Impuls intervju - Adam Šukalo: Kada institucije zakažu, svaki oblik borbe je legalan!

Adam Šukalo

"Zbog straha koji rukovodi svim njihovim potezima koje povlače, oni su svakako osuđeni jedni na druge, da se štite. Drugo, oni su u svom nečasnom i neodgovornom radu svi jedni drugima svjedoci u tom beščašću. Između dva čovjeka koji imaju najviše institucionalne moći u rukama – postoji animozitet zato što su sličnih profila... Riječ je o opasnim ljudima sa opasnim namjerama koji su posebno povezani s ljudima koji su vezani za najteže oblike kriminaliteta."

Razgovarala: Maja Bjelajac

U Narodnu skupštinu Republike Srpske Adam Šukalo, tada predsjednik Napredne Srpske, ušao je sa 260 glasova osvojenih na izborima 2014. Danas na društvenim mrežama dobija hiljade poruka u kojima građani traže da se kandiduje na predstojećim opštim izborima. Za posljednje četiri godine postao je jedan od najžešćih kritičara vlasti RS, sa brojnim antikorupcionim inicijativama. Podršku građana najviše je zaslužio beskompromisnim angažmanom u borbi da se dođe do pravde za ubijenog Davida Dragičevića. Ovaj poslanik koji djeluje u klubu Partije demokratskog progresa gotovo svako veče je na protestima sa uzdignutom pesnicom, dok u skupštinskim klupama vodi pravi "rat"“ za Pravdu za Davida. Upravo je zbog  toga postao i meta ministra policije RS Dragana Lukača koji mu je sa skupštinske govornice otvoreno zaprijetio. Šukalo za "Impuls" otkriva i šta mu je Lukač rekao u četiri oka, kada su izašli iz sale.

"Imali smo neki, da kažem, psihološki rat i verbalni sukob koji je on završio prijetnjama. Na kraju ga je od stola odvela Željka Cvijanović, bukvalno ga ispod ruke uzela. I u tim završnim rečenicama je on meni rekao da čeka da mi istekne mandat, da ćemo se sresti u gradu u četiri oka i da ćemo se obračunati. Ja sam samo rekao da ću biti spreman. Nemam nikakvog straha lično, ali imam zaista jedan nelagodan osjećaj  zbog toga što sam porodicu svojim djelovanjem doveo u tu poziciju da strahuju. S obzirom na to da imamo dvoje male djece i da mi je supruga u ovom momentu u ranoj trudnoći, to mi je motiv koji me tjera da ovo učinim javnim. To mi je jedini odbrambeni mehanizam jer iza mene ne stoji niko, ja nemam deset ljudi u obezbjeđenju koji idu iza mene da me čuvaju kao što on ima, nemam kompletan represivni aparat, nemam uređaje za prisluškivanje, ni ljude koji su spremni da idu za mene ako je potrebno i da ubiju. Niti to želim da imam."

Šta je iznerviralo ministra? O čemu ste govorili pa je on tako reagovao?

Mislim da je jedini problem koji gospodin Lukač ima sa mnom, što sam mu i rekao kada sam ga pozvao van sale da sjednemo i razgovaramo, to što ga se ja ne plašim. A on ima tu potrebu, za koju ne znam s kakvim kompleksima je vezana, da ga se svi boje. On ima taj imidž koji je davno stekao u ratu. Ne bih sad o tome govorio jer, koliko znam, on je imao različitih uloga – i časnih i nečasnih. Kao i u postratnom periodu. U svemu tome, Lukač je čovjek koji je opasan i za sebe i za okolinu, a prvenstveno je opasan za instituciju kojom rukovodi i na taj način ugrožava bezbjednost u RS. Smatram da za njegovog mandata nikad nije bila lošija bezbjednosna situacija u RS i da je isključivo on odgovoran sa kadrovima koje je instalirao po principu poslušnosti. Ako se sjetimo proteklog mandata, koji je takođe bio SNSD-ov, DNS-ov i SP-ov, onda se možemo sjetiti ministra unutrašnjih poslova Radislava Jovičića koji nije imao ni jednu aferu, a koji je jasno i glasno rekao da će aferu "Snimak" u kojem je bilo pokazano da će se izvršiti politička korupcija da bi se formirala nova skupštinska većina, usmjeriti u pravcu otvaranja istrage. Nije htio da to zataška i zato nije ponovo predložen, a imenovan je Dragan Lukač. Jedina njegova kvalifikacija bila je to što je spreman da, ako sutra dođe SIPA u Banjaluku zbog krivičnih djela u kojima je učestvovao Milorad Dodik, da ga privede, da on kaže da će dići policiju na Sipu. To je jedina njegova kvalifikacija i Milorad Dodik zna da ne postoji ni jedan drugi policajac u RS koji je na to spreman, osim Dragana Lukača.

Kako vam je izgledalo ponašanje predsjednika RS Milorada Dodika u slučaju ubistva Davida Dragičevića? U nekom trenutku se činilo da predsjednik i ministar policije RS ne pričaju istu priču.

Zbog straha koji rukovodi svim njihovim potezima koje povlače, oni su svakako osuđeni jedni na druge, da se štite. Drugo, oni su u svom nečasnom i neodgovornom radu svi jedni drugima svjedoci u tom beščašću. Između dva čovjeka koji imaju najviše institucionalne moći u rukama – postoji animozitet zato što su sličnih profila. Ne mogu dopustiti da ima neko iznad njih i očigledno je da je to prisutno. Međutim, oni će morati da štite jedni druge. Samo treba konstatovati da je ministar Lukač htio zatvoriti slučaj Davidovog ubistva bez naredbe postupajućeg tužioca i da je na sjednici NSRS govorio da je pokojni David kriminalac koji je obio kuću, opljačkao porodicu Rađen, a da su mu u krvi i urinu pronađeni određeni procenti marihuane, alkohola i LSD-a. Riječ je o opasnim ljudima sa opasnim namjerama koji su posebno povezani s ljudima koji su vezani za najteže oblike kriminaliteta. To cijela Banjaluka zna.

Da, na sjednici Skupštine ste postavili pitanje upravo o narko kartelima. Da li ste dobili ikakav odgovor?

Nikad. Mi smo samo vidjeli lažnu manifestaciju aktivnosti MUP-a gdje su oni napravili nekoliko racija u nekoliko noćnih klubova u Banjaluci, koje su za rezultat imale nekoliko grama različitih vrsta opijata. Možda nešto više gramaže marihuane koja je u dosta zemalja EU lagalizovana. Ta vrsta priče, da nekoga ko je uzimao marihuanu proglasite narkomanom, je zaista nešto što je bilo gdje u svijetu suludo. Ali i to pokazuje koliko smo mi otišli unazad od rata do danas u odnosu na ono što je oko nas. Čak se za mladiće i djevojke koji im smetaju samo ako drugačije izgledaju – imaju dredove, puše marihuanu itd., kroz režimske medije želi nametnuti stav da ih treba potamaniti. I to je strašno. To je ta slika koju su oni poslali u ovoj vrsti priče. I, zaista, nakon svega ovog što se desilo ministar Lukač, naravno, neće podnijeti ostavku. On bi trebao da bude upućen primarno u neku ustanovu koja bi se pozabavila njegovim zdravstvenim stanjem. Čini mi se da je ono na samoj granici.

Kako možemo doći do pravde za Davida u okolnostima gdje imamo ovakve institucije – ko će istražiti i procesuirati to? Kako je uopšte moguće djelovati u takvim okvirima?

Mislim da su sve mogućnosti iscrpljene. Svi u institucijama i političkom životu RS ponavljaju kao papagaji jednu rečenicu, formulaciju –  da institucije treba da rade svoj posao. Postavlja se jedno ključno pitanje, prvenstveno zbog slučaja ubistva Davida Dragičevića na kojem su sve institucije zakazale, a mnoge, poput Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, upotrijebile svoja javna ovlaštenja da bi istragu usmjerile u potpuno suprotnom pravcu od onog koji bi trebao biti zakonit. To pitanje je upravo ključno  – šta ako institucije ne rade svoj posao? Šta u tom slučaju rade građani, šta rade narodni poslanici koji nemaju namjeru podržavati nešto što je potpuno protivzakonito i protiv interesa građana? Ja mislim da je u tom slučaju svaki oblik borbe, institucionalni i vaninstitucionalni, potpuno legalan i legitiman. Zato postoji grupa Pravda za Davida, zato postoje ova okupljanja koja nisu karakteristična za Banjaluku, RS, BiH, već su upravo taj momentum koji budi građane da se suprostave svemu onom što su, nažalost, svojim nemarom, neodgovornošću i skretanjem pogleda na drugu stranu – dozvolili da im se desi.

Možemo se, dakle, i ovdje pozvati na izreku da narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje? I šta se sada prelomilo u ljudima da je proradila svijest?

Prelomio se taj osnovni, iskonski nagon koji svaku porodicu, prvenstveno roditelje, tjera da iz svoje prividne kućne udobnosti izađu na trg, podignu pesnicu jer su svjesni da sve ovo što se sad dešava porodici Dragičević, ubistvo njihovog djeteta, zaista je moguće da se desi svakome. I da bi, u tom slučaju, mogli očekivati istu sudbinu kao što su Davidovi otac i majka. Prvenstveno iz straha da se to ne bi više dešavalo – ljudi su izašli. S druge strane, mislim da su i ostali zbog Davora, Suzane i Davida, ali i zbog sebe, jer su svjesni da ovakvom politikom i ovakvim nastupom koji imaju predstavnici institucija – da ovdje više nema opstanka.  

Često možemo čuti da politiku ne treba petljati u tu priču. Ali ne možemo izbjeći činjenicu da je politika dovela neke ljude na položaje i u pozicije u kojima odlučuju o životu, smrti, ljudskim sudbinama. Istovremeno smo svjedoci da je ova tragedija poljuljala aktuelnu vlast u RS više nego svi njihovi politički protivnici. Kako to izgleda iz vaše perspektive opozicionara?

Prikrivanjem i usmjeravanjem istrage u pravcu koji je trebao da završi tako da Tužilaštvo zaključkom kaže da nema elemenata da je izvršeno krivično djelo, režim u RS je pokazao svoje pravo lice. Zašto se sva priča ovdje razgolitila? Zato što ako ste spremni, zloupotrebljavajući svoju moć svakodnevno i na sve moguće načine, da je zloupotrijebite i u zataškavanju ubistva jednog mladića u Banjaluci, to pokazuje šta ste sve spremni da uradite. Ta vrsta nelagode, nesigurnosti koju su građani uspjeli, prije svega na emocionalnom nivou da shvate, gura ih od podrške ovoj vladajućoj garnituri. Jer oni više nikad neće dobiti podršku od ljudi koji imaju srce sa lijeve strane. I toga su svjesni, toga se plaše. Odnosno, plaše se kroz ubistvo Davida Dragičeviča svih nečasnih radnji i zlodjela koje su počinili u proteklih 10-12 godina. 

Protesti su u jednom trenutku mobilisali ljude svih nacija, što je, nažalost, rijetkost u BiH. Koliko se vlast u RS uplašila tog segmenta protesta jer su upravo na toj matrici podjele opstajali svih ovih godina? Ni iz opozicije se nikada nije mogao čuti poziv na jedinstvo na nivou BiH jer je i ona uvijek kalkulisala s tim koliko će to biti "pogubno" za njihov rejting kod birača.

Reći ću nešto što nije pametno politički ali je potpuno iskreno. Smatram da je opozicija zajedno s ovim režimom doprinijela ovakvoj situaciji u društvu, svojim nečinjenjem. Drago mi je barem što smo donijeli odluku da više ne sjedimo sa onim dojučerašnjim kolegama koji su spremni da budu saučesnici u zataškivanju zločina nad Davidom Dragičevićem. Jer mi nemamo tamo zaista šta da tražimo, u toj vrsti priče. Zbog kalkulantstva i neodlučnosti opozicije i nespremnosti da, bez obzira na trenutnu političku cijenu ne budu 100 posto uz narod koji to očekuje, mi smo i došli u ovu poziciju da nam ubijaju djecu. Iz tog razloga je potrebno da se svi probude, zdravorazumski ljudi koji imaju srce s lijeve strane, bez obzira u kojoj su političkoj partiji, pozicija ili opozicija. Ja nemam osjećaj da će se to desiti kod bilo koga u vladajućoj garnituri iz prostog razloga što oni čekaju samo da se završi skupština da bi mogli nastaviti sa svojim kombinacijama, ugodnim životima, itd. Međutim, opozicija zaista mora da bude avangarda u svakom smislu riječi ako želi da postane alternativa ovom režimu. Ako ne možemo ponuditi bolji život, onda barem ljudima možemo ponuditi uvjerenje da ćemo im vratiti upravo pravdu i osjećaj solidarnosti sa načinom na koji većina njih živi. A jako teško preživljavaju. Moramo početi da se u skladu s tim i ponašamo. To podrazumijeva da ne možemo dolaziti na skupštinu, pričati, glasati i onda uzeti torbe, razvezati kravate i nastaviti sa ugodnim životima kao da se ništa nije desilo. Svaki dan se dešava neka odluka koja je protiv interesa građana. Tako da smatram da je došlo vrijeme za buđenje, prije svega da vjera mora da pobijedi svaki oblik straha.

Izdvojili ste se od nekog skupštinskog prosjeka svojim dosta dinamičnim angažmanima na izmjeni zakona o tužilaštvima i o krivičnom postupku, neformalnom Poslaničkom antikoruptivnom klubu i pokazali da opoziciono djelovanje ne smije više biti u rukavicama. Ali imamo sistem u kojem skupštinska većina obara svaki pokušaj da se napravi iskorak iz loše situacije u kojoj građani žive. Koji je onda modus djelovanja, da li su protesti i mobilizacija većeg broja građana jedini način za ozbiljno rješavanje problema?

Ja sam sve svoje političke ambicije ispunio činjenicom da sam dobio od normalnih ljudi koji žive u RS podršku i povjerenje za ovo što radim. Meni nisu potrebni bilo kakvi mandati da bi se osjećao zato bolje. Trenutno imam taj mandat i svjestan sam činjenice da ne mogu da doprinesem boljem i kvalitetnijem životu bilo kojeg pojedinca, da ne govorim o grupi. Zašto? Iz prostog razloga što je kreiran takav zakonodavni i moralni okvir u kojem su beščašće, prodaja ideala, glasanja na skupštini – klasično tržište na kojem ko da više, on ima većinu. Zbog toga što se ne slažem kao čovjek s tim, ne mogu da budem dio takvog establišmenta i takve politike, bez obzira koja partija nju predstavlja. Ako bi sutra opozicija došla i nastavila sa istim radom, bio bih njihov još oštriji protivnik nego što sam sada aktuelnoj vlasti. Zato ne dozvoljavam onima s kojima radim da se uspavamo i tražim da to uradimo kako su to radili naši preci. Kao što se radilo i u Staroj Grčkoj. Forumi, koje danas nazivaju građanskim aktivizmom, su nasušna potreba svake civilizacije, svakog slobodnog građanina. I upravo mi to daje osjećaj samopouzdanja i vjere kad vidim ove ljude koji dolaze na trg i ovo što se sprema 7. jula, da nije sve izgubljeno i da ta energija koju ja osjetim na svakom centimetru svoje kože, je vjera koja može biti manifestovana i u drugim ciljevima. Ono što ne treba da prihvatimo su nametnuti izbori, nametnuti kandidati, trule koalicije i kompromisi koji će dozvoliti bilo kojem pojedincu u RS da ima pravo bilo koga da ucjenjuje. Takve ljude treba javno linčovati i nikad im više ne dozvoliti da kao slobodni građani prošetaju bilo kojim gradom ili ulicom u RS i BiH. Ta građanska svijest mora da bude putokaz za sve one koji žele sutra da predstavljaju građane u institucijama RS. Ako to ne uradimo, onda smo mi ti koji treba da odemo a da oslobodimo građane takvog ballasta i takvih političkih partija i odnosa koji su iskreirani isključivo zbog potrebe da se šaka pojedinaca obogati.

Za javnost možda niste sasvim politički artikulisani. Kojoj političkoj opciji ste najbliži sada?

Kad sam se oslobodio stranačkih obaveza i stega koje partije nameću oko članstva i kadrova koji traže funkcije, pozicije, kalkulacije, ja sam se zaista u tom momentu mogao posvetiti isključivo radu sa građanima i njihovim interesima. Tako da ne žalim što u ovom momentu nemam bilo kakav partijski angažman. Šta više, osjećam da sam na taj način najbliži građanima. S druge strane osjećam veliku odgovornost da uradimo samo prvi, mali korak, a to je da smijenimo ovaj režim. Smatram da nemam pravo da se sklanjam a, s druge strane, na hiljade ličnih poruka sam dobio od nepoznatih ljudi na društvenim mrežama gdje mi kažu da moram da izađem na izbore. U ovom momentu jedino što mogu reći je da od svih kolega s kojima sam radio, zbog posljednja dva mjeseca, imam povjerenje samo u gospodina Borenovića. Želim zaista da ga pohvalim jer je i on svojim radom izašao iz bilo kakvih stranačkih matrica i pokazao se prije svega čovjekom. Zato ću sjesti s njim ovih dana i vjerovatno i pronaći neki model kako da nastupim zajednički s njim u budućnosti.

impulsportal.net