Muhamed Kovačević: Privatizirano udruženje logoraša
Općina Ilidža jedna je od rijetkih općina u BiH koja ima svoje samostalno udruženje logoraša. Specifikum tog udruženja je da ga vodi čovjek koji nije bio logoraš na teritoriji općine Ilidža.
Autor: impulsportal.net
Kad ja pođoh u Njemačku
Enes Dželilović, sadašnji predsjednik Udruženja logoraša općine Ilidža, niti jedan dan nije proveo kao logoraš na području pomenute općine. To je samo jedan od brojnih paradoksa koji karakterišu ovo općinsko udruženje. Istini za volju, gospodin Dželilović je bio logoraš u sabirnom logoru „Kula“ u Lukavici, ali upravo taj logor nije imao ama baš nikakve veze sa logorom formiranim u strogom centru Ilidže, u Srednjoj grafičkoj školi koja se nalazila u kompleksu bivšeg doma milicije, kojim je suvereno vladao Tomislav Tomo Kovač. Sve to, naravno, nije poznato sadašnjem predsjedniku udruženja, i autor ovog teksta ima razumijevanje za gospodina Dželilovića, jer nije problem u gospodinu Dželiloviću, nego u drugoj osobi, također predsjedniku općinskog nevladinog udruženja, 104. motorizovane brigade, te presuđenom ubici Emiru Redžoviću. Upravo će Redžović iskoristiti teško psihičko stanje gospodina Dželilovića i iskoristiti ga kao autora rukopisa, u kome je navedena lična priča gospodina Dželilovića, bez ijedne riječi o istinskim logorašima koji su svoje muke proživjeli, zarobljeni na teritoriji općine u kojoj i sada žive. Također, ovo je vjerovatno prvi put da se presuđeni ubica pojavljuje kao recenzent dokumentarno-historijske knjige u kojoj se, između ostalog u posebnom pasusu, navodi i autorovo demobilisanje iz Armije BiH, te njegov odlazak u Njemačku usred ratnih djejstava!
Zaboravljeni logoraši
Prosto je nevjerovatno da, evo, skoro 25 godina nakon rata i pored osnovanog udruženja, ilidžanski logoraši nemaju obezbijeđen status, makar na općinskom nivou. Ni do dana današnjeg ničim nije obilježeno stradanje ilidžanskih Bošnjaka iz naselja: Pejton, Lužani i Kasindolska ulica, kao što nije ničim obilježeno ni stradanje jednog od najboljih jugoslovenskih novinara i dobitnika prestižne BBC-nagrade za novinarstvo, rahmetli Nijaza Abadžića, koji je mučki pretučen za vrijeme svog zatvoreničkog staža u Srednjoj grafičkoj školi na Ilidži. I umjesto da udruženje na čelu sa predsjednikom učini sve kako bi obezbijedilo materijalni status logoraša, preživjeli logoraši (njih 18 od ukupno 25 koliko ih je bilo zatvoreno u centru Ilidže), dužni su da plaćaju članarinu udruženju koje vrši izdavačku djelatnost lične promocije čovjeka koji, ponavljam, nije bio ilidžanski logoraš. Pri tome treba imati u vidu da je tiraž knjige 1000 primjeraka i da se knjiga prodaje po cijeni od 10 KM. Ovim činom se jasno pokazuje činjenica da pojedinci koriste udruženje u svrhu ličnog bogaćenja. Ako pritome dodamo i podatak da općina Ilidža na godišnjem nivou iz svog budžeta finansira rad navedenog udruženja, onda jasno možemo govoriti o organizovanom umreženom djelovanju ekipe na čelu sa presuđenim ubicom Emirom Redžovićem koji uz pomoć ilidžanskog načelnika prof. dr Senaida Memića vrši nešto što liči na klasično pranje budžetskog novca, u cilju sticanja koristi pojedinca ili pojedinaca. Naravno, ništa ovo ne bi bilo moguće bez pune suglasnosti i koordinacije glavnog ilidžanskog kriminalca i budućeg ratnog zločinca Fikreta Prevljaka, koji koristi svoj uticaj, ne samo da bi kao predsjednik općinskog odbora SDA stranke kontrolisao trošenje općinskog budžeta, nego i za stvaranje mitologije i lažne historije, koja bi prema njegovom planu trebalo da omogući lažiranje historijskih činjenica u njegovu korist što, naravno, neće uspjeti bez obzira na do sada urađeni propagandistički materijal u vidu dokumentarnog filma i navedene knjige.
Srbi (ni)su bili logoraši
Jedan od najvećih paradoska jeste i neriješeno pitanje zatvorenih ilidžanskih Srba, koji su se u vrijeme ratnih sukoba nalazili na teritoriji koja je bila pod kontrolom ARBiH. Naime, notorna je činjenica da su mnogi Srbi iz ilidžanskih naselja Sokolović-kolonija i Hrasnica bili smješteni u najmanje dva hrasnička logora, gdje su bili svrirepo mučeni, a nerijetko i likvidirani. No, i pored te činjenice, preživjeli Srbi iz tih naselja nisu u mogućnosti izvršiti svoju registraciju u zvaničnom udruženju zbog „historijskih činjenica“, gdje im se osporavaju navodi da su u Hrasnici bili ikakvi logori i da oni zbog toga nemaju pravo da se registruju u spomenuto udruženje. Iz tog razloga, pojedini preživjeli Srbi su osnovali svoje udruženje na teritoriji sadašnjeg Istočnog Sarajeva koje, opet, po svojim geografskim predispozicijama ne pripada orginalnom prostoru općine Ilidža. Ovo je još samo jedan od dokaza tragikomedije kojoj danas svjedočimo i koju živimo.
