Danas se mnogo priča o azilantima, ali jako malo je priča azilanata. Ovo je priča azilanta, ovo je moja prva priča.
Na fotografiji su moja prijateljica Gordana i njen sin Andrej, Sarajevo 1992. godine
Piše: Mirjana Tešanović
Bila sam mlada majka sa kćerkom koja je tek pošla u osnovnu školu, kada sam bježeći iz svoje zemlje, bježeći od rata, stigla u Prag. U vrijeme kada sam napustila Bosnu i Hercegovinu, imala sam još uvijek stari pasoš SFRJ, a jedine evropske države u koje sam mogla ući sa tim pasošem bile su Češka i Mađarska. Nije baš neki izbor, zar ne? Za Češku sam se opredijelila zbog jezika i zbog svog prijatelja Zije, koji se inače zove Neven, ali eto taj nadimak je dobio po imenu svoga oca. Zijo je u Pragu bio već godinu dana i kada sam mu se uspjela javiti, rekao je samo kroz plač: "Dolazite!" Ja nisam plakala.
Puta do Praga se uopšte ne sjećam, apsolutno ničega, čak nijednog detalja. I dolaska se slabo sjećam, znam samo da nas je Zijo grlio, ljubio i plakao, a ja sam vidjela krajičkom oka neke marame što su se prodavale na maloj pijaci blizu autobuske stanice. Bile su šarene i veselih boja. Prvo čega se jasno sjećam je stan u koji smo došli, negdje u starom dijelu grada. Tu su stanovali Sonja i Mišo, Zijini praški prijatelji. Došli su iz Zagreba, gdje su živjeli i gdje se Sonja rodila, Mišo se rodio u Beogradu. Kasnije su to bili i moji prvi praški prijatelji. U njihovom stanu čekao nas je i Saša, Zijin cimer iz Beograda. On je pobjegao od poziva za vojsku.
Zijo je već iznajmio stan u koji smo se uselili sa njim i sa Sašom, dok se malo ne snađemo i osamostalimo. Kćerka je krenula u školu, ja sam sredila boravak, postala sam i zvanično izbjeglica, azilant sa privremenim utočištem u Češkoj Republici.
Svoj drugi šok prošla sam uz pomoć svog češkog prijatelja i doktorke. I tog vremena se baš dobro ne sjećam. Ostala mi je samo slika kako noćima hodam tamo-vamo po našem stanu, pokušavajući sputati potrebu da spakujem svoj ranac i vratim se kući, tamo gdje je još bjesnio rat. Sjećam se da sam tada izbjegavala metro i sve druge zatvorene prostore iz kojih sam smatrala da je teško ili nemoguće pobjeći.
Prvih nekoliko dana bila sam potpuno izgubljena. Jela sam dok se ne bih toliko prejela, da bih sve povratila, a onda sam ponovo jela. Noću sam hodala po kvartu u kome smo živjeli i gledala kako sve svijetli, prozori na zgradama, izlozi, ulična rasvjeta. Na svaki zvuk sam pokrivala rukama glavu, sklanjala se u neke prolaze ili iza kontejnera, redovito sam trčala preko ulice, pogotovo velikih otvorenih raskrsnica, iako je bilo zeleno za pješake. Otvarala sam i zatvarala slavine i ne baš zdravo se smijala vodi koja iz njih teče. U stanu sam spuštala roletne i gasila svjetla.
Čovjek instinktivno osjeća da se konačno nalazi na nekom mjestu, gdje egzistencijalno nije ugrožen, ali neko vrijeme on je u šoku koji se manifestuje na različite načine. Ako ste se nekada susreli sa azilantima, koji su tek stigli do cilja, koji se zove "bolji život", sigurno ste primijetili da su njihove reakcije, ma kakve bile, pretjerane. Ili su previše bučni, pa čak i agresivni, ili previše tihi, prestrašeni, opsesivni, nekada i sve to zajedno. Na koji način, kada i kako prevladati taj prvi šok, zavisi od niza faktora.
Rekla bih da prva prepreka nije jezik, kako se to često misli, već smještaj. U početku, kolektivni smještaj je nužan, ali ne bi smo da traje dugo. Zatvoreni i izolirani, ti ljudi su ustvari i dalje na mjestu od kojeg su pobjegli. U jednom takvom centru u Češkoj, gdje su bile smještene naše žene sa djecom i pored izuzetno dobrih uslova, koje su imale, one su vrijeme provodile prateći putem medija šta se događa kod nas, stalno o tome razgovarale, ukratko, one su i dalje bile tamo, u ratu.
Ja sam imala sreću da nakon tri mjeseca od dolaska nađem stan i uspostavim svoj prvi, zlata vrijedan, kontakt sa Česima, tačnije gospođom Bumanovom, vlasnicom stana. Nijedna škola jezika ne može pomoći u prevazilaženju ove prepreke koliko živa riječ. Prvi kontakti sa lokalnim stanovništvom ključni su i za dalju asimilaciju i jako je važno da se dese čim prije je to moguće. Češka u to vrijeme praktično nije imala nikakva iskustva sa azilantima, pa smo stanovanje rješavali kao i svi ostali, rentajući stanove. U mnogim evropskim zemljama azilanti su smješteni u kvartovima u kojima ili nema, ili je jako malo lokalnog stanovništva, pa im i ne ostaje mnogo izbora, nego da nastave sa svojim načinom života u novim uslovima. I pored programa za školovanje, rijetki dobiju priliku da nađu posao, koji će im omogućiti stanovanje izvan tih kvartova. Život u takvim kvartovima je težak, uvijek na ivici egzistencije. Kriminal, trgovina drogom i oružjem, prostitucija, kamatari – neizostavan su dio svakodnevnice.
Prva generacija suočava se sa nizom problema. Kod azilanata koji su pobjegli od rata, gotovo u pravilu, nekoliko godina nakon dolaska pojavljuje se drugi šok. Simptomi su napadi panike, strah od zatvorenog prostora, znojenje, agresivno ponašanje ili pak povlačenje u sebe i sl. Pored toga, ljudi bivaju svjesni da su se konačno "spasili", pa imaju logičnu potrebu da uspiju tu, gdje sada žive. Uspjeh za prvu generaciju najčešće znači naporan rad, kako bi svojoj djeci omogućili bolji život. Poimanje sebe kao žrtve, nemogućnost da ostvare "zacrtani uspjeh" i vječita nostalgija stvara osjećaj gnjeva, pa čak i mržnje. Kao i u mnogim drugim stvarima, ljudi su skloni vremenom zaboraviti sve ružno i pamtiti samo ono što je lijepo, ili im se to lijepim čini. Idealiziranje života tamo negdje, gdje su bili svoji na svome, zna kod mnogih stvoriti i izvjesnu vrstu otpora prema novoj sredini. Azilanti prve generacije često se osjećaju kao "ljudi koji nigdje ne pripadaju". Sva ta osjećanja, sukobi sa sobom ili sredinom, prenose se na naredne generacije koje više nemaju strah od izgona, zbog koga se prva generacija najčešće sputava, pa nije ni čudo što nove generacije često bivaju daleko radikalnije.
Prvi korak ka stvarnoj asimilaciji za mene je bio poziv mojih čeških prijatelja na njihovu vikendicu. Dijeljenje običaja, tradicije i kulture, čak i recepata za tradicionalna jela, oslobađa azilanta uvijek prisutnog straha da će prilagođavanjem izgubiti vlastiti identitet. Svoj drugi šok prošla sam uz pomoć svog češkog prijatelja i doktorke. I tog vremena se baš dobro ne sjećam. Ostala mi je samo slika kako noćima hodam tamo-vamo po našem stanu, pokušavajući sputati potrebu da spakujem svoj ranac i vratim se kući, tamo gdje je još bjesnio rat. Sjećam se da sam tada izbjegavala metro i sve druge zatvorene prostore iz kojih sam smatrala da je teško ili nemoguće pobjeći.
Jezik sam naučila bez dana škole, uz pomoć mojih čeških prijatelja, tako da mogu pismeno i simultano prevoditi na oba jezika. Moja kćerka je bosansko-češko dijete, jedne od najvećih kulturnih metropola u Evropi, sa tipičnim praškim akcentom. Ona ima praktično "ugrađen detektor" nesvjesnog registrovanja običaja neke sredine i prilagođavanja istoj bez straha od gubitka vlastitog identiteta. Ona, zapravo, svoj identitet u novoj sredini koristi na jedna simpatičan i dopadljiv način, kojim u startu biva prihvaćena od nove sredine, bez da ostavi i trunku sumnje, da je sposobna istoj se i prilagoditi. To je zapravo konačni stepen asimilacije, ukoliko je doživljavamo kao kulturni pluralizam. Nažalost, većina azilanata nije imala toliko sreće kao mi. Istina je da smo u to uložili i mnogo truda, ali bez okolnosti koje su nas u Češkoj dočekale, koje su bile proizvod nespremnosti a ne neke jasne politike prema azilantima, teško da bismo uspjeli.
Ovaj sasvim mali dio priče o mom iskustvu treba staviti u kontekst činjenice da smo mi ipak bili evropski azilanti u Evropi, što nam je u startu na različite načine olakšalo prilagođavanje, ostanak i opstanak u novim sredinama. No, ta činjenica kao moja ili naša prednost, istovremeno je i slika stvarnosti onih koji su za nju uskraćeni.
Teško je reći gdje pravimo greške, i države koje nas primaju, i mi, azilanti, ali ako ih istinski želimo ispraviti i postići bolje rezultate, mislim da bismo daleko više trebali čuti priče azilanata.
Toliko im potreban mir i sigurnost, hrana, higijena, stanovanje, školovanja i posao su nužni, ali čini mi se da često zaboravljamo da su i oni ljudi, da imaju svoja osjećanja, strahove, navike i potrebe. Nekada im je od svega toga potrebnija lijepa riječ, makar je i ne razumjeli, oni će je osjetiti, jer ona znači prihvatanje.
Pravo na azil imaju izbjeglice, kojima je takav status priznat međunarodnim pravom (čl. 1. Ženevske konvencije o položaju izbjeglica iz 1951. godine), te svi koji se nalaze izvan vlastite zemlje i u nju se ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti nasilju ili progonima. Priznanje takvog pravnog statusa ostvaruje se u zemljama koje su potpisale posebne sporazume s Ujedinjenim narodima, ili od strane UNHCR-a.
Pravo na azil zajamčeno je i čl. 18. Povelje o temeljenim pravima Evropske Unije.
Asimilacija je proces tokom kojeg jedna društvena pojava (proces, skupina), u kontaktu s drugom pojavom takve vrste gubi svoje osobenosti i samosvojnost, nestaje u drugoj pojavi, utapa se u nju. Termin se često koristi i za oznaku kulturne i političke asimilacije pojedinih etničkih, kulturnih i socijalnoh grupacija, obično sa negativnim značenjem nasilnih promjena.
U socijalnoj psihologiji i kulturnoj antropologiji socijalna asimilacija označava fenomen kada jedna grupa integriše ili adoptira vrijednosti, norme i običaje druge grupe.
Asimilacionizam je idealistički pogled na mogućnost da članovi raznolikih etničkih i rasnih grupa postanu što je sličnije moguće dominantnom identitetu zemlje u kojoj žive. Kontrastni pogled je kulturni pluralizam u kome pripadnici ovakvih grupa zadržavaju distinktivne identitete i orijentacije dok se integrišu u dominatnu kulturu.
Asimilacija opisuje u sociologiji proces kulturne adaptacije etničke manjine od strane dominantne kulture ili prevlast pojedinih dijelova stanovništva. Pojednostavljeno, utapanje jedne od nacija ili etničkih skupina u drugu. Pri asimilaciji je poželjno je da manjinska kulturna skupina postane slična (asimilirana) dominantnoj kulturnoj skupini.
Nastavlja se....
Impulsportal
