Muhamed Kovačević: Legenda o Seji Hasiboviću

Foto: radiosarajevo.ba

Husein Sejo Hasibović, spada u sami vrh plejade ličnosti bh. društva, koje su obilježile burne 90-e godine i koje su aktivne i danas, ali o kojima se vrlo malo piše ili zna.

Autor: impulsportal.net

Organizovana bratska pljačka Krtelja

U trenucima kada su barikade već uveliko iscrtale buduću podjelu grada Sarajeva, te kada su tenkovi Jugoslovenske narodne armije uperili cijevi u nebodere u sarajevskom naselju Alipašino Polje, desit će se historijska pljačka magacina specijalne jedinice milicije kao i jedinica za podršku, koji se nalazio u Lukavici. Desilo se to dana 4. aprila 1992. godine u predvečernjim satima, nakon što će se prije toga, baš tog istog dana, u sarajevskom hotelu Bristol sastati Alija Delimustafić sa Žepinićem i dogovoriti mirni razlaz milicijske straže koja je čuvala taj magacin. Taj dogovor je aminovao i Avdo Hebib i ostalo je samo da se već utvrđenim kanalima obavijeste zainteresovane strane, spremne na akciju. Upravo će taj kurir biti Samir Ćajić, tadašnji specijalac koji će svojim prisustvom obavijestiti tim ljudi koji se nalazio u mjesnoj zajednici Butmir, a kojeg su sačinjavali lokani mještani na čelu sa Halidom Čenanovićem, predsjednikom tadašnje narodne odbrane i Edinom Mlivićem, direktorom milicijske uprave na Ilidži. U dramatičnom tijeku događaja u kojem se nije uspjela povesti ozbiljna organizacija, teret za početak inicijative na sebe preuzima Eniz Skejić, tadašnji visokorangirani član Patriotske lige i sa specijalcem Čajićem odlazi ka Krteljima, pritom obavijestivši tadašnje visokorangirane osobe iz patriotske lige i teritorijalne odbrane, kao što su Kerim Lučarević, Jusuf Prazina, Muhamed Švrakić, Husein Mahmutović, o početku akcije. Od svih nabrojanih jedino se Husein Mahmutović izričito protivio toj akciji, ali to nije utjecalo na njen tok. Akcija je trajala tu noć i sutradan. Pored Bošnjaka učestovali su i lokalni Srbi iz obližnjih mjesnih zajednica Vojkovići i Grlica, uz odobravanje i aplauz vojnika JNA čija se kasarna nalazila tik do spomenutog skladišta. Pljačkano je sve, od pištolja, pušaka, malokalibarske municije i baruta do ručnih bacača, plastičnog eksploziva, milicijskih džipova, ali i jako luksuznih automobila, čak i policijskih transportera. Ukradena roba se uglavnom odvozila na već planirana mjesta, osim u jednom slučaju u kojem je Salem Bilalović odvozio naoružanje i skrivao ga u jednoj kući u Butmiru. Bila je to kuća Huseina Seje Hasibovića u kojoj će on započeti svoju buduću političko–vojno–poslovnu karijeru, a taj ukradani asortiman naoružanja iz magacina u Krteljima koji je bio skrivan u toj kući, kasnije će se za masnu cijenu prodavati prvim pridošlim arapskim borcima, koje će svega nekoliko mjeseci kasnije na tom istom mjestu, u samoj blizini magacina, uspješno “zavaliti” Nezir Halilović poznatiji kao Muderis.

Propala deblokada sarajevskog aerodroma i izbjegnut međubošnjački masakr

Niko ne zna tačan datum kada se Sejo Hasibović pojavio u sarajevskom naselju Butmir, ali se pouzdano zna da to nije bilo prije početka maja 1992. godine. To, kako je on sletio na sarajevski aerodrom u maju 1992. godine i bez problema se nakon toga našao u Butmiru, govori samo da je Sejo već tada bio pod “debelom” protekcijom obavještajnih službi ili je pak, možda, koristio uticaj svog vrlo poznatog i uglednog daidže Adil–bega Zulfikarpašića da neometano prolazi tadašnje punktove JNA. No, bilo kako bilo, Sejo Hasibović će zbog činjenice da mu je Adil–beg bliski rođak, ali i zbog 500 do 600 njemačkih maraka kojima je častio tadašnje već etablirane vojnike na području Butmira, postati komadantom Butmira i kao takav skupa sa već spominjanim Halidom Ćenanovićem, zatim Fadilom Ičinđićem, te Ibrom Stambolićem pokrenuti pregovore sa dijelom komande tadašnje JNA o preuzimanju kontrole nad pistom i skladištima aerodroma Sarajevo. Naime, grupa od 15-ak vojnika, uglavnom Slovenaca i Hrvata, bila je spremna napustiti svoje položaje kako bi ih mogla preuzeti Patriotska liga i Teritorijalna odbrana BiH, u zamjenu za ličnu sigurnost i deportaciju iz Sarajeva, kao civilnih osoba. Pisani dokument će sa svim potpisima u oktobru 1992. godine u Ljubljani uručiti Ibrahimu Polovini, koordinatoru za prikupljanje humanitarne pomoći ratne općine Ilidža, Franc Kehel, tadašnji poručnik JNA u jedinici koja je obezbjeđivala aerodrom. Treba li napominjati da do dogovora nije došlo. Zato će do dogovora doći početkom juna mjeseca 1992. godine, kada Hasibović, kao komadant Butmira, naređuje svojim podređenim vojnicima koji su sebe nazivali „vojnom policijom“ da ako treba i preko nišana pogledaju lokalnu banditsku grupu, koja je bila pod komandom Fikreta Prevljaka, a koja se uveliko već tada bavila sistemskom pljačkom napuštenih bošnjačkih kuća i stanova kao i srpskih stanova, te silovanjem i ubistvima srpskog civilnog stanovništva, posebno iz Bradine, koji su tada bili zarobljeni i sprovedeni u zatvore u naselju Hrasnica. Krvavi obračun dviju grupa, do zuba naoružanih, spriječen je prije svega zahvaljujući prisebnosti Eniza Skejića i Enesa Zukanovića. Svega mjesec dana nakon ovog incidenta upravo će Fikret Prevljak postati vojni komadant cjelokupne ratne općine Ilidža, a lično će Omer Behmen narediti hapšenje i uklanjanje Seje Hasibovića.

Raketni lanseri za početnike

No, od hapšenja nije bilo ništa. A jedino što je Sejo Hasibović uspio zaraditi bio je premještaj iz vojne komande u logistički centar. Tada će opet iskoristiti uticaj svog bliskog rođaka Adil–bega i postati glavni pregovarač sa jednom od najvećih kompanija za prodaju oružja u Njemačkoj za nabavku raketnih lansera za tadašnju, već formiranu, Armiju BiH. Operacija „Jemen“, kako su je tada nazivali u general-štabu Armije BiH u Sarajevu, podrazumijevala je da njemačka kompanija u jemenskoj luci Eden obezbijedi utovar raketnih lansera izuzetne vatrene moći i što je još važnije, preciznog daljinskog gađanja. Cjelokupan posao je bio vrijedan oko 50 miliona njemačkih maraka od kojih je lično Adil–beg na ime garancije uplatio 25, a ostatak je trebalo da bude uplaćen u luci u Jemenu, tik prije utovara. U tu svrhu Alija Izetbegović i Sefer Halilović će u Jemen poslati Arifa Pašalića i Džemaludina Latića da osiguraju zaključenje posla. Međutim, dolaskom u Jemen umjesto da zaključi posao, Latić će pokrenuti kampanju prikupljanja novčane pomoći za „bosansku braću“, a Pašalić će umjesto raketnih lansera u BiH poslati brod lahkog naoružanja, a zatim prikupljenu novčanu pomoć helikopterom dopremiti na heliodrom u Bihaću i predati ga nikom drugom do Irfanu Ljubijankiću, koji će nedugo nakon toga izgubiti život u raketnom napadu na njegov helikopter, dok će džip iz Neretve skupa sa tijelom Arifa Pašalića biti izvučen nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog (Deyton) sporazuma.

Nestanak humanitarne pomoći

Sejo Hasibović je zajedno sa Dževadom Hodžićem, Rifetom Gilićem, Fadilom Haverićem, Zijadom Ćosićem, Sejom Spahićem, Fikretom i Husom Prevljakom, Ibrom Džinom i Enverom Čenanovićem, zvanim Ture odgovoran za nestanak humanitarne pomoći za ratnu općinu Ilidža i to u ovim nominalnim vrijednostima za period od 1. 6. 1992. do 1. 6. 1993 godine:

1. 60.000 kg brašna
2. 40.000 kg šećera
3. 30.000 kg konzervi s mesom
4. 30.000 kg dječije hrane
5. 500 vodootpornih uniformi za vojnike
6. 2000 termičkih deka

kao i novčane pomoći u iznosima :

1. 250.000 američkih dolara, donacija udruženja turskih zubara
2. 45.000 kanadskih dolara, donaciju predao Salih Fočo
3. 145.000 američkih dolara, milanski Karitas
4. 600.000 američkih dolara, kuvajtski Igass
5. 1.200.000 njemačkih maraka, humanitarna pomoć koju je u Ljubljani prikupio Ibrahim Polovina.

Prema zvaničnoj dokumentaciji, poslanoj general-štabu Armije BiH, dotična skupina je preko firme „Poljičanke“ humanitarnu robu koja je stizala u luku Ploče, transportovala u unaprijed isplanirane magacine na potezu Gradac – Split, odakle joj se gubio svaki trag. Također, novčane donacije su primane bez valjanih priznanica, ali i bez računa u šta su utrošene.

Poslijeratni ugledni poslovni čovjek i slobodni ucjenjivač

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog (Deyton) mirovnog sporazuma, Sejo Hasibović će kuputi Bjelašnicu, firmu za proizvodnju namještaja i stolarije iz Hadžića, jednu od najjačih fabrika iz te industrijske oblasti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nakon toga izvršit će kupovinu i GP Igman, a nakon što je u obje fabrike rasprodao sve resurse, on će ih nedugo zatim i ugasiti. Potom će osnovati GP Butmir i kao vlasnik te firme doći u žižu interesovanja javnosti nakon što ga je poznati sarajevski biznismen, tadašnji direktor “Preventa” Nihad Imamović optužio, zajedno sa Zlatkom Lagumdžijom i Damirom Hadžićem, za reketarenje. No i pored snimaka koji inkriminišu Hasibovića, optužnica za taj slučaj nije nikada podignuta i on danas predstavlja aktivnog poslovnog čovjeka čija firma GP Butmir i dalje sudjeluje u kontroverznim poslovnim poduhvatima, a nakon smrti njegovog sina Kenana, Husein Sejo Hasibović odlučio se povući iz javnog života.