Albert Camus (1913-1960) ecrivain ( prix Nobel de litterature en1957), journaliste redacteur en chef du journal Combat de 1944 a 1947 ici dans son bureau a "Combat" en 1945 --- Albert Camus (1913-1960) french writer here in 1945 in in office at paper "Combat"
Postoje četiri te metode: Lucidnost, odbijanje, ironija i ustrajnost.
Teško je danas spominjati slobodu štampe a da vas ne optuže za neumjerenost ili da ste Mata Hari ili da vas ne uvjeravaju kako ste Staljinov rođak. Međutim ta je sloboda jedno od lica uopšte i treba razumjeti našu ustrajnost u njenoj odbrani ako priznamo da ne postoji nijedan drugi način da se zaista pobijedi u ratu.
Naravno, svaka sloboda ima svoje granice. Još bi ih samo trebalo slobodno prepoznati. Uostalom, o preprekama koje danas stoje pred slobodom mišljenja, rekli smo sve što smo mogli reći i govorit ćemo još, sve što budemo mogli, do zasićenja. Naprimjer, nikad se nećemo prestati čuditi kako je, jednom kad je načelo cenzure nametnuto, prenošenje tekstova objavljenih u Francuskoj koje su tamošnji cenzori odobrili zabranjeno u Le Soir Reublicain (dnevna novina koja je objavljivana u Alžiru , čiji su urednici bili Albert Camus i Pascal Pia). Činjenica da u tom pogledu jedan list zavisi od raspoloženja ili kompetencije jednog čovjeka ukazuje bolje nego bilo šta na stepen neosviještenosti u kojem smo se danas našli.
Jedno od dobrih pravila filozofije dostojne da je tako nazivamo, jest nikad se ne rasipati u suvišnim jadikovkama pred stanjem stvari koja se više ne može izbjeći. U Francuskoj danas više nije pitanje kako sačuvati slobodu štampe, nego kako u tome novinar, pred ukidanjem tih sloboda, može ostati slobodan. Problem se ne odnosi više na kolektiv. On se tiče pojedinca. A upravo bismo ovdje htjeli odrediti uslove i metode preko kojih se sloboda može i usred rata i njegovog sužanjstva, ne samo sačuvati nego i izraziti.
Postoje četiri te metode: Lucidnost, odbijanje, ironija i ustrajnost.
Lucidnost pretpostavlja otpor zanosima mržnje i kultu fatalnosti. Prema našem iskustvu svijeta, sigurno je da se sve može izbjeći. Sam rat, koji je ljudski fenomen, moće se u svakom trenutku izbjeći ili zaustaviti ljudskim sredstvima. Dovoljno je poznavati istoriju evropske politike posljednjih godina da bismo bili sigurni da rat, kakav god on bio, ima jasne uzorke. Taj bistri pogled na stvari isključuje slijepu mržnju i beznađe ostavljeno bez nadzora.
U 1939. slobodni novinar ne očajava i bori se za ono što vjeruje da je istinito kao da njegovo djelovanje može uticati na tok događaja. Ne objavljuje ništa što bi moglo potaknuti na mržnju ili izazvati očaj. Sve je to u njegovoj moći. Pred nadirućom plimom gluposti, nužno je isto tako suprostaviti nekoliko odbijanja. Sve prisile ovog svijeta ne mogu nagnati imalo čestit duh da prihvati nepoštenje. Dakle, a i prema onome koliko poznajemo mehanizam kruženja informacija, lako se možemo uvjeriti u autentičnost neke vijesti.
Upravo tome slobodni novinar mora pružiti svu svoju pažnju. Jer, ako ne može reći sve ono što misli, može ne reći ono što ne misli ili što smatra da je pogrešno. Prema tome jedan list se mjeri, kako prema onome što kaže, tako i prema onome što ne kaže. Ta potpuno negativna sloboda bez daljnjeg je najvažnija od svih, ako je znamo održati. Jer ona priprema dolazak prave slobode. Prema tome, nezavisni list objelodanjuje porijeklo svojih informacija, pomaže čitateljima u njihovoj procjeni, odbija propagandu, ukida uvrede, prikriva uniformisanost informacija komentarima, te, ukratko, služi istini u ljudskoj mjeri svojih snaga. Ta mjera, koliko god da je relativna, dopušta mu barem da odbije ono na što ga nijedna sila na svijetu ne bi mogla prisiliti: služiti laži.
Stižemo tako do ironije. Možemo načelno pretpostaviti da je duh koji ima naklonosti i sredstva za nametanje prisila neprobojan na ironiju. Ne vidimo baš da bi se Hitler, da se poslužimo samo jednim od brojnih primjera, služio sokratovskom ironijom. Jednako je istina, dakle, da je ironija jedinstveno oružje protiv moćnika. Ona upotpunjuje odbijanje utoliko što dozvoljava ne da bi se odbacilo ono što je lažno, već da bi se često govorilo ono što je istinito. U 1939. slobodni novinar ne gaji previše iluzija o pameti onih koji ga ugnjetavaju. Pesimist je što se tiče čovjeka. Istina, izrečena dogmatskim tonom, cenzurira se devet od deset puta. Ista ta istina, izrečena u šali, cenzurira se tek pet od deset puta.
Taj raspored poprilično tačno predstavlja sposobnosti čovjekove inteligencije. Objašnjava zašto francuski listovi poput Le Merlea ili Le Canard enchainea ( francuski satirični listovi) mogu redovno objavljivati hrabre članke kakve poznajemo. U 1939. slobodni novinar je, dakle, nužno ironičan, iako nerijetko protiv svoje volje. Ali istina i sloboda su zahtjevne „konkubine“budući da imaju malo ljubavnika. Nakon, što smo ukratko opisali to stanje duha, jasno je da se ono ne može uspješno održati bez minimalne doze ustrajnosti.
Niz prepreka stoji na putu slobodi izražavanja. Ali nisu najoštrije prepreke te koje bi mogle obeshrabriti duh. Jer prijetnje, obustave i gonjenja uglavnom u Francuskoj dovode do suprotnog efekta od onog koji se htio. Ali treba priznati da postoje obeshrabrujuće prepreke: Postojanost u gluposti, ustrojena mlitavost, agresivna ograničenost, da spomenemo samo neke. Tu se nalazi velika prepreka koju treba savladati. Ustrajnost je u ovom slučaju kardinalna vrlina. Kroz zanimljiv, ali i očigledan paradoks, stavlja se u službu objektivnosti i tolerancije.
To je, dakle, sklop pravila za očuvanje slobode sve do srži ropstva. A poslije?, reći ćete. Poslije? Ne žurimo previše. Kada bi samo svaki Francuz htio u svom okruženju zadržati ono što smatra istinitim i pravednim, kada bi svojim malim udjelom htio pomoći u održavanju slobode, kada bi se odbio prepustiti i htio istaknuti vlastitu volju, tad i tek tad bismo dobili ovaj rat, u punom smislu te riječi.
Da, slobodni duh ovog vijeka često pribjegava ironiji protiv svoje volje. Ali kako pronaći bilo šta šaljivo u ovom razdraženom svijetu? Vrlina čovjeka jest da se održi pred svim što ga poriče. Niko ne želi za dvadeset pet godina ponovo započeti dvostruko iskustvo iz 1914. i 1939. Treba dakle pokušati s potpuno novim metodama pravde i velikodušnosti. Ali one se iskazuju samo u već slobodnim srcima i u još pronicljivom duhu. Oblikovati ta srca i taj duh , ili ih možda samo probuditi, zadatak je istovremeno skroman i preuzetan koji zapada svakog nezavisnog čovjeka. Treba ga se držati i ne gledati više naprijed. Istorija će ove napore uvažiti, a možda i neće. Ali, oni su učinjeni.
