Foto: Taylor Wilcox/Unsplash
Da li loši đaci uistinu vladaju svijetom, kako je nekad mislio Balašević. Ako je tako čemu ocjenjvanje i koliko je ono relevantno za nas? Ko ocjenjuje i kako ocjenjuje? Šta su ocjene uostalom, a ko su loši đaci?
Ocjenu koristimo najčešće u odgojno-obrazovnom procesu ali i u svakodnevnom životu. Samo neke od uzrečica-moram ga procijenit, ma ne vrijedi to toliko, ima loše ocjene...nam kazuje da se ocjena dobrano ukorijenila u naše bivstvovanje i da naša svakodnevnica zavisi od nje.
Prostim rječnikom rečeno, ocjena je mjerilo znanja. Jezikoslovac nam nudi ovo značenje:
1. vrijednosni sud o nekome ili o nečemu;
2. brojkom iskazan vrijednosni sud (u školi, na fakultetu) [dobra/loša ocjena; prolazna/neprolazna ocjena; odlična ocjena; nedovoljna ocjena].
Poznata priča o velikom Ajnšatajnu za kojeg se smatralo da je pao iz matematike neka bude uvod u ovu priču. Ono što smo vremenom spoznali na tu temu je da je ovaj naučnik bio dokazani genije i kao takav često opisan kao neshvaćena osoba. Međutim, teško bi bilo povjerovati da ja ovaj fizičar mogao biti loš matamatičar. I zaista i nije bio ali u svakom slučaju, nedavnom objavom njegove svjedodžbe primjećujemo da je daleko od najboljeg učenika.
Drugi velikan, naš Travničanin, kojeg je potrebno neizostavno spomenuti je nobelovac Ivo Andrić. Istraživanja na ovu temu kazuju da je Andrić često bio loš učenik. Zabilježeno je da je poznati pisac imao poteškoća na studijama, smatrajući matematiku posebno izazovnom i zato je morao ponoviti šesti razred. Navodi se da je izgubio i stipendiju zbog loših ocjena, a Andrićev početni nedostatak akademskog uspjeha barem djelimično se pripisuje njegovom otuđenju od većine njegovih učitelja.
Sljedeći u nizu loših učenika bio je, također naše gore list, Nikola Tesla. Ovaj izumitelj i pronalazač, genije za elektortehniku nije nikad diplomirao, niti je dobio ocjene za posljednji semsetar na Tehničkoj školi u Gratzu.
Ako odemo do Hollywooda po slične informacije, saznaćemo poznatu priču o Fredu Astaire vrsnom plesaču svih vremena. Komisija za procjenu njegovih sposobnosti na prijemnom ispitu zabilježila je sljedeće: Ne zna pjevati. Ne zna glumiti. Ćelavi. Zna pomalo plesati. Navodno sve je to zabilježeno na jednoj vrpci kojoj se kasnije gubi svaki trag. Možda zbog neugode samih ocjenjivača.
Nakon ovog uvoda mnogima će biti veliko olakšanje što su upravo mogli opravdati onu ocjenu što kvari prosjek iz školskih dana. Istina da bi smo mogli u nedogled nabrajati ovakve slučajeve ocjenjivanja kod poznatih i priznatih umjetnika, naučnika ili književnika. Zajedničko za sve njih je da su njihovi ocjenjivači bili dijametralno različiti od svojih neshvaćenih učenika jer su procjenili njhove sposobnosti ispod svake razine. Da li to znači da su ovi učenici loši? Kroz desetljeća poslije toga dokazalo se upravo suprotno. Loši su oni koji su ih procjenjivali.
Da li se nešto promijenilo vremenom ? Zavisi od sredine do sredine ali na našim prostorima stvar je većinom ostala ista. Sam proces današenjeg načina ocjenjivanja u odgojno-obrazovnom okruženju izgleda ovako: učitelj poučava učenika određenim sadržajem koji se, u najvećem broju slučajeva, učeniku i studentu predoči teorijski, a manje praktično sa povezivanjem sa stvarnim životom (mada nam se već odavno dešava reforma obrazovanja), učenik uči, potom učenik reprodcira učene sadržaje, i učitelj procjenjuje učenikovo zapamćivanje sadržaja odgovarajućom brojčanom ocjenom. Dobro ste primjetili jer nisam slučajno naznačila da učitelj ocjenjuje zapamćivanje ali ne i naučeno. Ako bi bilo suprotno, kako bi i trebalo biti, bio bi to sasvim drugačiji proces. Dakle, učitelj još uvijek nije siguran da li će učenik znati primjeniti učeni sadržaj u realnom životu ali bez obzira na to, on ga ocjenjuje. Koji faktori tada utiču na ocjenu?
Najvećim dijelom način repordukcije sadržaja od strane učenika i raspoloženje njegovog učitelja. Da li na ovaj način možemo sa sigurnošću reći da je ocjana bila realna i pokazatelj stvarnog upotrebnog znanja učenog gradiva? Dakako da ne možemo. Možemo samo reći ono što vidimo, a vidimo da je, na ovakav način dobijena ocjena, pokazatelj trenutne inspiracije učenika i učitelja. Ako bi nekim slučajem učenik imao poteškoće kod reprodukcije (usljed treme ili bolesti) bez obzira što on vjeroavtano bolje reproducira u nekoj opuštenijoj sredini, većina učitelja bi mu dala lošiju brojčanu ocjenu. Po ovome možemo zaključiti da je ocjena bila samo trenutna procjena koja ne bi trebala imati neku bitnost ali, na žalost ima i utiče na konačni zbroj svih datih ocjena. Zbog ovakvog načina ocjenjivanja, a koji ima značajnu podršku školskog sistema jer ni nakon 200 godina nije doživio bitnije pomake na bolje, znanje stagnira, a učenici gube motivaciju.
Istražujući školske sisteme diljem svijeta i način ocjenjivanja kao i postojanost same ocjene, može se utvrditi da se u svijetu koristi raznolik način ocjenjivanja. Može se dijeliti po vrsti ocjenjivanja (kvalitativno, kvantitativno), znakovima ocjenjivanja (brojke, slova, riječi, postotci, bodovi, dodatni znakovi poput + ili −), po rasponu ocjenjivanja (od dva stepena: prolazno i neprolazno, tri, četiri, pet, šest, sedam sve do 20), te smjeru ocjene (ljestvice rasta ili pada, tj. najviša-najmanja brojka poput 1 ili najviša brojka) ( 2008, prema Novak-Milić i Barbaroša-Šikić). Ono što bi svakako trebalo ponovo podcrtati je to da glavni cilj obrazovanja ne bi smjele biti ocjene nego sticanje znanja i vještina.
Međutim, ne ocjenjuje se samo u školi. Odrastajući u sredini konstantne procjene izgubili smo svoje ja i postali licemjeri jer zavisimo od raznih ocjenjivača, a znamo da često naš ocjenjivač nije na našoj razini. Kako znamo? O tome kazuju patrametri koji nisu zabilježeni kao neophodni, a itekako su važni. Da su ovi parametri dio procjene samog ocjenjivača on ni približno ne bi bio to što jeste. Ako bi sad istaknuli da su i sami parametri podložni određenoj procjeni zaključak bi bio da i oni mogu biti reletivizirani i ponovo bi se našli u začaranom krugu. Ali ako bismo rekli da se paramatri trebaju određivati na taj način da bi se rješenje našlo u nastanku takve razine svijesti da svako ko se ocjenjuje traba imati bar sebi ravnog ocjenjivača. Ravnog u smislu stručne spreme i sličnih interesovanja, kulturoloških i sociološkog ubjeđenja i navika, karakternih crta ličnosti, zanimanja za određenu spoznajnu oblast, naučna stajališta itd. U stvarnosti to sasvim drugačije izgleda i zato svjedočimo sve većem broju ocjena koje ne odgovaraju stvarnom stanju jer se daju po individualnim parametrima svakog ocjenjivača. Većinom su vezani za sopstveni doživljaj osobe koja se ocjenjuje po sistemu sviđa mi se ili ne ili iz političkih i familijarnih stajališta i razloga.
Da nam se ovo ne bi desilo, u današnje vrijeme većina nas pribjegava raznim neprimjerenim oblicima ponašanja, što bi rekli pedagozi, jer da bi se prilagodili i dobili veću ocjenu nerjetko postajemo ulizice, kalkulatori, lažni dušebriznici, jer, pobogu, moramo dobiti najbolju ocjenu od osobe koju ni namjanje ne cijenimo ali od njene volje zavisi naša trenutna sreća. Ovdje najgore prolaze pojedinci sa drugačijim stavom kojeg jasno i glasno naglašavaju i baš kao u školama ostanu duboko neshvaćeni.
Ali ipak kad bolje razmislimo, neko nekog treba ocijenjivati?? Da li čovječanstvom upravljaju ocjenjivači bez obzira koliko su stručni i objektivni, jer niko nije iznašao model po kojem bi se oblikovali potpuno neovisni i realni procjenjitelji ili čovječanstvo drže loši đaci koji su samo tako loše ocjenjeni od njihovih loših ocjenjivača? Bilo kako bilo, današnje društvo zavisi od ocjena i onih koje ih daju. Potvrdili smo da su ocjene glavno oruđe koje se koristi u školama i na fakultetima više kao pokazatelj zapamćivanja, a manje znanja, u pojedinim firmama više kao predmet osvete, a manje kao podstrek boljem radu, na različitim smotrama i turnirima gdje obično pobjeđuju jači, a manje talentovaniji. Vjerovatnoća da je napravljena greška nije zanemarljiva jer, kao što smo se uvjerili, mnogi vrhunski fizičari, književnici ili državnici su bili žrtve njihovih ocjenjivača, odnosno onih osoba za koje se sve do danas smatralo i smatra da nisu po mnogočemu ravni svom učeniku.
Na kraju bi mogli zaključiti da su ocjene individualna stvar svakoga od nas. Ako parametri po kojima neko vrši ocjenjivanje ne postoje ili postanu značajni u tolikoj mjeri da je dovoljno da ih instititucija ili osoba koja ocjenjuje odredi, još dugo ćemo se susretati sa budućim Andrićima ili Teslama. Znaćemo da nas učitelj ili šef nije razumio, a mi ne znamo kako da mu objasnimo nego da sačekamo da prođe koje desetljeće i da do tad živimo po sistemu sve će mu se samo kasti.
Zvučalo bi obećavajuće da sad napišem da se takve situacije više neće dešavati ali dovoljno je da svako od vas realno (ali baš realno) targetira svog ocjenjivača i shvati da za takvu rečenicu još uvijek nema mjesta. Bilo bi najbolje po nas, znajući da ne možemo puno toga promijeniti, učiti i raditi najbolje što znamo zbog nas samih, a ne zbog ocijena koje su prolazne i nikad neće biti pokazatelji stvarnog znanja nego odraz trenutne pismene ili usmene procjene i raspoloženja osobe koja nas procjenjuje.
Piše: dr.sci. Zlata Bosnić
