Povijesni odnosi između kršćana i muslimana su opterećeni balastom međusobnih isključivanja i zatiranja, i ako se povijest ne želi ponavljati, valja se okrenuti međusobnoj suradnji koja nadilazi povijesna neprijateljstva i konflikte. Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju je put unatrag, u krvavu i traumatičnu prošlost, u kojoj nijedna strana, ni kršćanska ni muslimanska nisu imale čiste ruke.
Dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća predstavljaju izrazito turbulentno razdoblje u povijesti Turske. Doba je to kad je Mustafa Kemal Atatürk (1881.-1938.) pokrenuo sveobuhvatne reforme kako bi modernizirao zemlju i oslobodio je balasta Osmanskog Carstva koje je u mnogim aspektima zaostajalo za zapadnim svijetom. Procesi modernizacije i sekularizacije Republike Turske izazivali su veliko nezadovoljstvo tradicionalnih muslimana. U Atatürkovom beskompromisnom laiciziranju zemlje, strogom razdvajanju svjetovnih i vjerskih ingerencija, najprije su kao žrtve „pale“ centralne islamske institucije, a 1928. godine dokinuto je i arapsko pismo i uvedena latinica. Kad je Atatürk 1934. godine Aja Sofiju pretvorio u muzej, mnogi muslimani u Turskoj ali i diljem svijeta su to doživjeli kao težak udarac, zahtijevajući otada uvijek iznova da joj se povrati status džamije.
Vijest da će odlukom turskog suda, a zapravo samovoljom predsjednika Erdoğana, Aja Sofija ponovno biti pretvorena u džamiju, izazvala je oprečne reakcije diljem svijeta, a nije prošla bez odjeka ni u Bosni i Hercegovini. Islamske informativne novine Preporod – list Islamske zajednice BiH je proteklih dana objavio više tekstova kao kontraargumente onima koji se ne slažu s Erdoğanovom odlukom, a kako bi se dodatno opravdao Erdoğanov postupak, donio je na svom portalu i popis crkava u europskim zemljama koje su pretvorene u džamije, prema istraživanju turskog arhitekta Emina Yilmaza. Istodobno, bosansko-hercegovački Večernji list (u kojem se konstantno šire antimuslimanski i antibošnjački stavovi) objavio je popis samostana i crkava u Bosni i Hercegovini koji su porušeni ili pretvoreni u džamije za vrijeme Osmanskog Carstva. Nacionalistički i islamistički tjednik Stav u nizu tekstova je također podržao Erdoğanov potez hvaleći i slaveći njegovu ljubav prema islamu i muslimanima.
Nasuprot ovakvim stavovima, postoje i oni koji ovom problemu pristupaju racionalno. Ovdje upućujemo na reakciju dvojice bosansko-hercegovačkih islamskih teologa, Hilme Neimarlije i Enesa Karića koji su u dnevnom listu Oslobođenje zajednički iznijeli svoj stav: „Odluku o poništavanju statusa muzeja i vraćanju statusa džamije Aja Sofiji u Istanbulu smatramo višestruko spornom. Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati historijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan“.
Monumentalna carigradska bazilika Aja Sofija (Hagía Sophía/Božanska Mudrost) smatra se remek-djelom bizantske sakralne arhitekture i jednim od najboljih arhitektonskih ostvarenja uopće u svijetu. Izgradnja velebne bazilike, pod vodstvom najboljih arhitekata i graditelja carstva, započela je 532. godine u doba cara Justinijana (vladao od 527. do smrti 565. godine) i završena je 537. godine kad je crkva posvećena. Više od devetsto godina je služila kao crkva, sve do 1453. godine kad je pretvorena u džamiju. Petsto godina poslije, prema nalogu Kemala Atatürka pretvorena je 1934. godine u muzej. Kasnija arheološka iskapanja su otkrila mozaike i arheološke ostatke starije Konstantinove bazilike koji je carevao od 306. do 337. godine.
Aja Sofija će ponovno biti džamija jer je turski sud poništio vladinu uredbu iz 1934. godine. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je potpisao dekret o vraćanju Aja Sofije u status džamije i najavio da će Aja Sofija službeno biti otvorena za molitvu 24. srpnja klanjanjem džuma-namaza. Erdoğanova odluka je izazvala nezadovoljstvo mnogih poglavara kršćanskih crkava, prije svega pravoslavnih, ali i političara diljem svijeta, koji upozoravaju da takav potez može pogoršati odnose između kršćana i muslimana u svijetu. To, čini se, nimalo ne uznemiruje Erdoğana koji smatra da je to turska stvar i pitanje turskog suvereniteta. Erdoğanovo obećanje da će Aja Sofija i dalje ostati dostupna turistima (u vrijeme kad se ne budu vršili vjerski obredi) i da se neće uklanjati kršćanske zidne freske, nije promijenilo mišljenje onih koji smatraju da je Aja Sofija trebala i dalje ostati muzej.
Oglasili su se i mnogi Turci koji ne podržavaju ovakvu odluku, među njima i turski nobelovac Orhan Pamuk, jedan od najkonzekventnijih kritičara Erdoğanove politike zbog čega svojevremeno nije postao ni počasni građanin Sarajeva, jer su se tome suprotstavili političari iz SDA-a koji Erdoğana štuju gotovo kao svog vlastitog vladara. Pamuk je izjavio da je Aja Sofija simbol moderne turske sekularnosti i da ovim potezom Erdoğan poručuje svijetu da tursko društvo više ne želi biti sekularno niti prijateljski raspoloženo prema Zapadu. Turci su ponosni što su sekularni, kaže Pamuk, i ovaj potez će naciji oduzeti taj ponos.
Slično razmišljaju i neki drugi turski intelektualci i novinari u Europi, među njima primjerice i Erkan Arikan, voditelj turske redakcije DW-a (Deutsche Welle). U Istanbulu, gradu s petnaest milijuna stanovnika ima 3. 200 džamija, tvrdi Arikan, te se i mnogi istanbulski muslimani pitaju čemu još jedna džamija pored tolikih drugih i smatraju da će ovim potezom Turska izgubiti na ugledu u svijetu. Arikan smatra da je to naprosto Erdoğanov pokušaj da učvrsti svoj položaj u Turskoj. Budući da se tursko gospodarstvo nalazi u velikoj krizi, Erdoğan započinje militarističku ofanzivu kako bi skrenuo pozornost s ekonomskih problema, zadržao svoje birače i još se više dodvorio konzervativnom dijelu turskih muslimana.
Njemačko-turska novinarka Özlem Topçu, jedna od urednica u tjedniku Die Zeit, smatra da je to „čin bespomoćnosti“ turskog predsjednika koji je samo godinu dana prije, u ožujku 2019. godine, radikalnim islamistima, njihovim udruženjima i strankama, poručio da je besmisleno da traže da se Aja Sofija pretvara u džamiju kad ne mogu napuniti ni Sultan Ahmetovu džamiju u blizini Aja Sofije i da on u toj igri ne želi sudjelovati. Slično kao i Topçu razmišljaju i neki drugi Turci u Europi i naglašavaju da je ovdje riječ više o Erdoğanovoj političkoj samovolji i nervozi zbog straha od gubitka vlasti, a manje o islamizaciji Turske i pobjedi radikalnog političkog islamizma. Tako, međutim, ne misle mnogi u svijetu, i sudeći prema reakcijama u medijima, smatraju da je Erdoğanov postupak ipak izraz radikalnog političkog islama.
Nema sumnje da će potez turskog predsjednika negativno utjecati na odnose muslimana i kršćana i naštetiti ugledu Turske u svijetu, omiljene turističke destinacije mnogih kršćana. Ovakvi potezi turskog predsjednika jačaju nacionalističke pokrete i politike u Europi koje u svojim programima šire mržnju prema milijunima europskih Turaka i općenito prema migrantima muslimanskog backgrounda. Erdoğanova sultanizirana politika zloupotrebljava islamsku religiju, manipulira konzervativnim dijelom turskih muslimana i godinama uništava kapital laicističkog društva. Oni koji podržavaju Erdoğanovu politiku, zazivaju povratak u prošlost, sa željom da se turski muslimani retradicionaliziraju i što je moguće više odvoje od sekularnog puta.
Pitanje statusa sakralnih objekata koje su u prošlosti posjedovali i kršćani i muslimani nije samo turski problem. Kad predstavnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini sudskim putem traže da im se vrati u posjed i na upravljanje Crkva Sv. Marije i Toranj Sv. Luke u Jajcu, njihov se postupak načelno ne razlikuje od Erdoğanova. Takvi zahtjevi su relikt predmodernog islama koji odbija priključak suvremenom sekularnom svijetu u kojem su upravo odnosi između kršćana i muslimana najosjetljiviji. Erdoğanovu odluku da Aja Sofiji vrati status džamije, koja opterećuje kršćansko-muslimanske odnose u Turskoj i svijetu, treba shvatiti i kao upozorenje poglavarima Katoličke crkve i Islamske zajednice u BiH da ne otvaraju Pandorinu kutiju u slučaju Crkve Sv. Marije u Jajcu.
Zloupotreba religije u političke svrhe je opće mjesto u svim religijama svijeta, a pogotovo kad je riječ o kršćanstvu i islamu. Povijesni odnosi između kršćana i muslimana su opterećeni balastom međusobnih isključivanja i zatiranja, i ako se povijest ne želi ponavljati, valja se okrenuti međusobnoj suradnji koja nadilazi povijesna neprijateljstva i konflikte. Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju je put unatrag, u krvavu i traumatičnu prošlost, u kojoj nijedna strana, ni kršćanska ni muslimanska nisu imale čiste ruke.
Erdoğanov potez se ne može ničim opravdati, ni povijesnim, ni državnim ni vjerskim razlozima. Takvi potezi samo uznemiruju i plaše kršćansku manjinu u Istanbulu i Turskoj i otežavaju ionako krhki dijalog između stoljećima zavađenih kršćana i muslimana. Erdoğanu i svima onima koji politički zloupotrebljavaju religiju kako bi oživljavali stare mržnje i poticali nove sukobe, može se jedino suprotstaviti humaniziranjem vjere i strpljivim zalaganjem za dijalog koji je etička i vjernička obaveza svakog vjernika.
Njemački teolog Karl-Josef Kuschel, jedan od ponajboljih poznavatelja abrahamskih religija ističe u svojim teološkim studijama da su židovi, kršćani i muslimani jedna familija. U svakoj familiji su prisutni individualnost, rivalstvo, distanca, u određenim okolnostima čak i svađa i egzodus. Uz sve to, kaže Kuschel, postoji ipak i snažna svijest o zajedničkom pripadanju, o odgovornosti i međusobnoj brizi i solidarnosti. Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju unosi nemir i razdor u kršćansko-muslimanske odnose i potiče međusobno rivalstvo i isključivost. Erdoğanova odluka je štetna i za kršćane i za muslimane.
Autor Drago Bojić - tacno.net
