvije intuicija?
- Uzdići svijest. Ne zadržavati se dugo na sitnim svakodnevnim pitanjima i problemima. Svaki dan naći vrijeme za uzdizanje svijesti. Odbaciti nepotrebne misli, osjećaje i zapetljaje.
- Naučiti “ne misliti” u ključnim trenucima. Intuicija proradi kada prestaje logičko mišljenje. Logika je potrebna, no sve u svoje vrijeme.
- Odbaciti stereotipne stavove. Svaki put na nov, drugačiji način sagledavati ono što nam je već poznato. U svako djelovanje unositi stvaralački duh.
- Ne živjeti neaktivno. Izražavati snagu i inicijativu. Kad se pojavi bilo koje pitanje, učiniti sve da na njega nađemo odgovor.
Francuski matematičar Henri Poincaré o uvidu
Ono što vas prije svega zadivljuje je očiglednost unutarnjeg uvida koji je posljedica dugog nesvjesnog rada; za mene je uloga tog nesvjesnog rada u 
matematičkom istraživanju nesumnjiva.
Često kad radim na teškom problemu, u prvi čas ništa ne uspijevam, zatim dolazi duži ili kraći period odmora i zatim ponovno počinjem raditi. U prvih pola sata ponovno se ništa ne događa, a zatim iznenada ključna ideja pada na pamet.
Moglo bi se reći da je intelektualni rad postao djelotvorniji kada se prekinuo, a odmor dao umu snagu i svježinu. No vjerojatnije je pretpostaviti da je taj odmor bio ispunjen nesvjesnim radom i da se rezultat tog rada iznenada ispoljio… Ponekad se do uvida ne dolazi tijekom šetnje ili putovanja, nego za vrijeme svjesnog rada, no potpuno neovisno o tom radu koji samo ima ulogu povezujućeg mehanizma koji prevodi rezultate dobivene tijekom odmora, koji su ostali u nesvjesnom, u svjesnu formu. Još je jedno zapažanje vezano uz uvjete ovog nesvjesnog rada: on je moguć, ili u krajnjoj mjeri plodotvoran, samo onda kada mu prethodi ili iza njega slijedi svjestan rad… Iznenadna nadahnuća dolaze tek poslije nekoliko dana svjesnog napora koji su se pokazali apsolutno neplodnim… Još je razumljivija nužnost perioda svjesnog rada nakon uvida. Potrebno je iskoristiti rezultate tog uvida, izvesti iz njih neposredne posljedice, dovesti u red dokaze. No osobito je važno provjeriti ih… Već sam govorio o osjećaju apsolutne sigurnosti koji prati uvid i koji obično nije pogrešan, no treba se čuvati uvjerenja da je to pravilo bez izuzetaka.
Izum stroja za šivanje u snu
Izumitelj Elias Howe dugo je i neumorno radio na prvom stroju za šivanje, no ništa nije postigao. Jedne noći usnuo je košmaran san: lovila ga je skupina ljudi i već su ga skoro sustigli kada je ugledao bljesak oštrice koplja. U svom tom užasu Howe je iznenada primijetio da je u svakoj oštrici probušen otvor koji oblikom podsjeća na ušicu šivaće igle. I tada se probudio izbezumljen od straha.
Malo kasnije, Howe se dosjetio što mu je poručivao san. Da bi stroj za šivanje proradio, bilo je potrebno samo premjestiti ušicu igle s uobičajenog mjesta dolje prema šiljku. To je bilo ključno rješenje koje je tražio. Zahvaljujući strašnom snu koji ga je pohodio, rođen je šivaći stroj.
Disney i glazba
Walt Disney je bio veliki ljubitelj klasične glazbe. Tvrdio je da već kod prvih tonova u njegovoj svijesti počinju nastajati slike. Crtani film Fantazija, u kojem klasična glazba oživljava fantazmagoriju linija i formi, bio je pokušaj prenošenja tog iskustva: Disney je čvrsto vjerovao da će na taj način glazba u ljudima izazvati veći odjek.
U glazbi postoje trenuci koje je ljudima teško shvatiti jer na ekranu ne vide njene uobličene forme, govorio je. Tek tada oni mogu doživjeti svu ljepotu zvukova.
Umijeće postavljanja pitanja
Jednom je Einstein napomenuo da kada bi mu prijetila smrt i kada bi mu ostao još samo jedan sat da osmisli plan spašavanja, on bi prvih 55 minuta posvetio ispravnom postavljanju pitanja. Za pronalaženje odgovora, govorio je Einstein, dovoljno je i pet minuta.
Metoda Leonarda da Vincija
Suvremena psihologija je utvrdila da praktički svaki podražaj, čak potpuno besmislene Rorschachove mrlje, izazivaju cijeli niz asocijacija trenutno aktivirajući najviša područja naše svijesti. Leonardo da Vinci otkrio je ovo pet stoljeća prije Sigmunda Freuda. Za razliku od Freuda, Leonardo nije koristio slobodne asocijacije za otkrivanje određenih dubinskih kompleksa. Naprotiv, na ovaj je način veliki Firentinac u razdoblju renesanse probijao vlastiti put ka umjetničkim i znanstvenim uvidima.
To nije teško, pisao je Leonardo u svojim Bilješkama, treba jednostavno zastati i promotriti šare na zidu, ili ugljen u vatri, ili oblake, ili blato … tamo možete naći savršeno uzbudljive ideje.
Leonardo je crpio nadahnuće i iz zvukova zvona, u zvonjavi u kojoj je moguće uočiti svaki glas i svaku riječ koje ste samo sposobni zamisliti.
Velike prilike dolaze svima, no mnogi ne znaju da su se s njima susreli.
William Ellery Channing
Nije isključeno da se možete osjećati prilično glupo vježbajući neku od ovih metoda, no neka vas to ne uznemirava. U dobrom ste društvu. I Leonardo da Vinci je uviđao da će njegova “nova metoda” sigurno zabavljati cinike.
Ona može izgledati smiješna i besmislena, pisao je, no ipak je vrlo korisna za nadahnuće uma na raznovrsne pronalaske.
O korisnosti dnevnika
Dvadesetih godina prošlog stoljeća, američka psihologinja Catherine Morris Cox podrobno je proučavala biografije više od tristo genija kao što su Isaac Newton, Thomas Jefferson, Johann Sebastian Bach. Njeno iscrpno proučavanje sačuvanih podataka pokazalo je iznenađujuću suglasnost u ponašanju i navikama ovih znamenitih ljudi.
Po mišljenju Cox, jedno od obilježja genija je sklonost ka slikovitom opisivanju svojih osjećaja i misli u dnevniku, pjesmama, pismima prijateljima i rođacima. Ova se tendencija počinje javljati već u ranom uzrastu. Cox je ovo uočila ne samo kod pisaca, nego i kod vojskovođa, političara i znanstvenika.
Potvrdu Coxinih riječi lako možemo naći pretražujući knjižnicu. Poznato je da samo mali postotak čovječanstva ima naviku opisivati svoje misli i osjećaje u dnevnicima, tajnim bilježnicama ili knjigama. No, evo što je zanimljivo: u pravilu, oni koji postignu istaknut uspjeh u životu nalaze se u tom malom postotku!
Što je istina: svako piskaralo je genij, ili je svaki genij piskaralo? Zašto istaknuti umovi počinju pisati dnevnike? Možda predosjećaju svoju buduću slavu i žele ostaviti naslijeđe povjesničarima? Ili je strast prema pisanju usputan produkt napora marljivog uma? Ili ga preobilje čini prepunim? A možda je – i ovdje bismo se zadržali – to mehanizam pomoću kojeg ljudi koji nisu rođeni genijalni, u sebi razvijaju izvanredan intelekt?
Njemački fiziolog, fizičar i matematičar Hermann von Helmholtz o uvidu
Ovi sretni pronalasci nerijetko padaju na pamet tako nečujno da ne zamijetiš odmah njihov smisao, ponekad samo slučajnost kasnije pokaže kada su se i 
u kakvim okolnostima dogodili: ideja pada na pamet, a otkuda – ne znaš ni sam. No, u drugim slučajevima ideja nas iznenada obasja, bez napora, kao nadahnuće. Koliko mogu suditi po vlastitom iskustvu, ona se nikada ne rađa u umornom mozgu i nikada za pisaćim stolom.
Svaki put sam prvo morao na sve moguće načine isprevrtati svoj zadatak kako bi sve njegove nijanse i spletovi bili pouzdano posloženi u glavi i mogli biti napamet opet ponovljeni bez korištenja bilješki. Postići to obično je nemoguće bez dugotrajnog rada. Zatim, kad bi prošao period iscrpljenosti, bio je potreban trenutak potpune tjelesne svježine i blagotvornog mira – samo su tada dolazile dobre ideje.
Često su one dolazile ujutro, pri buđenju, kako je zamijetio i Gauss. Osobito su rado dolazile za vrijeme mirne šetnje po šumama i sunčanom danu. Malena količina alkoholnog pića bi ih otjerala.
Prave ideje dolaze rijetko
Jednom je novinar zapitao Alberta Einsteina zapisuje li on svoje velike misli, i ako zapisuje, čini li to u blok, bilježnicu ili u posebnu kartoteku? Einstein je pogledao pozamašan blok u novinarovim rukama i rekao: Dragi moj, prave misli tako rijetko dolaze u glavu da ih nije teško zapamtiti.
Fizičar koji nije znao matematiku
Engleski istraživač Michael Faraday bio je jedan od najpoznatijih znanstvenih umova. Njegova teorija elektromagnetskih polja i silnica nadahnula je Einsteina. Ipak, Faradayeva metoda iznenadila je i do današnjih dana iznenađuje istinoljubive povjesničare znanosti.
Faraday se odlikovao apsolutnom matematičkom nevinošću, čudio se Isaac Asimov u Povijesti fizike. Razradio je svoju teoriju silnica začuđujuće jednostavnim postupkom, zamišljajući ih kao gumene trake.
Očito je da znanstvenici još dugo nisu znali što učiniti s Faradayevim silnicama dok ih na kraju James Clerk Maxwell nije matematički prikazao. Jadni se Faraday jako trudio snaći u Maxwellovom sustavu, no na kraju se sasvim zapleo i napisao mu pismo u kojem ga moli da prevede hijeroglife na ljudski jezik koji bi mogao razumjeti!
Ostati dijete
Jednom je ispod podvožnjaka zapeo kamion jer mu je karoserija bila previsoka. Policija i dežurna služba pokušavali su ga progurati, no bez uspjeha. Svi su davali svoje prijedloge kako izvući kamion. Na kraju su odlučili skinuti dio tereta, no od toga je kamion postao lakši, podigao se na amortizerima i još čvršće zapeo pod mostom. Probali su koristiti polugu i klin. Pokušali su povećati broj okretaja motora. Ukratko, činili su sve što se uobičajeno čini u takvim slučajevima, no postajalo je samo gore.
Iznenada je stigao šestogodišnji dječak i predložio da se iz guma ispusti malo zraka. Problem je odmah bio riješen.
Pravi znanstvenik – to je sanjar. A tko nije, taj sebe naziva praktičarom.
Honoré de Balzac
Policija i dežurna služba nisu mogli osloboditi kamion jer su previše znali, a sve što su znali o oslobađanju zarobljenih mašina svodilo se, na ovaj ili onaj način, na primjenu sile. Većina se naših problema samo povećava zbog našeg “prevelikog znanja”. Samo onda kada se udaljimo od poznatih rješenja, počinjemo stvarno ulaziti u bit problema.
Odakle je Mozart primao glazbu?
Kao i mnogi drugi geniji, Wolfgang Amadeus Mozart tvrdio je da svoje glazbene kompozicije piše u mislima, dorađujući do savršenstva svaki akord prije nego što uzme pero i papir. Mozart je nerijetko iznenađivao suvremenike demonstrirajući tu sposobnost “bilježenja” glazbe naizmjence igrajući biljar ili nehajno i bezbrižno skicirajući uvertiru opere Don Juan nekoliko sati prije njene premijere. Mozart je objasnio da u takvim situacijama on nikako ne stvara glazbu, nego jednostavno, kao po diktatu, iz glave zapisuje gotov komad.
U pismu iz 1789. godine genijalni je kompozitor naveo da prije nego što svoje djelo zapiše na papir, mentalno promatra njegovu cjelinu kao zasljepljujuće divan kip. Mozart nije doživljavao svoja djela onako kako ih je izvodio orkestar, takt za taktom, on je obuhvaćao sve “jednim pogledom”. U svojoj mašti ja ne čujem dijelove uzastopno, pisao je on, ja ih čujem kako istovremeno zvuče. Ne mogu prenijeti kakvo je to zadovoljstvo.
Otkriće benzenovog prstena
Nakon što je cijeli dan proveo zadubljen nad papirima, kemičar Friedrich August Kekulé osjetio je razočaranje. Sve je to loše, zaključio je kemičar, nisam
ovime zadovoljan. Kekulé je primakao naslonjač kaminu i počeo promatrati ples plamenih jezika. Prilično je dugo razmišljao o molekuli benzena čija mu je struktura dugo izmicala. Na kraju je, kako je kasnije priznao, zaronio u stanje polusna. Ono što se zatim dogodilo ušlo je u znanstveni folklor kao veličanstven trenutak – i veličanstveno čudo.
Tonući u san, Kekulé je odjednom u sredini plamena primijetio neke fantastične oblike. Vidio sam kako atomi prolaze ispred mojih očiju, sjećao se znanstvenik. Pomicali su se u dugačkim redovima krivudajući kao zmije.
Iznenada, opazio je neki oštar pokret. Što je to? Jedna od zmija uhvatila je sebe za rep… i bijesno se zavrtjela… Probudio sam se kao munjom udaren.
Kekulé je shvatio da mu je podsvijest pokazala ključ formule molekule benzena. Ostatak noći proveo je radeći nad problemom. Ubrzo nakon ovog događaja, 1865. godine, objavio je da se molekula benzena sastoji od šest atoma ugljika. Spajanje atoma neobično je nalikovalo zmiji iz sna.
Točka gledanja
Na jednom od svojih predavanja David Gilbert je rekao: Svaki čovjek posjeduje određeni obzor viđenja problema. Kada se on sužava i postaje beskonačno malen, pretvara se u točku. Tada čovjek govori: To je moja točka gledanja.
Kolumbovo jaje
Pri rješavanju bilo kojeg problema najprije se trebaju postaviti okviri rješenja. Nakon što su vjerojatne granice utvrđene, šablonsko mišljenje počinje rješavati problem u okviru tih granica. Ipak, nerijetko se granice pokažu lažne, a rješenje se nalazi izvan njih. Uzmimo na primjer poznatu priču o Kolumbovom jajetu. Kako bi odgovorio na šale prijatelja koji su izjavljivali da otkriće Amerike, u stvari, i nije bila tako teška zadaća jer se od Kolumba tražilo samo jedno – držati cijelo vrijeme kurs prema zapadu, predložio im je da jaje postave okomito. Prijatelji su prihvatili, no unatoč svim naporima jaje se uporno prevaljivalo na bok. Tada je Kolumbo uzeo jaje, na jednom ga kraju lagano razbio i postavio uspravno. Prijatelji su očekivano protestirali smatrajući da se jaje nije smjelo razbiti, postavljajući na ovaj način okvire rješenja problema koji praktički nisu postojali. No, na isti su način nepromišljeno mislili da je dovoljno uzeti kurs prema zapadu i pridržavati ga se tijekom cijele plovidbe. Takva novina u navigacijskoj vještini postala je moguća tek kada je Kolumbo dokazao da su strahovanja njegovih protivnika bila neosnovana.
Autor: Jelena Sikirić
