Prisjećanja: “Popij da te ne uhvati meza“
U Banjaluci nikada nije falilo kafana. Prva kafana, prema jednom broju izvora otvorena je 1617. godine - držao je izvjesni Seid na desnoj obali Vrbasa, naspram tvrđave Kastel i bila je odmah pored puta koji je preko mosta vodio kroz tvrđavu, imala je doksate na vodom.
Autor: Impuls
Banjalučani su kroz vijekove rado posjećivali kafane, dok su urbane priče potvrđivale kako su Banjalučani uvijek imali „svoje“ kafane. Mogle bi se o tome i knjige napisati, ali svako ko je iole držao do nekakvog kafanskog kodeksa imao je ugostiteljski objekat u kojem je provodio najviše vremena. Uglavnom to su bile kafane prema mjestu stanovanja, pa je svaki kvart, mjesna zajednica, ulica imala kafanu gdje su njeni stanovnici bili redovni gosti, odnosno „inventar“. Godinama se održavala tradicija - ako je u tu kafanu dolazio otac, nastavio je sin, i tako dalje.
Ovi ugostiteljski objekti bili su svojevrsna kafanska mirna oaza - živjelo se i pijuckalo u domaćoj atmosferi. Oni koji se još sjećaju kažu bez skrleta i frke, svima potaman. Ovdje se slavilo, tugovalo, znalo se poigrati i karata, domina, nije bilo strano ni da se „zaoprave“ zaigra. Osim kafe, alkoholnih pića, pa i sokova (koji su se konzumirali u manjim količinama), ponuda je obuhvatala i razne vrste jela. Od onih na kašiku, ispod sača, za narezati, pa i pečenja sa ražnja. Naravno, kada se popije koja, a društvo raspoloženo, bez meze nije moglo. Ako nema ništa na meniju od gore navedenog, onda se društvo organizuje. Neko skoči do obližnje prodavnice ili granapa, donese se „za narezati“, i nastavak slijedi. Sjećanja govore da kafane koje nisu preferirale meni, ipak su imale mezu - tvrdo kuhana jaja, sardine u konzervi,“zdenka“ sir, suhovine. Anegdota i šala u veselom i prijatnom društvu bilo je povazdan. Tako se jednom prilikom okupilo poveće društvo, pića dovoljno, ali tanka meza. Navalio jedan od prisutnih na mezu, mete li mete. Gledaju ga ostali, pa počeše reagovati: “Halo jarane, hajde malo popij, da te meza ne uhvati...!!!“
Ili slučaj meza broj dva. Ekipa naručila mezu - oval pomrfija i oval girica, pa će uz krigle pive, lagano. Upada njihov jaran, brzo se pozdravlja, ugleda ovale na stolu, udarnički navali. Nestaje brzinom svjetlosti sadržaj ovala, ovaj ne progovara. Završila momčina „operaciju“, i sve se gladi po trbuhu. “Jarane, ako si večerao, hajde pusti nas da naručimo mezu“, repliciraše preostali sa stolom.
Inače, ako se uđe još „dublje“ u kafansku strukturu onda ne treba zanemariti ni činjenicu da se unutar objekta znao pronaći i džuboks. Za mlađe generacije pojašnjenje - džuboks sprava koja je unutra imala poslagane ploče, singlice: ubaci se kovanica, pristisne tipka sa brojem koju melodiju hoćete, izađe ploča i svira. Osim ove zvučne kulise, često se društvo znalo okupiti i uz gitaru. Maltene, svaka kafana koja je držala do ugleda imala je među stalnim gostima svirače i pjevače. Uz gitaru i pjesmu piće i mezu, znalo se zaglaviti i nakon fajronta. Repertoar razolik, za svakoga po nešto. Svirač i pjevač imao je dovoljnu količinu „goriva“ i meze.
I autor ovog teksta kada je došao taj vakat počeo provoditi vrijeme u ovim ugostiteljskim objektima. U početku, odlazak na flipere i bilijar (neke su od kafana posjedovale i ovu vrstu sprava za razonodu), a kako je vrijeme odmicalo sa flipera i bilijara, prelazilo se za šank i stolove. Put do šanka od šegrta, do kalfe, pa tek ispit za majstora.
Ovaj tekst nije pominjao imena nekadašnjih legendarnih banjalučkih kafana. Trebalo bi prilično vremena i prostora da se nabroje kao i ljudi koji su u njih dolazili. Možda bi se neko i zaboravio, što ne bi valjalo, pa svima onima koji pročitaju ovaj tekst prepušta se pravo da se prisjete imena nekadašnjih bifea, samostalnih ugostiteljskih radnji, krčmi, zdravljaka i ljudi.
M.V.
Fotografije: Mišo Vidović
