Foto: Glas Srpske
Ovaj tekst nastao je kao reakcija na rasistički i islamofobni politički jezik u regionalnom i evropskom javnom prostoru, a koji sve agresivnije potiču desničarski lideri. Sadržaj je ujedno i poziv na kritičko distanciranje od pokušaja uvlačenja javnosti u narativne mračne tunele.
Autor Nikola Vučić
Ljudska mašta u funkciji zla može ispoljiti svu svoju raskošnost. Aktuelna situacija u Bosni i Hercegovini, u kojoj se ideološko zlo pojavljuje kao politički motivator, mogla bi se interpretirati i analizirati, stoga, iz više uglova. Primjerice, mogli bismo to učiniti oslikavanjem fenomenološkog ili antropološkog stvaranja ideološkog zla posredstvom političke moći. Ili pak, uspostaviti korelaciju između literarnog i stvarnog svijeta, intertekstualno komunicirati sa romanom “Parfem” Patricka Suskinda i povijesti jednog ubojice. Inspiriran baš ovim romanom, Tom Tykwer načinio je kultnu filmsku adaptaciju u kojoj glavni junak Grenouille, simbolizirajući samog đavola, skončava razočaran spoznajom da nema vlastiti miris. Miris je duša i postojanje, stoga đavo ne želi imati ništa od toga. Jer nije li i samo postojanje od Boga? Đavo, i u fikciji i u fakciji, napada na značenje. U filmu to čini ubijanjem više od dvadeset žena kako bi od svake od njih “ukrao” svojestven im i osoben miris, želeći napraviti “najbolji parfem na svijetu”. Ni to mu, najzad, ne pomaže. Ostaje – unatoč kreaciji “najboljeg parfema na svijetu” – onaj koji utjelovljuje samu đavolju nesposobnost za eros. Za emociju.
Ali situacija u BiH i Evropi, ma koliko svojom “političkom đavolijadom” korelirala sa fikcionalnošću, iziskuje kritičku analizu drugog stepena odgovornosti. Ona nipošto ne umanjuje ozbiljnost ni filma, ni romana, ni filozofije.
Zadržimo se na mirisu koji nam je postao tako opsesivna i egzistencijalno važna tema u doba pandemije kada je gubitak mirisa poistovjećen sa stanjem bolesti. Miris je, ipak, za nas bio i ranije, a to je i danas, važan indikator ideoloških pozicija s kojih (p)osmatramo sebe i druge. Domaća bosanskohercegovačka javnost sigurno ne zaboravlja onaj poznati degutantni grafit nastao između 1994. i 1995. godine u Srebrenici, mjestu počinjenog genocida 1995. godine.
Metaforizacija (etničkog) čišćenja
U Srebrenici je, u to precizno neodređeno vrijeme, nizozemski vojnik na zidu kasarne u Potočarima ispisao rasistički i mizogini natpis: “No teeth? A moustache? Smel like shit? Bosnian girl!” Ili, u prevodu: “Nema zuba? Brkata? Smrdi na g*vno? Bosanska djevojka!”. Zahvaljujući umjetnici Šejli Kamerić, grafit iz Potočara, koji je svjedočanstvo besramlja međunarodnih snaga u tom kraju tokom proteklog rata, umjetničkom je konceptualizacijom postao primjer i opomena predstavljena diljem svijeta šta to zapravo evropske vrijednosti mogu biti. I na koji način one ustvari “čitaju” i “opisuju” pojavnu stvarnost, čineći to iz perspektive vlastite limitiranosti i ideološkog sljepila. Ovih dana, ili ipak tridesetu godinu za redom, svjedočimo sistematskom pokušaju umanjivanja civlizacijskog nasljeđa bosanskohercegovačkih muslimana . Važno je, potaknuti time, ukazati na istinu i činjenice. One nas oslobađaju. Pritom, one osporavaju i demaskiraju preplavljujući islamofobni narativ nekad artikuliran u celofanu diplomatskog jezika, ali sve češće čujemo ga kroz sasvim otvorene, besramne i u javnom prostoru poput eha odjekujuće beskrupulozne izjave. Njih konzistentno, kako u svom usponu, tako i sada na političkom izdahu, bosanskoj javnosti upućuje Milorad Dodik, paradoksalno član Predsjedništva BiH, države većinski muslimanskog stanovništva. Međutim, ono što Dodik poručuje na nacionalnoj razini, čujemo – s vremena na vrijeme, i sve češće – u nešto prilagođenijim formama od političara iz Hrvatske ili Srbije. Nedavno i od desničarskog ultrakonzervativnog nacionalističkog lidera iz Mađarske, Viktora Orbana. Potonji javno izražava sumnju u mogućnost integracije bosanskih muslimana u Evropu. Samo zato jer su muslimani. I baš zato jer su muslimani. Na Orbana se nadovezuje Milorad Dodik pozivajući istražitelje Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) da dođu iz Sarajeva dođu u Banjaluku tek ukoliko se počešljaju i saperu sa sebe “miris koji donose” iz glavnog grada BiH. Tek tada, rekao je, bit će moguće sarađivati s njima. Da li je ovo samo bezazlena, loša i nesmotrena izjava? Nikako. Ona je, osvrnemo li se na povijesni kontekst, dio dobro uštimanog kontinuiranog narativa o prljavštini i smradu. Paradoksalno, Milorad Dodik koristeći obrnuti diskurs, prljavost prebacuje onima kojima je voda u duhovnom smislu – institucionalizirana. A svojevremeno je, podsjetimo se, i hrvatski predsjednik Zoran Milanović pozivao prvo na “sapun, pa onda parfem”, govoreći o mogućnosti uspostave građanske države u Bosni i Hercegovini. Ili, preciznije, njezinoj nemogućnosti kao zemlji u kojoj živi i muslimansko stanovništvo.
Ako je prljavština, kako nam ukazuje antropologinja Mary Douglas, ono nepripadajuće i ono što nije na svome mjestu, onda je riječ o jasnom narativu o političkoj nepripadnosti muslimana u prostoru koji se, iz perspektive zapadnosti, definiše kao (etnički, religijski, kulturno) čist evropski prostor. Na tragu teorijskih promišljanja Douglas, ne gledamo li na prljavštinu sa stanovišta puke higijene, kao što zasigurno na nju kao takvu ne gleda ni sam Dodik kada sugerira neophodno kupanje prije dolaska iz Sarajeva, onda na nju treba da gledamo kroz kontekst jasne klasifikacije i pratećeg društvenog poretka. Kao na ono što podrazumijeva nešto posve neprimjereno. Ono izvan normativnog okvira čistosti/čistoće. Takva koncepcija prljavštine i čistosti vodi nas u zonu ideologije i simbolike uvjeravajući nas da je pitanje čistoće odraz vrlo konkretnog sustava vrijednosti. Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik u realpolitičkom diskursu aktualizira i oživljava, vratimo li se nekoliko stoljeća unazad, i onu Njegoševu eksplicitnu poruku iznijetu u Gorskom vijencu (za koji je utemeljitelj Republike Srpske Radovan Karadžić rekao da ga čita kao Sveto pismo) kako se prostor mora čistiti od “vonja nekrsti” te “kako smrde ove poturice”, pozivajući pitom na čišćenje.
Desničarska kolona mržnje
Zašto je važno ovo povezati u kontekstu sklizavanja evropskih vrijednosti u tamnu zonu? Evropa, koja sebe drži nositeljicom civilizacije i koja služi kao svojevrstan kulturološki orijentir, sve se izraženije suočava sa ekspanzijom radikalne desnice koja se manifestira kroz islamofobiju, rasistički odnos prema manjinama, i strastvenim veličanjem zabrane pobačaja kao mjesta odbrane kršćanskih evropskih vrijednosti. Nijedan od ovih kancerogenih socioloških simptoma nije manje važan ni manje opasan. No, islamofobija kao ubitačno oružje u rukama desničara, više nije neki apstraktan fenomen koji kuca na naša vrata. Islamofobija se sada, nakon počinjenja ganocida u Bosni i Hercegovini na koncu prošlog stoljeća, slobodno i suvereno šeće po institucijama. Drži konferencije za štampu i, u svom kolosalnom usponu, nagovještava spremnost da razori Bosnu i Hercegovinu, zemlju u srcu Evrope. Ona je postala dio aktivnog političkog vokabulara člana državnog predsjedništva, koji ohrabren podrškom desničarskih dijelitelja istog svjetonazorskog načela, šalje orijentirane, precizno usmjerene poruke posve dezorijentiranoj javnosti; sugerirajući joj da zapleše u vrtlogu konkretnog političkog zla. Islamofobija, dakle, nije više neka sporadična i povremena, već strukturalna pojava. Utkana je u čitavu koncepciju “zapadnosti” kao jarbola koji vihori nad (novom) zapadnom civilizacijom.
U konačnici, kakve ideološke poruke šalje parfem, miris i čistoća, metafore nove zapadne civilizacije? Veći broj kulturoloških studija, od istraživanja postkolonijalnih narativa o narodima, grupama i klasama, pa do balkanoloških studija o percepciji Balkana u akademskoj zajednici i javnosti Evrope, nedvojbeno ukazuje na stalno prisustvo metaforizacije mirisa u političke svrhe. Točnije, miris je jedan od ključnih ciničkih i desničarskih narativa o nečistoći Drugog, neprijateljskog, koji je, shodno tome, odvratan i neprijatan. U konačnici nepoželjan, bez potrebe da se upozna i približi (Evropi) jer njegova vanjština govori o njemu. Ovi narativi će kulminaciju doživjeti u nacizmu, gdje je jezik svjesno instrumentaliziran u propagandne svrhe, a prirodnjački termini korišteni za demonizaciju cijelog jednog naroda. Iako prosvjetiteljska nastojanja efikasno pobijaju ove desničarske izjave mržnje, kojima su skloni političari poput Dodika ili Orbana, ona su nedovoljna. Zašto? Zato što cilj nije točnost. Cilj je buđenje mržnje koja se taložila u kulturi kroz stoljeća. Stoga, odgovori moraju biti institucionalni, počevši od same zakonske regulacije preko konačne i sveobuhvatne reforme obrazovanja gdje do dan danas nije ukazano na nacionalizam u jeziku i kulturi na adekvatan način. Dodik, i ini tek stoje u dugom maršu desničarske kolone mržnje.
