Korijeni patrijarhata: Zašto muž ne uzima ženino prezime?

Korijeni patrijarhata na Balkanu duboki su i žilavi. I nije se lako s njima (iz)boriti. To što su žene danas pred zakonom ravnopravne, ne znači da je tako i u stvarnom životu.

piše: Milkica Milojević

Zakon, recimo, kaže da prilikom sklapanja braka, muž može uzeti ženino prezime, žena muževo, ili da svaki od supružnika može svom prezimenu dodati suprugovo ili suprugino i obrnuto. Sve su kombinacije, kaže zakon, dozvoljene.

Na koliko ste svadbi bili? Koliko ste puta čuli da mladoženja uzima mladino prezime? A koliko ste puta čuli kako se svatovi grohtom smiju, čim matičar/ka spomene takvu mogućnost?

Uzimajući muževo prezime, nakon očevog, kojeg je do tada nosila, žena tako, simbolički, prelazi iz očeve u muževu „nadležnost“.

Zakon, takođe, propisuje da i tata može koristiti porodiljsko odsustvo kako bi brinuo o svojoj bebi. U posljednje dvije godine u Republici Srpskoj porodiljsko odsustvo je koristilo 59 očeva i više od 6.000 majki.

Po zakonu, žena ima pravo da se bavi politikom. Politika u BiH je partokratska, a partije su liderske, što će reći, moć se dijeli onako kako se lideri pobjedničkih partija dogovore. Koliko žena u BiH je na čelu (značajnih) političkih partija? Nijedna. Možete li zamisliti ženskog Milorada Dodika? Teško.

Po zakonu sva bračna tekovina je zajednička imovina oba supružnika i žena je ravnopravna u odlučivanju o toj imovini. U redu. Ali, u stvarnom životu svega 15 odsto poljoprivrednih gazdinstava u Republici Srpskoj vode žene. A i to samo formalno, jer većina tih „gazdarica“ živi u očevoj ili suprugovoj kući i obrađuje očevu ili suprugovu zemlju. One su nominalni nosioci poljoprivrednih gazdinstava samo zato što na taj način porodično imanje ima povlastice u dobijanju podsticaja. Onih preostalih 85 odsto seoskih domaćica da ne pominjemo.

Žene su, po zakonu, ravnopravne i u nasljeđivanju imovine, ravnopravne su i na tržištu rada, ravnopravne su u biznisu, ali ipak žene u BiH posjeduju znatno manje imovine nego muškarci.

Eto, to je taj patrijarhat, kome ni zakon ne može ništa. Zna se čija se pita! Zna se ko je glava porodice, nacije, firme, imanja, države. I zna se ko pere, pegla, brine o djeci, starima i bolesnima, naravno, ne primajući za to platu. Zna se šta priliči ženi, a šta muškarcu!

Zašto je to tako? Zašto baštinimo patrijarhalnu tradiciju, duboko ukorijenjenu ne samo u obrascima društveno prihvatljivog ponašanja, nego i u glavama muškaraca i žena, čak i danas, u eri interneta i svemirskih letova?

Da sad ne ulazimo u duboku, hiljadugodišnju predistoriju i činjenicu da je sveukupna zapadna civilizacija duboko patrijarhalna. Samo ćemo ovlaš okrznuti pitanje jezika. U korijenu riječi žena (guena) dva su značenja: „družica muža“ i „rađalica“. U korijenu riječi muž (men) se krije značenje „mislilac – gospodar“. U mnogim zapadnim jezicima „muž“ ili „muškarac“ su sinonimi za „čovjek“. Pa zar se i kod nas ne kaže „čovjek i žena“! Žena, dakle, nije (ravnopravan) čovjek.

Vratimo se ovom našem parčetu planete, koji jeste dio patrijarhalne zapadne civilizacije, ali još malo patrijarhalniji. Šta je to, dakle, posebnost naše novije istorije?

Običaji su se na našim prostorima formirali pod uticajem religija i okupacionih vlasti. I hrišćanska i islamska religija temelje se na aksiomu da je bog muškarac i na mitu o istočnom (ženskom) grijehu: znate ono Eva ili Hava je okusila jabuku i tu počinje čitav belaj!

Shodno tome, muškarac je u porodici bio gospodar, takoreći vlasnik porodice i žene.

U doba osmanske vladavine, sve do dolaska Austrougarske 1878. godine, hrišćanske žene su prodavane u roblje, odvođene u hareme, obeščašćivane. Po šerijatskom pravu muslimanske žene nisu imale jednako pravo nasljeđivanja, kao njihova braća. Muškarci su imali pravo da imaju četiri žene, ali i pravo da ženu jednostavno – otjeraju. Po ugledu na te običaje i Srbi su nerijetko imali po dvije žene i pravo da obje otjeraju. Po Srpskom građanskom zakoniku iz 1844. godine, koji je imao jak uticaj i na običaje među pravoslavnim stanovništvom u Bosni, činom udaje žena je faktički gubila poslovnu sposobnost, a ako bi ostala udovica, nije mogla upravljati imanjem, nego joj je dodjeljivan tutor, ako nije imala odraslog sina. Žene su po tom zakonu bile isključene iz nasljeđa. Muževe su djevojkama birali očevi, ne pitajući ih za koga bi one da se udaju i žele li se uopšte udavati.

Austrougarska je imala mnogo liberalnije i zakone i običaje, ali ih ni nakon aneksije nije primjenjivala u Bosni i Hercegovini, osim onoliko koliko je bilo nužno za uspostavljanje i razvoj kapitalizma.

Prva ženska osnovna škola u BiH osnovana je tek 1857. godine u Sarajevu.

Prema popisu iz 1910. godine, prvom u istoriji BiH, u Bosni i Hercegovini je bilo 83 odsto nepismenih Hrvatica, 95 odsto nepismenih Srpkinja i 99,68 odsto nepismenih Muslimanki.

Bilo je to, dakle, prije samo 109 godina!

Negdje u to doba žene u BiH počinju da rade van kuće, za platu, ali isključivo teške i slabo plaćene poslove u fabrikama duvana, ili tekstilnoj industriji, radeći i po 16 sati dnevno, da bi ih poslije toga u porodicama čekali „ženski“ poslovi: kuhinja, djeca, pranje veša. Zarađivale su znatno manje nego muškarci, a njihovim platama su uglavnom raspolagali očevi i supruzi.

Ova tradicija je nastavljena i u Kraljevini Jugoslaviji. Žene nisu imale građanska prava, nisu bile ravnopravne u nasljeđivanju, nisu imale jednak pristup obrazovanju, njihov društveni položaj je zavisio od položaja supruga. Djeca rođena izvan braka nisu imala nikakva prava i bila su stigmatizovana, kao i njihove majke.

Ključna formalna prava žene su dobile tek u doba socijalističke Jugoslavije, 1945. godine: pravo glasa, potpunu ravnopravnopravnost u nasljeđivanju, pravo na obrazovanje.

Ipak, još su dugo običajni zakoni bili jači od državnih, pogotovo u selima. Još sedamdesetih godina prošlog vijeka, uprkos obaveznom osnovnom obrazovanju, mnoge seoske djevojčice su završavale samo četiri razreda osnovne, nakon čega bi ih roditelji udavali, čim bi napunile 15 ili 16 godina. Dugo je opstao običaj, a u nekim krajevima i danas opstaje, da je red da se sestre odreknu nasljeđa u korist braće. Čak i djevojke koje su sticale srednje ili visoko obrazovanje birale su zanimanja „dobra za žene“. A zanimanja „dobra za žene“ bila su ona u kojima je radno vrijeme kraće, kako bi mogle doći na vrijeme kući da skuhaju ručak, te zanimanja u kojima bi oponašale tradicionalne ženske uloge majke, njegovateljice, domaćice, poput učiteljice, vaspitačice u vrtiću, kuvarice, medicinske sestre ili doktorice.

Dugo se još održalo uvjerenje da matematika, fizika, filozofija, djevojčicama ne idu od ruke, da politika i menadžment nisu za žene. Uostalom, i danas vlada uvjerenje da su žene, na primjer, lošiji vozači od muškaraca, mada statistike pokazuju da su žene mnogo, mnogo rjeđe odgovorne za saobraćajne nesreće, pogotovo one teške sa smrtnim ishodima. Sve to vuče korijen iz uvjerenja da žene nisu kompetentne da upravljaju, ni automobilom, ni avionom, ni kompanijom, ni političkom strankom.

Tek posljednjih godina, pokazuju statistike, broj studenata i studentkinja na inženjerskim fakultetima u BiH se izjednačava, dok na fakultetima koji obrazuju kadrove za prosvjetu i dalje dominiraju djevojke. Tek prije desetak godina u Republici Srpskoj smo dobili prve žene doktorke filozofije.

Dakle, žilav je taj patrijarhat, ne da se! Zato svaki iskorak iz patrijarhalnog obrasca zaslužuje poštovanje i priznanje.

Autor: Impuls