Ilustracija: Andy Dixon
Postoji nešto što sam vrlo brzo primijetila na satovima filozofije u srednjoj školi – u pozamašnom Kalinovom udžbeniku gotovo da i nema filozofkinja. Slična stvar je bila s literaturom i kolegijima filozofije na fakultetu. Gdje su nestale sve filozofkinje? S obzirom da se ne govori puno o njima, znači li to da doprinos žena nije zapisan ili da nije bio bitan?
Feminističke filozofkinje koje su se bavile ponovnim čitanjem i kritikom filozofskog kanona uočile su dva značajna područja koja su ih zabrinula. Prvi je problem povijesnog isključenja – feminističke filozofkinje suočene su s tradicijom koja vjeruje da ne postoje žene filozofkinje i da su, ako uopće postoje, beznačajne. Naravno, žene nisu u potpunosti odsutne iz povijesti filozofije, što nas dovodi do drugog izazova s kojim smo suočene.* Kanonski filozofi su mnogo pisali o ženama i tome kakve su one zapravo („Žene mogu biti obrazovane, ali za znanosti, filozofiju i određene umjetničke prakse koje iziskuju nešto opće, one nisu stvorene. Žene mogu biti dosjetljive, imati ukus i ljupkost, ali nemaju ideale… Ako žene stoje na vrhu vlasti onda je država u opasnosti, jer one ne djeluju prema zahtjevima općenitosti nego prema slučajnim sklonostima i mnijenju.“†).
Općenito, često nalazimo da su filozofske norme poput razuma i objektivnosti definirane kao kontrast materiji, iracionalnom ili nekom drugom pojmu koji filozofi povezuju sa ženama i ženstvenošću. Tradicija nam govori da filozofija sama po sebi, njezini zakoni razuma i objektivnosti, isključuju sve što je žensko ili povezano sa ženama.
Kao odgovor na to, feminističke filozofkinje kritizirale su oboje – i povijesnu isključenost žena iz filozofske tradicije i negativnu karakterizaciju žena ili ženskosti. Feminističke povjesničarke filozofije okarakterizirale su povijesne zapise kao nepotpune budući da izostavljaju žene. Filozofska tradicija je konceptualno manjkava budući da su temeljne norme poput razuma i objektivnosti percipirane kao ‘muške’. Pomoću ovih kritika, feminističke filozofkinje su proširile filozofski kanon i reevaluirale njegove norme s namjerom da uključe žene u filozofsko „MI“.
Feministkinje su kritički razmotrile filozofski kanon, koji je podnio kritike i od strane analitičkih ili kontinentalnih pogleda. Najradikalnije feminističke kritike pozivaju na to da se kanonske centralne filozofske norme i vrijednosti promatraju kao orođeni pojmovi. Sinoptički pristup promatra zapadnu filozofsku tradiciju kao cjelinu i raspravlja o tome da su njezini temeljni koncepti smatrani kao muški. Međutim, ako je to tako, tada cijela zapadna filozofska tradicija, kao i njeni centralni koncepti, zahtijeva kritičko feminističko preispitivanje. Nadalje, filozofijska slika sebe kao univerzalne i objektivne, prije nego pojedinačne i pristrane, pogrešno je shvaćena.
Feminističke sinoptičke interpretacije kanona mogu biti u nekoliko oblika. U prvom obliku Genevieve Lloyd u svom djelu Čovjek od razuma raspravlja o tome da su razum i objektivnost u povijesti filozofije smatrani muškim rodom. Način na koji su smatrani takvima varira kako variraju i filozofska teorija i povijesni period, ali činjenica da su oni tako shvaćani jest konstanta. Od Aristotela do Humea, od Platona do Sartra, razum je povezan s muškošću/muškim. Kao posljedice toga, pojam razuma koji smo naslijedile, bilo da govorimo o empiristima ili egzistencijalistima, zahtijeva kritičko ispitivanje.
Drugi oblik sinoptičke interpretacije, koji pokazuje Susan Bordo u Letu do objektivnosti, navodi da je moderni period u filozofiji, i posebno u filozofiji Descartesa, izvor naših ideala razuma i objektivnosti te se također povezuje s muškim rodom. Drugim riječima, ova priča prati promjenu u filozofiji istovremenu s usponom moderne znanosti, koja generira ideale razuma i objektivnost koji su duboko antagonistični prema ženama. Kartezijski racionalizam i norme moderne znanosti obilježavaju prekid s filozofskom i kulturnom tradicijom koja je udovoljavala ženskim karakteristikama i moćima. Descarters zastupa radikalni dualizam koji označava opozicije između razuma i starosti, slobode i ograničenosti, uma i tijela. Njegove su opozicije zaoštrile spolne razlike između muškaraca i žena, a on oživljava Aristotelove binarne opozicije: muško-žensko, aktivno-pasivno, dobro-zlo, forma-materija, svjetlo-tama, desno-lijevo, ravno-krivo, neparno-parno, ono što miruje – ono što se kreće.
Jedna strana binarnih opozicija uvijek odražava veću moć i tako stvara dominaciju u društvu, koja se perpetuira kroz znanost, institucije i kulturu. Tako su muškoj strani pripisane superiorne kvalitete, a ženskoj inferiorne. Sve to proizvelo je nove opozicije: razum-osjećaji, činjenice-vrijednosti, kultura-priroda, znanost-vjerovanje, javno-privatno, muževnost-ženstvenost.
Luce Irigaray pak zauzima radikalni stav prema povijesti filozofije ukazujući na ono što je potisnuto i skriveno u tradiciji, umjesto da katalogizira tradicijsku evidentnu „muškost“. U svom radu, baš kao i Bordo, koristi psihoanalitičke teorije u interpretaciji tekstova i, poput Lloyd, istražuje simboličke asocijacije filozofskih slika i koncepata. Međutim, za razliku od Bordo i Lloyd, Irigaray upotrebljava nekonvencionalne metode interpretacije kanonskih filozofskih tekstova u namjeri da otkrije načine kako je ženskost potisnuta u njima. Na primjer, Irigaray upotrebljava humor i parodijuumjesto jasnog tumačenja i ukazuje na nestabilnosti (kontradikcije) u filozofskim tekstovima kao simptome patrijarhalnog razmišljanja. Prema njenom tumačenju, patrijarhalno razmišljanje želi postići univerzalnost potiskivanjem seksualne razlike. Međutim, prisutnost kontradikcija ili nestabilnosti u filozofskom tekstu je simptomatični promašaj patrijarhalnog razmišljanja koji u sebi sadrži seksualnu razliku.
Unatoč njihovim različitim povijesnim pričama i načinima kojima shvaćaju “muškost” razuma, svaka od ovih panoramskih vizija povijesti filozofije daje isti pogled – centralne norme koje definiraju našu današnju filozofsku kulturu poistovjećuju se s muškim rodom. Dakle, ovi sinoptički narativi filozofske tradicije omogućuju povijesna opravdanja feminističkim filozofkinjama, koje su kritične prema centralnim filozofskim normama razuma i objektivnosti. Opravdava li feminističko kritičko čitanje povijesti filozofije njihov zaključak da tradicionalni koncepti razuma trebaju biti odbačeni od feministkinja ili zaključak da tradicionalni koncepti razuma trebaju biti podložni kritičkoj analizi? Dakle, ono što se treba raspraviti je da razum i objektivnost mogu biti drugačiji i bolji ako se ne poistovjećuju s muškim rodom, već neutralnim rodom ili ženskim.
Filozofkinje smatraju da je feministička revizija kanona najkarakterističnija i najradikalnija u svom vraćanju filozofkinja u povijest, kao i u postavljanju žena u kanon velikih filozofa. To je radikalni projekt jer otkrivanjem povijesti filozofkinja uništava se mit da je filozofija bila ili da treba biti sačuvana kao muška.
Ponovo pronalaženje filozofkinja i njihovo uključivanje u filozofski kanon usmjereno je osporavanju mita da ženama nije mjesto u povijesti filozofije, kao i mišljenja da ako filozofkinje uopće postoje, one su beznačajne i nevažne. Ljubiteljice i ljubitelji mudrosti imaju korist od ispravke ovih pogrešnih uvjerenja. Feminističke filozofkinje su fokusirane na ispravljanje učinaka diskriminacije filozofkinja koje su bile nepravedno izbrisane iz povijesti, i to zbog njihovog spola, a ne njihove filozofske ideje (misli).
Mia Vodopija - VoxFeminae
