Ravnopravnost konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina, kojih ima sedamnaest u Bosni i Hercegovini, trebala bi biti zastupljena u svakom pogledu. No, to nije slučaj. Prava manjina se krše, prije svega Ustavom, pa i i Izbornim zakonom.

Rat me „pronašao“ u Sarajevu, gradu u kome sam rođena, u kome sam rodila svoju kćer, polako završavala fakultet i voljela život kojim sam živjela.

Paket medijskih zakona donesen u Srbiji 2014. godine odredio je budućnost većine srpskih medija, ali niti jednom toliko izvjesnu kao državnoj novinskoj agenciji Tanjug koja će do kraja novembra prestati objavljivati vijesti. Ova odluka pravdana je sloganom “privatizacija ili gašenje”, no da li su u kontekstu ostalih novinskih agencija to bile jedine opcije?

Kada hrvatska tabloidna tendencioznost nastupa most festum, pa se poduhvaća analiza ratnih zlodjela, uključujući i slučaj spomenika koji se pod kišom granata stuštio u Neretvu, dometi stručnih ekspertiza uvijek staju u omiljenu dosjetku školaraca: moj ti žuti vodu muti!

Svako malo neko od predstavnika Vlade Republike Srpske odvali kako je situacija u zdravstvu Republike Srpske odlična.

Vladimir Kovacevic

Ponekad se to potenciranje odličnog zdravstva toliko forsira bez da iko bilo šta pita da čovjeku dodje da se razboli i odleži koji dan u nekoj od naših zdravstvenih ustanova.

Prvo je, prije izvjesnog vremena ministar zdravlja Dragan Bogdanić izrekao narečenu tvrdnju da bi isto krajem mjeseca ponovila predsjednik Vlade Željka Cvijanović. Nisu pričali o tome gdje se liječe ministri sadašnji i bivši i zašto izbjegavaju naše zdravstvene ustanove? Nisu pričali ni o tome koliko se čeka na pojedine preglede a pogotovo nisu pričali o tome zašto Republika Srpska i dalje nema aparat za tipizaciju tkiva koji bi omogućio transplataciju bubrega sa mrtvog donora. Zna se zašto taj aparat nema ni jedna domaća ustanova. Nema jer bi to ugrozilo poslove privatnih zdravstvenih ambulanti koje se bave dijalizom a sa kojima je budžet Srpske napravio odlične ugovore. Odlične po te dijalizne centre.

Veliki protesti u Bosni i Hercegovini održani u februaru prošle godine predstavljaju jedan od najdramatičnijih događaja u regiji nakon ratnih sukoba 1990-ih. Iako su lokalne elite i strani upravljaći tvrdili da su čuli prošlogodišnju protestnu poruku stanovnika jedne od najsiromašnijih evropskih zemalja, njihova su se nastojanja sprječavanja budućih nemira po svemu sudeći svela na – bolje opremanje policije i kažnjavanje nezadovoljnika.

Propadanje i nebriga osjećaju se bukvalno na svakom koraku, sve do prljavih javnih blagovaonica i ljudskih odnosa. Svi koji uopće žele nešto reći ogorčeni su nacionalisti: sve Arape koji su još ostali u zemlji, trebalo je, tvrde oni, odmah istjerati itd. Prolazili smo kroz arapsko područje koje je zasad navodno mirno; ali niko se u našem autu nije osjećao ugodno, osim mene, koja to nisam opažala ili sam tek postepeno počela opažati… Užasno se bojim.

“Moji su neprijatelji postali moćni i mojem su učenju dali tako nakazan lik da se i moji najdraži moraju stideti darova koje im dadoh.”

Fridrih Niče, “Tako je govorio Zaratustra”

Leta 1932, 30. jula Albert Einstein iz Potsdama, pored Berlina, piše pismo Sigmundu Freudu u Beč, u kojem kaže da kao fizičar ima strah od rata, da je rat izvestan, i da je on, Albert Einstein – militantni pacifista.

Prema novom zakonu, policija može da odredi mjesto za demonstracije, na lokaciji koju ona smatra prikladnom, a koja je najčešće daleko od očiju zvaničnika.

Ko je Lepa Mlađenović? Žena koja „menja naše male, unutrašnje svetove mic po mic na najneverovatniji mogući način“ (Ana Pandey).