Tranzicija kao sudbina

Još svega nekoliko mjeseci i ućićemo u jubilarnu 30. godinu tranzicije. Ne, nisam se zabrojao, dragi čitaoci. Naša tranzicija nije počela nakon rata. Početkom tranzicije ekonomskog i društvenog sistema na ovim prostorima treba smatrati formiranje Vlade bivše SFRJ na čelu sa Antom Markovićem u martu 1989.godine, u trenutku kad se Jugoslavija raspadala, nacionalizam bujao, a ekonomija bila među najgorima u Evropi.

piše: Mr Damir Miljević

Za one koji u to doba nisu bili ni rođeni, kao i za one koji su zaboravili ili se prave da su zaboravili kako je to tada izgledalo (a tih je sve više) evo samo nekoliko činjenica. Marković je uveo konvertibilnu valutu (konvertibilni dinar) i na taj način jednim potezom uništio sivo devizno tržište što je samo u 3 sedmice dovelo do porasta deviznih rezervi zemlje za 800 miliona dolara. Najavio je program u kojim su kao glavni ciljevi navedeni tržišna ekonomija, pluralizam vlasništva i zaštita čovjekove ličnosti i sloboda. Do kraja 1989. godine sklopljeno je 555 ugovora sa stranim partnerima o ulaganjima vrijednim 600 miliona tadašnjih njemačkih maraka. Do marta 1990. godine otvoreno je čak 292.000 privatnih firmi u domaćem vlasništvu, a otpočeo je i proces privatizacije u kojem su radnici trebali da postanu vlasnici firmi u kojima rade. Model radničkog akcionarstva je inače američki model (tzv.ESOP) po kojem su radnici mnogih američkih firmi postali i njihovi suvlasnici.

Spektakularni rezultati reformi koje su davale brze i održive rezultate bio je izgleda i osnovni razlog zbog kojeg su tadašnje političke elite učinile sve da obore Markovićevu vladu koristeći pri tome nacionalizam kao glavno oružje za destabilizaciju.

Uzalud je Marković apelovao u svom ekspozeu: „Danas su čitavi regioni – čija je povijest bogata međusobnim ratovima i razaranjima – u zajednici bogatih i civiliziranih naroda koji se ne odriču svoje povijesti i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budućnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja. Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo točak istorije nazad i da platimo cjenu koju smo već platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi... "

Ništa nije pomoglo. Naconalističko huškanje, čija je stvarni uzrok bio strah tadašnjih političkih elita od gubljenja vlasti i uticaja u budućoj reformisanoj, modernoj i demokratskoj državi, dalo je rezultat, a Ante Marković i njegova vlada, spektakularne reforme i njihovi rezultati, te standard građana, su otišli na smetljište istorije. Istovremeno je 6 ljudskih pajaca dobilo priliku da zaokruži svoje torove. Nažalost neki su imali i veće ambicije što je, bar nas ovde u BiH, dovelo u situaciju da nastavimo da živimo u tranziciji.

Taj put tranzitirali smo iz mirnodopskog u ratno stanje. Taman smo se navikli da živimo u ratnim uslovima i sa ratnom ekonomijom kada je nastupio mir, a naša se tranzicija nastavila i čak pojačala.

Naime, u BiH se tada prvi put u svijetu pokušalo istovremeno obaviti dva tranziciona procesa. Prvi je bio tranzicija iz ratnog u mirnodopsko društvo i podrazumjevao je poratnu obnovu i izgradnju, te povratak izbjeglih i raseljenih lica. Drugi je podrazumjevao tranziciju, u prvom redu ekonomskog sistema iz ratne ekonomije i većinskog državnog i društvenog vlasništva u sistem uspješne moderne tržišne ekonomije zasnovane na većinskom privatnom vlasništvu, demokratiji, ličnoj slobodi i poštivanju prava pojedinca.

To što niko nikada nije imao iskustva u provođenju ova dva tranziciona procesa istovremeno nikoga nije suviše brinulo. Postojala su iskustva u posljeratnoj obnovi (obnova Evrope nakon II svjetskog rata) i iskustva u društvenoj tranziciji (iskustva istočno – evropskih zemalja nakon pada berlinskog zida). Na osnovu tih iskustava su domaći i inostrani donosioci odluka o našim životima odlučili da ubiju dvije muhe jednim udarcem. Razultat tog eksperimenta je nama svima dobro poznat.

Kao i pri stvarnom pokušaju da ubijete dvije muhe jednim udarcem rezultat je promašaj. Obe tranzicione muhe još uvijek slobodno lete i dosadno zuje oko naših glava. Niti je zemlja u potpunosti obnovljena, niti su se izbjeglice i raseljena lica vratila, a o uspješnosti ekonomske tranzicije BiH najbolje možete da svjedočite sami po ekonomskom i socijalnom stanju u kojem se vi ili vaši prijatelji, komšije i rodbina nalazite.

Ima samo jedna, vrlo značajna razlika između stvarnog i tranzicionog ubijanja dvije muhe jednim udarcem. U stvarnom pokušaju bi vas bar malo zabolila ruka nakon promašaja i vjerovatno bi vam bilo bar malo žao, krivo ili biste se sramili zbog promašaja.

U tranzicionom pokušaju nažalost kreatore i implemetatore nije zabolilo ništa, a o osjećajima krivice i srama da i ne govorim. Ali bola ima. Sve nas boli glava i to neprestano, od njihovog tranzicionog lupanja. Neke metaforički, a neke izistinski, ali u svakom slučaju bol je toliko nesnosan da se dobar dio stanovništva odlučio na iseljavanje kako bi tranziciona lupa i bol prestali. Drugi dio je opet odlučio da je bol podnošljiva i da kad već 30 godina žive u tranziciji i bolu mogu još bar četiri. Treći se opet nadaju da će baš njih zapasti ta čast da pokušaju da ubiju obe tranzicione muhe jednim udarcem, sad već potpuno svjesni da koliko god puta lupali i promašivali oni neće snositi nikakve materijalne, duševne, a ni moralne posljedice.

U prilog iznesene teze evo nekoliko podataka. Stanovništvo BiH je u prethodnom gotovo tridesetogodišnjem tranzicionom periodu sa 4,3 miliona palo na ispod 3,5 miliona stanovnika. S obzirom na svakodnevi odlazak, nije realno očekivati da nas na kraju slijedeće, jubilarne tranzicione godine, stvarno ovde živi više od 3 miliona. Još uvijek, 23 godine nakon rata, nisu raspušteni svi kolektivni centri. Tranzicijom smo obezbjedili da se broj penzionera gotovo izjednači sa brojem zaposlenih, dok su na početku tranzicije na jednog penzionera dolazila 3 zaposlena. Ne čudi onda što su tada penzije bile otprilike na nivou od 80% od plate dok su danas jedva na 40% plate, pa vam danas odlazak u penziju više dođe kao kazna nego zasluženi i zarađeni odmor od obaveza.

Do sada smo se toliko iztranzitirali i reformirali da vodimo u svijetu po stopi nezaposlenosti mladih, imamo najgoru poslovnu klimu u regionu, a tranzicioni napor učinjen kroz tzv. Reformsku agendu je bio toliki da je rezultirao padom za 3 mjesta na toj ljestvici u samo godinu dana. O standardu stanovništva, troškovima života u odnosu na prosječnu platu, o broju ljudi koji žive ispod ili na granici apsolutnog siromaštva da i ne govorim. Mogao bih ovako u nedogled, ali shvatili ste poantu. Život u stalnoj tranziciji je opasan po život i to u svakom pogledu.

Pa šta da se radi? Kao i uvijek odgovor je jednostavan. Nije pravo pitanje “šta?” nego “ko”? Da ne bi bilo da izbjegavam da odgovorim na pitanje “šta?” evo samo nekoliko natuknica. Nama je valjda svima jasno da osnovu za konačni završetak tranzicije čini vladavina prava. Bez vladavine prava nema ni poštivanja ljudskih prava, borbe protiv kriminala i korupcije niti povjerenja u sistem. Bez vladavine prava nema ni investicija, a po tom osnovu niti zapošljavanja, a time ni razvoja ekonomije. Sistem u kome nema vladavine prava generiše gotovo 2 milijarde maraka neplaćenih poreza na dodatu vrijednost, blizu 2 milijarde dugovanja državi po drugim osnovama, gubitke zdravstva od preko pola miljarde maraka, poslovanje rudnika sa dugovima koji prelaze 600 miliona KM, sivu ekonomiju čije učešće prelazi 30 % društvenog bruto proizvoda, ličnu i poslovnu pravnu nesigurnost, nekažnjenu likvidaciju djece i omladine, enormno bogaćenje kroz korupciju i ustezanje investitora od ulaganja.

Kada obezbijedimo vladavinu prava tada će se nazirati početak kraja naše tranzicije. Onda nam već na raspolaganju stoji čitav niz već oprobanih i mnogo puta uspješno primjenjenih recepata, metoda i alata kojima se vrlo brzo naša ekonomija, a time i naš ekonomski i društveni standard, može dovesti do razine na kojoj su sada zemlje tipa Slovačke ili Češke.

Prema tome pravo pitanje je “ko?”, a šta treba raditi odavno je poznato. Odgovor na pitanje “ko?” ćemo, po mom mišljenju, dobiti kad počnemo tražiti nekoga ko je nalik na čovjeka sa početka ove priče. Čovjeka koji nas je, svjestan da srljamo u propast, pokušao kroz reforme i tranziciju spasiti kao društvo i pojedince. Nije uspio zahvaljujući nama, a ne svojoj pogrešnoj viziji, programima i mjerama. Sada nam treba ista vrsta čovjeka ali ne da nas vodi kroz tranziciju, nego koliko to god paradoksalno zvučalo, da nas izvuče iz nje.

Sudeći po rezultatima zadnjih izbora prethodne četiri godine takvog čovjeka nismo ni tražili. Počnite da ga tražite jer pred nama su nažalost još 4 godine tranzicionih muka i novih reformskih agendi. Ako ga za naredne četiri godine ne nađemo ne brinite. Izlaz uvijek postoji. Nalazi se na bilo kojem graničnom prelazu iz ove zemlje.

Autor: Impuls