Ljudi na visokom položaju trostruke su sluge: sluge vladara ili države, sluge slave i sluge poslova. Zato oni nemaju osobne slobode, ni slobode djelovanja, ni slobode vremena.
Čudna je to želja, tražiti vlast, a izgubiti slobodu: ili tražiti vlast nad drugima, a izgubiti je nad samim sobom. Uspon na položaj je tegoban i ljudi s mukom dolaze do veće muke; pokatkad je uspinjanje i podlo, i ljudi pomoću nedostojnih postupaka dolaze do dostojanstvenih zvanja. Položaj je klizav, a uzmicanje je pad ili, u najmanju ruku pomračenje, što je otužno. Cum non sis qui fueris, non esse cur velis vivere. (Kad više nisi ono što si bio, ne vidiš razlog zbog kojeg bi želio živjeti.) Štoviše, ljudi se ne mogu povući kad bi to htjeli, niti oni to hoće kad je razložno, i ne trpe povlačenje čak ni u bolesti i starosti kad je potreban zaklon, nego postupaju kao oni stari varošani što uvijek sjede pred kućnim vratima, iako time starost izlažu podsmijehu.
Zaista, ljudi na visokim položajima moraju posuđivati tuđa mišljenja da bi sebe smatrali sretnima, jer sude li prema vlastitim osjećajima, oni se ne vide takvima; ali ako o sebi misle ono što drugi misle o njima, i da bi drugi možda rado bili kao oni, tada su sretni takoreći na osnovi tuđih priča, dok u sebi možda osjećaju suprotno; jer oni prvi znaju za vlastite tuge, iako posljednji saznaju za vlastite pogreške. Zaista, ljudi na visokim položajima često su tuđinci samima sebi i dok su zauzeti metežom javnih poslova, nemaju vremena brinuti se ni o tjelesnom ni o duševnom zdravlju. Illi mors gravis incubat, qui notus nimis omnibus, ignotus moritur sibi. (Smrt teško pada onome koji umire suviše poznat drugima, ali nepoznat samome sebi.)
Položaj donosi povlasticu činjenja dobra i zla, od kojih je potonje prokletstvo: jer zlo je najbolje ne htjeti učiniti, a odmah zatim ne moći ga učiniti. Ali moć da se čini dobro istinska je i prava svrha stremljenja naviše; jer dobre namjere, iako ih prima Bog, za ljude su malo bolje od dobrih snova, osim ako se ostvaruju; a to se ne može bez moći i položaja, odakle čovjek bolje vidi i zapovijeda. Vrijedna i dobra djela svrha su ljudske djelatnosti, a svijest o tome ostvarenje je čovjekova počinka; jer ako čovjek može biti sudionik u Božjem kazalištu, on će isto tako biti sudionik u Božjem počinku.
Et conversus Deus, ut aspiceret opera quae fecerunt manus suae, vidit quod omnia essent bona nimis. (I vidje Bog sve što je učinio, i pogleda, bijaše veoma dobro); a potom dan počinka.
U obavljanju svoje službe imaj pred sobom najbolje primjere; jer oponašanje daje cjelovite upute: a poslije određenog vremena stavi preda se svoj vlastiti primjer i strogo ispitaj sebe nisi li možda najbolji bio u početku. Isto tako, ne zanemari ni primjere onih koji su se loše ponijeli na istome položaju, ne da bi osuđujući njih isticao sebe, nego da bi sebe uputio čega se valja kloniti. Popravljaj, dakle, bez razmetljivosti ili obezvređivanja prijašnjeg vremena i ljudi, ali sebi odredi da nećeš samo davati dobre primjere, nego ih i slijediti. Vrati stvari u prvobitni poredak i razmotri u čemu su i kako odstupile od izvornog, a pri tome potraži savjet od oba vremena: upitaj staro što je najbolje i novo što je najprikladnije. Nastoj da tvoji postupci budu dosljedni da bi ljudi mogli unaprijed znati što mogu očekivati; ali ne budi previše samouvjeren i bespogovoran, i jasno si daj do znanja kad se udaljiš od svojih načela. Čuvaj pravo svoga položaja, ali ne pokreći pitanje jurisdikcije: radije zauzmi svoje pravo u tišini i de facto, negoli bučnim dokazivanjima i osporavanjima. Čuvaj isto tako prava onih na podređenim položajima i smatraj većom časti što rukovodiš onime što je glavno, negoli da se uplićeš u sve. Prihvati i traži pomoć i savjet u pogledu vršenja svoje dužnosti; i ne tjeraj od sebe kao spletkaroše one koji ti donose vijesti, već to od njih primi uljudno.
Četiri su glavna poroka vlasti: kašnjenje, podmitljivost, grubost i povodljivost. Što se kašnjenja tiče: budi lako pristupačan; drži se zakazanog vremena; obavljaj posao koji je na redu i bez nužde ne počinji drugi prije nego što završiš prvi. Što se podmitljivosti tiče: ne sveži samo vlastite ruke i ruke svojih službenika da ne primaju mito, već sveži i ruke molitelja da ga ne nude. Jer praktična čestitost čini ono prvo; ali prava čestitost, koja uistinu prezire podmićivanje, čini ovo drugo. I ne kloni se samo krivnje nego i sumnje. Tko god je promjenljiv i mijenja se očigledno bez jasnog povoda, izaziva sumnju u podmitljivost. Zato uvijek kada promijeniš svoje mišljenje ili smjer, učini to otvoreno i reci uz to razloge koji su te naveli da postupiš drugačije, i nemoj to prikrivati. Službenik ili miljenik, ako ti je prisan – a toj prisnosti nema očiglednog razloga – obično se smatra posrednikom u podmićivanju. Što se grubosti tiče: ona je nepotreban uzrok nezadovoljstva; jer strogost rađa strah, a grubost rađa mržnju. Čak i prijekori od strane vlasti trebaju biti ozbiljni, ali nikad uvredljivi. Što se povodljivosti tiče: ona je gora od podmićivanja, jer mito dolazi s vremena na vrijeme; ali ako čovjek popušta pred salijetanjima ili praznim obzirima, nikad ih se neće osloboditi; kao što kaže Salomon: Nije dobro gledati tko je tko, jer za zalogaj hljeba čovjek će učiniti zlo. Istinito je rečeno u staro vrijeme: Položaj pokazuje čovjeka, i neke pokazuje boljima, a neke gorima. Omnium consensu capax imperii nisi imperasset. (Da nikada nije bio car, svi bi ga proglasili vrijednim vladanja carstvom.) – rekao je Tacit o Galbi; ali o Vespazijanu on kaže: Solus imperantium, Vespasianus mutatus in melius. (Vespazijan je bio jedini car kojega je posjedovanje vlasti popravilo.); premda se u prvom slučaju misli na vladarsku sposobnost, a u drugome na ponašanje i dobronamjernost. Neosporan je znak valjana i plemenita duha ako čast čovjeka čini boljim. Jer vrlini pripada, ili bi trebao pripadati, položaj časti; i kao što se u prirodi stvari silovito kreću prema svome mjestu, a mirno na svome mjestu, tako je i vrlina kod uspinjanja na vlast žestoka, a staložena je i spokojna kad je na vlasti.
Svako uspinjanje na vlast ide zavojitim stubama; a ako postoje stranke, dobro je da čovjek pristane uz jednu dok se uspinje, a kad zauzme svoje mjesto, neka bude nepristran.
Prema uspomeni svoga prethodnika budi pravičan i blag; jer ne budeš li činio tako, taj će dug zasigurno biti naplaćen kad odeš. Ako imaš suradnike, poštuj ih i radije ih pozivaj k sebi kad oni to i ne očekuju, negoli da ih isključiš onda kad imaju razloga očekivati da budu pozvani. Ne budi suviše svjestan svoga položaja i ne spominji ga često u razgovoru i u privatnim odgovorima onima koji te traže pomoć, već radije neka se kaže: Kad vrši dužnost svoje službe, on je drugi čovjek.
Izvor: Nova Akropola
