CRVENI KARTON - Žene, žrtve modernog ropstva

  Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Opet te žene, i opet je povod međunarodni dan! Ne, nije Osmi mart, čak ni u ovako pomjerenom svijetu, naravski, 8. mart nikako ne može da bude krajem jula. Po UN kalendaru, juče smo obilježili Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima. Ustvari, nismo ga obilježili. Prošao je ispod radara, dok smo se bavili pompeznim izjavama političara i estradnim “zanimljivostima”.

Piše: Milkica Milojević

Kakve veze trgovina ljudima ima sa ženama i s Bosnom i Hercegovinom, pitaće se vrli pitac neki. Ima, itekako.

Prema procjenama UN-a, svake godine u svijetu se trguje s dva do četiri miliona ljudi.  U 80 odsto slučajeva žrtve trgovine ljudima su mlade žene i djeca.

Trgovina ljudima donosi kriminalcima zaradu, jednaku kao i trgovina drogom. A opet, o trgovini drogom se piše i govori, bar povremeno, bar u crnim hronikama.

A trgovina ljudima, prvenstveno ljudskim bićima ženskog roda, očigledno nije priča. Nema toga? Ima, ima.

Podsjećamo, ne tako davno, prije dvadesetak godina, u postdejtonskoj BiH, trgovina ženama radi prostitucije bila je jedna od glavnih “grana privrede”. 

“Noćni klubovi” su u prvim poslijeratnim godinama nicali kao pečurke poslije kiše. A u tim “klubovima” goste su zabavljale “plesačice” iz Moldavije, Rumunije, Ukrajine…Kojima su gazde oduzimale pasoše i lijepo im objasnile da sa svakim gostom, koji to poželi, moraju da idu u sobu. Jer im je to glavni posao, a ples oko šipke je bio nešto kao marketing.

Istina, izborili smo se s tim, ali tek kad je Vašington ozbiljno, ali vrlo, vrlo ozbiljno, zaprijetio BiH ozbiljnim sankcijama, ako se ne obračuna s tim, kako su ga zvali, trafikingom.

I kad su se nevladine organizacije, one što ih danas u Republici Srpskoj hoće proglasiti domaćim izdajnicima i “stranim agenturama, dale u akciju.

“Preduzetnici” koji su vodili “klubove” dugo su se žalili što su im stranci i ta “ženeća udruženja” pokvarili posao. Jer, s domaćom policijom i pravosuđem su lako izlazili na kraj.

Ti “preduzetnici”, dakle kriminalci najgore vrste, danas su ugledni građani. Grade zgrade, imaju uspješna preduzeća, i sve to na osnovu “prvog miliona”, koji su zaradili na suzama i krvi nesretnih mladih žena. Među kojima je bilo i maloljetnica.

Danas je u BiH trgovina ženama radi prostitucije svedena na minimum. Ne može se reći da toga nema, ali umjesto armije cura s istoka u barovima, biznis je sveden na povremeno angažovanje domaćih žena, za odabrane klijente, u stanovima i hotelima.

Trgovina ljudima, ili moderno ropstvo, poprimilo je druge oblike: trgovina mladim ženama radi prisilnih brakova, radne eksploatacije, prošnje za račun moćnih gazda, koji su vlasnici njihovih života.

Romske djevojčice od 12 godina tjeraju u ugovorene brakove, ili narodski rečeno, prodaju ih, pa onda još tvrde da je to dio romskog folklora, a ne teško krivično djelo.

Mlade žene, opet najčešće Romkinje, i njihovu djecu, šalju na ulice da prose: ne samo na ulice bosanskohercegovačkih gradova i kasaba, nego bogami i preko granice. Uhodan je to posao.

Pa onda radna eksploatacija, s elementima ropstva.

Eto, šta da radi žena, pogotovo mlada nezaposlena žena bez bog zna kakvog obrazovanja, kad je suprug nasilnik izbaci iz kuće? Može, naravno, da ode u Sigurnu kuću, ako je dovoljno informisana, vješta i uporna da se izbori za to.

A može i da potraži “bilo kakav posao”, u BiH, ili još “bolje” u inostranstvu. I da naleti na “dobrog gazdu”, koji “razumije” njenu situaciju, pa će joj dati sve: i posao, i stan, i hranu. Samo je neće prijaviti.

Ne, neće nju gazda vezati lancima, neće je tući, samo će je dovesti u situaciju da rmbači, godinama, u nekom podrumu ili u restoranskoj kuhinji, skrivena, nevidljiva za sistem i za ostatak svijeta. Možda će joj tražiti i seksualne usluge, šta joj fali da s vremena na vrijeme malo zabavi svog “dobrotvora”.

Zar je to trgovina ljudima? Zar je to ropstvo? Naravno da jeste. Kuda bi, nesretnica, mogla da pobjegne. Na ulicu? Bez novca, bez hrane bez krova nad glavom!

Niste čitali o ovakvim slučajevima? Niste ih vidjeli na televiziji? Naravno da niste.  Kao što ni juče niste pročitali, ni slovca, o Svjetskom danu borbe protiv trgovine ljudima.

Ali, razmislite malo.  Jeste li vidjeli mladu ženu kako, sa bebom u naručju, prosi? Jeste li čuli da je negdje u nekoj romskoj mahali, otac udao kćerku od 14 godina, a Centar za socijali rad se pravio da to ne vidi, jer je to dio tamo njihovih drevnih običaja? Jeste li čuli da se neka mlada žena, ili djevojka, “snašla”, pa radi tamo negdje, u drugom gradu ili drugoj državi, ali je porodica nije godinama vidjela?

Ima toga, ima, a kako i ne bi bilo u ovakvoj državi i ovakvom društvu.  

(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)

Autor: Impuls