“Uber je nedavno izgubio petogodišnju parnicu u Velikoj Britaniji prema kojoj je tamošnji Vrhovni sud utvrdio da su Uberovi vozači zapravo radnici, a ne samozaposlene osobe.” Ova presuda samo je jedan u nizu pokušaja reguliranja platformskog rada, koji je kao “tehnološki inovativan” nakon financijske krize 2008. doživio procvat. Prvotni entuzijazam pretvorio se u pobunu, nakon što su vozači na svojoj koži iskusili da iza priča o “fleksibilnosti” i “samostalnosti” ustvari stoji slabo plaćen, nesiguran radni odnos, u kojem je rizik poslovanja dodatno prebačen na radnike (“partnere”).
U 21. stoljeću dolazi do sve veće međupovezanosti svijeta, tržišni odnosi prošili su se u gotovo svaki kutak zemlje, a ekonomski model koji se temelji na rastu ubrzano razvija velike tehnološke i znanstvene inovacije. Društveni odnosi postaju sve složeniji i zahtjevniji za regulaciju, a rješenja društvenih problema sve neizvjesnija i teža. Jedna naizgled benigna pojava poput pojave virusa na drugoj strani svijeta može imati mnoštvo nesagledivih implikacija i potpuno promijeniti društvenu svakodnevicu, stvarnost i „normalnost“. Svijet rada također doživljava nagle promjene jer se, kako oxfordski rječnik definira globalizaciju, „različite kulture i ekonomski sustavi širom svijeta međusobno povezuju i postaju slični zbog utjecaja velikih multinacionalnih kompanija i poboljšane komunikacije“[1]. Nasuprot tradicionalnom shvaćanju rada, koji se percipirao kao trajan društveni ekonomski odnos u određenom vremenu i prostoru, današnji oblici rada sve više poprimaju virtualne organizacijske dimenzije – moguće je biti u radnom odnosu, a nepoznati kolege i nadređene te nemati radno mjesto u fizičkom smislu već raditi iz (ne)udobnosti svog doma.
Pojava multinacionalnih korporacija uzrokovala je povećanu mobilnost radnika, a gospodarsko djelovanje vođeno principima povećanja produktivnosti i konkurentnosti te neograničenog profita dovelo je do pojave teleworkinga. „Razvijaju se novi oblici rada (rad na daljinu) i sve više koriste fleksibilni oblici radnih odnosa (ugovor o radu na određeno vrijeme, s kraćim radnim vremenom).“[2] Premda se novi svijet često naziva «svijetom mogućnosti», on sa sobom nosi mnoštvo novih problema, rizika i nesigurnosti te velikom brzinom kreira nove društvene odnose koje je tek potrebno regulirati.
Radno pravo vs platforme
Odnos poslodav(a)ca i radnikȃ zasniva se ugovorom o radu. Prema čl. 7 st.1 Zakona o radu „poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.“[3] To ujedno čini i bitne elemente radnog odnosa: dobrovoljnost, obveza osobnog obavljanja rada, podređenost (subordinacija) i naplatnost. Dakle, radi se o dobrovoljno zasnovanom naplatnom odnosu u kojem je radnik obvezan osobno obavljati rad, prema uputama i pod nadzorom poslodavca.[4] Takav odnos između poslodavca i radnika karakterizira nejednakost i položaj subordinacije odnosno podređenosti radnika spram poslodavca. Radnik je u radnom odnosu ekonomski slabija strana pa je svrha radnopravne regulacije radnog odnosa (radnikova) socijalna zaštita.
S druge strane, naplatni rad je moguće obavljati na temelju ugovora o djelu ili nekog drugog ugovora građanskog ili trgovačkog prava. Ugovor o djelu definira se kao ugovor kojim se izvođač „obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.“[5] Odnos ugovornih subjekata u takvom odnosu je ravnopravan i za njih vrijedi načelo slobode ugovaranja.[6] Dakle, s obzirom na odnos radnopravnih subjekata, treba razlikovati nesamostalni odnosno subordinirani rad, koji je reguliran odredbama radnog prava, od rada samozaposlenih osoba reguliranog odredbama građanskog i trgovačkog prava. Ključnu razliku između tih dvaju oblika rada čini svrha njihovog pravnog uređenja – cilj radnopravne regulacije nesamostalnog rada jest, kako je već navedeno, socijalna zaštita radnika, dok odredbe „građanskog i trgovačkog prava nastoje osigurati tek ispravno i učinkovito djelovanje tržišnih mehanizama“.[7]
Često postavljenu dilemu, o kojem se odnosu zapravo radi, zakonodavac pokušava riješiti oborivom presumpcijom u čl. 10 st. 2 Zakona o radu prema kojem „ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac dokaže suprotno“.[8] Ovom odredbom u našem radnom pravu ograničena je autonomija ugovornih strana, na način da je prihvaćeno načelo davanja prednosti činjenicama (engl. primacy of fact principle). Prema ovom pravilu, „ovakvim se rješenjem načelu autonomije ugovornih strana suprotstavlja „načelo prednosti radnog odnosa“, koje kod prosuđivanja pravne prirode konkretnog pravnog odnosa polazi od naravi i vrste činidbe rada te ovlasti poslodavca, a ne autonomijom ugovornih strana određenog naziva i dijela sadržaja pravnog odnosa.“[9]
U sporovima vođenim protiv američke multinacionalne kompanije Uber, upravo će ovakva formulacija imati presudan utjecaj na ishod sudskih procesa protiv te kompanije. Dakle, „suvremeno radno pravo suočava se, s jedne strane, s pitanjem odgovarajućeg određenja radnoga odnosa koje će biti prilagođeno novim oblicima obavljanja rada te, s druge, pitanjem potrebe osiguranja određene radnopravne zaštite skupini osoba koje rad obavljaju na način koji ih svrstava među radnike i samostalne ugovaratelje, pa čak i s pitanjem mogućnosti razvoja općeg radnog prava koje bi jamčilo minimalnu zaštitu za sve vrste obavljanja rada za naknadu, te pritom vodilo brigu o različitim oblicima ugovora na temelju kojih se obavlja rad.“[10]
Fleksibilno i jeftino
Financijska kriza iz 2009. godine prouzročena krahom investicijskog fonda Lehman brothers, ostavila je milijune ljudi bez posla i otvorila prostor za daljnju fleksibilizaciju radnih odnosa. Prema konceptu tzv. gig-ekonomije, tržištem rada „prevladavaju ugovori sklopljeni na kratko vremensko razdoblje ili honorarni poslovi (engl. freelance work), za razliku od stalnih radnih mjesta.“[11] Taj koncept ekonomskog djelovanja obuhvaća „dva glavna oblika rada – crowdwork i rad na zahtjev putem aplikacija (engl. work on demand via apps). Dok crowdwork uključuje „mikrozadatke“ koji se obavljaju putem online platformi, rad na zahtjev putem aplikacija odnosi se na tradicionalne radne aktivnosti poput transporta ili čišćenja, koje se nude i dodjeljuju radnicima putem mobilnih aplikacija. Glavna razlika je u tome što se crowdwork ponajprije obavlja online, dok rad na zahtjev putem aplikacija jedino spaja ponudu i potražnju putem online platforme odnosno aplikacije, a sama usluga se kasnije pruža lokalno, tj. offline.“[12]
Print screen - Uber
„Zašto ne biste svojim nedovoljno korištenim automobilom nekoga prevezli i nešto zaradili, naročito ako ste nezaposleni, a uz to ne morate otvarati tvrtku, niti biti registrirani taksist“[13], glasi logičan i primamljiv koncept po kojem funkcionira tvrtka Uber Technologies Inc. Uber se pojavio u jeku financijske krize 2009. i ubrzo postao praktičan alat za (samo)zapošljavanje tisuća nezaposlenih ili čak nezapošljivih osoba. Ideja je da ljudi pomoću koordinacijske online platforme samostalno organiziraju radni tempo u skladu sa slobodnim vremenom i pomoću vlastitih sredstava rada (automobil). „Radi se o novom obliku outsourcinga radnih zadataka, koji bi uobičajeno bili dodijeljeni individualno određenom radniku, a na ovaj način njihovo je izvršavanje upućeno prema velikoj grupi tzv. „virtualnih radnika“ odnosno „mnoštvu“ u formi otvorenog poziva.“[14]
Nema ureda ni šefa?
Način na koji funkcionira Uber vrlo je jednostavan.[15] Nakon instaliranja aplikacije, korisnik prijevoza kojem je lokacija automatski određena, bira destinaciju i naručuje vozilo. Korisniku aplikacije su dostupni podaci o vozaču i vozilu kao i ocjene te komentari o zadovoljstvu ostalih korisnika. Ipak, važno je naglasiti da diskrecijsko pravo prihvata ponude pripada vozaču. Nakon susreta s korisnikom, aplikacija vozaču omogućuje detaljne upute o pronalasku željene destinacije. Sama aplikacija doista je user-friendly jer omogućuje jednostavan pronalazak vozača i karakterizira je ugodnost plaćanja – novac će automatski biti skinut s vašeg računa i proslijeđen Uberu. No, koje je to nužne uvjete potrebno ispuniti kako bi se stekao status vozača Ubera i na koji način se novac s vašeg računa dalje distribuira. „Vozite samo kada vam to odgovara. Nema ureda ili šefa. To znači da ćete uvijek samostalno odlučiti kada započeti i završiti svoje radno vrijeme - jer s Uber aplikacijom, vi ste glavni!“ stoji u objašnjenju prilikom ispunjavanja registracijskog obrasca.[16]
„Od kandidata za Uberovog vozača ne traže se nikakvi posebni dodatni uvjeti i/ili vještine. Uvjeti se razlikuju ovisno o gradu, pri čemu se na Uberovoj web stranici kao minimalni uvjeti navode: (i) uvjet minimalne starosti, (ii) ispunjavanje zakonskih uvjeta za vožnju u matičnoj zemlji, (iii) prolazak kroz obuku u vidu kratkog videozapisa. Provjera vozača uključuje pregled vozačke evidencije i povijesti kažnjavanja.“[17] Pritom je važno naglasiti da vozač snosi sve redovne i izvanredne troškove poslovanja: troškova goriva, registracije vozila, osiguranja, poreznih izdataka i sl.
Prilikom registracije, vozač sklapa ugovor elektroničkim očitovanjem volje iliti tzv. click-wrap agreement. Nakon uspješne registracije, vozač postaje, kolokvijalno rečeno, „sam svoj gazda“ i samostalno određuje radno vrijeme, čak i koje će zahtjeve za vožnju prihvatiti. Međutim, Uber očekuje da vozači zahtjeve za prijevozom odbijaju „samo ako je riječ o prijekoj potrebi. Štoviše, vozači koji otkazuju vožnje učestalije od prosjeka za grad u kojem rade, mogu očekivati da će im Uber dati upozorenje, a visoki postotak otkazanih vožnji u konačnici može dovesti i do deaktivacije korisničkog računa vozača.“[18]
Prosvjed vozača u Portlandu. Foto: Wikipedia
Iz tako konfuznog poslovnog modela proizlazi jednostavno pitanje o pravnoj klasifikaciji vozača-partnera – jesu li Uberovi vozači radnici ili samozaposlene osobe (poduzetnici)? Štoviše, postoje li dovoljno jaki mehanizmi nadzora nad vozačima koji bi dokazali da su isti najobičniji najamni radnici pod efektivnom kontrolom Ubera i to bez ikakve socijalnopravne zaštite te kako na tu problematiku gledaju radnopravna zakonodavstva? Pitanje je esencijalno jer je jedan od bitnih elemenata postojanja radnog odnosa, a samim tim i socijalne zaštite, upravo podređenost (subordinacija) – može li „poslodavac“ izdavanjem radnih uputa utjecati na ponašanje „zaposlenika“. Prema Grgurev, pravna podređenost može biti: (i) stručna, koja podrazumijeva da je poslodavac ovlašten radniku davati upute kako da obavlja svoj rad i/ili (ii) organizacijska, koja znači da je poslodavac ovlašten radniku odrediti vrijeme i mjesto rada.[19] Značenje pojmova „poslodavac“ i „zaposlenik“ u ovom kontekstu se pojavljuje kao relativno s obzirom da upravo Uber „u svojim odredbama i uvjetima navodi da se radi o tehnološkoj platformi te da aplikacija Uber samo povezuje korisnike i vozače - partnere koji koriste vlastita vozila. Ističe se da Uber ne pruža usluge prijevoza i ne služi kao izvršitelj prijevoza te da takve usluge prijevoza ili logistike pružaju nezavisni treći ugovaratelji koji nisu zaposleni u Uberu niti u njegovim podružnicama. Definirajući se isključivo kao posrednik, Uber odbacuje svaku odgovornost povezanu s uslugama koje pružaju njegovi vozači – partneri.“[20]
200 milijuna dolara kontra radnika
Spomenuti model poslovanja tipičan je za gig-ekonomiju. Karakteriziraju ga širenje „nesigurnog načina rada (engl. precarious employment) i prebacivanja brojnih rizika poslovanja na radnike, a što se očituje osobito u nestabilnosti njihovog dohotka ili zahtjevu za financiranjem troškova sredstava rada od strane samih radnika. Prema De Stefanu, činjenica da se radnike u gig-ekonomiji klasificira kao samozaposlene osobe (engl. independent contractor) omogućuje platformama poput Ubera ne samo odbacivanje svoje neizravne odgovornosti prema klijentima, nego i izbjegavanje čitavog niza obveza koje proizlaze iz radnozaštitnog zakonodavstva, uključujući primjerice pravo radnika na minimalnu plaću, uplatu doprinosa u sustave socijalne sigurnosti, odmore i dopuste, naknadu plaće tijekom privremene nesposobnosti za rad, antidiskriminacijsku zaštitu itd.“[21] No, takav oblik poslovanja uskoro bi mogao biti drukčije reguliran. Uber je nedavno izgubio petogodišnju parnicu u Velikoj Britaniji prema kojoj je tamošnji Vrhovni sud utvrdio da su Uberovi vozači zapravo radnici, a ne samozaposlene osobe.[22] Pravno gledano, to znači da vozači imaju ona prava koja proizlaze iz klasičnih ugovora o radu kao što su npr. pravo na minimalnu satnicu, bolovanje, godišnji odmor itd.
Isto tako, sud u Italiji u veljači ove godine naredio je dostavljačkim platformama da zaposle svoje vozače ugovorom na neodređeno, njih 60 000, i dodijelio 733 milijuna eura globe zbog kršenja radničkih prava. Uz to platforme bi morale platiti zaostale doprinose, i osigurati opremu za rad – odnosno, tretirati dostavljače kao radnike. Važno je napomenuti da su tim presudama prethodile brojne organizirane akcije vozača i dostavljača koji godinama upozoravaju na protuzakonito i loše postupanje, prosvjeduju i štrajkaju, a u tome su uglavnom imali podršku sindikata. S druge strane kompanije poput Ubera protiv takvih se inicijativa bore svim raspoloživim sredstvima od kojih je najvažniji novac. Samo u 2019. Uber je na lobiranje u EU potrošio gotovo milijun dolara, no taj iznos malen je u usporedbi s iznosom od 200 milijuna dolara koliko su Uber i Lyft potrošili kako bi spriječili priznavanje radničkih prava vozačima u Kaliforniji. Hoće li ove borbe završiti s priznavanjem radničkih prava platformskim radnicima na globalnoj razini, još ćemo vidjeti, no spomenuta dinamika odnosa gurnula je pitanje regulacije platformskog rada u fokus javnosti i nagnala zakonodavce širom svijeta da razmotre pod kojim uvjetima bi se gig-ekonomija trebala nastaviti razvijati i koje su njene stvarne posljedice za radnička prava i društvo u cjelini.
Nikola Kožul - Radnička prava
[1] Dostupno na: https://www.oxfordlearnersdictionaries.com/definition/american_english/globalization
[2] Laleta, S., Senčur Pečer, D., Ugovor o radu i ugovor o djelu: Područje primjene radnoga zakonodavstva, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 39. br. 1, 2018. str. 412.
[3] Zakon o radu, Narodne novine, br. 011-01/14-01/109, 2014.
[4] Bjelinski Radić, I., NOVI OBLICI RADA KAO SUVREMENI IZAZOV ZA RADNO PRAVO – SLUČAJ UBER, vol. 38, br. 2, 881-905, 2017. str. 890.
[5] Zakon o obveznim odnosima čl. 590., Narodne novine, 01-081-05-768/2, 2005.
[6] Laleta, S., Senčur Pečer, D., op. cit. str. 411.
[7] Bjelinski Radić, I. op. cit. str. 889.
[8] Zakon o radu, Narodne novine, br. 011-01/14-01/109, 2014.
[9] Bjelinski Radić, I. op. cit. str. 891.
[10] Laleta, S., Senčur Pečer, D., op. cit. str. 443.
[11] Oxford dictionary, dostupno na: https://www.oxfordlearnersdictionaries.com/definition/english/gig-economy?q=gig+economy
[12] Bjelinski Radić, I. op. cit. str. 885.
[13] Grenac, Davorka, “Kako je uberizacija stvorila ekonomiju sluškinje?”, Tportal.hr, 2019.: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/kako-je-uberizacija-stvorila-ekonomiju-sluskinje-20190316
[14] Bjelinski Radić, I. op. cit. str. 883.
[15] Dostupno na: https://www.uber.com/hr/hr/about/how-does-uber-work/
[16] Dostupno na: https://www.uber.com/a/join-new?ec_exp=1&exp=70801t
[17] Bjelinski Radić, I. op. cit. str. 886.
[18] Bjelinski Radić, I. op. cit. str. 887.
[19] Loc.cit. str. 894.
[20] Loc. cit. str. 888.
[21] Loc. cit. str. 889.
[22] https://www.cnbc.com/2021/02/19/uk-supreme-court-rules-uber-drivers-are-workers-not-contractors.html
Izvor naslovne fotografije: quotecatalog
