Miris krvi u kampanji
Mržnja kao akumulator iz kojeg se napaja biračko tijelo, uvijek spremno da se odazove mirisu krvi, politički je PR ovog predizbornog ljeta. Koliko god javnost "navikla" na retoriku zla u predizbornim periodima, izostaje odgovor na pitanje koju je cijenu, zaista, vlast u RS spremna platiti za opstanak.
piše: Maja Bjelajac
Sa stopom nezaposlenosti od preko 40 odsto, propalom privredom i parazitski naduvanom administracijom, sa oko 5,4 milijarde KM zaduženosti, dominantna tema Opštih izbora 2018. u RS ponovo će biti - mržnja. Obrazac je to kojim se godinama uspješno manipuliše za glasove širom ovih tužnih toponima i koji svake godine nadmoćno pobjeđuje činjenice i zdrav razum.
U Republici Srpskoj spremni su, čini se, pokazati da uvijek može niže i prljavije. Ono što izlazi van okvira zdravog razuma je činjenica da je odaziv na takve pokliče nepogrešiv: u svakom izbornom ciklusu je redovan i masovan.
U godini kada vlast u RS ima sve moguće argumente protiv sebe, začinjene nikad većim građanskim nezadovoljstvom, mržnju treba dići na n-tu potenciju. Uz već tradicionalne lamente o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima, kolor revolucijama uz najnovije SF primjese "neuro ratova", te sličnih grotesknih PR pojava na političkoj sceni, ovoga puta nagovještava se znatno malignija kampanja.
"Pravda za Davida" uzdrmala vlast: Suočena sa nepobitnim socijalno-ekonomskim parametrima dugogodišnjeg propadanja, vladajuća struktura u RS počela je gubiti glasove i u centru Banjaluke, na Davidovom trgu. Neriješeni slučaj ubistva mladog Davida Dragičevića i nepovjerenje građana u institucije cijena je koju će platiti gubitkom podrške dijela biračkog tijela na koje su do skora mogli računati. Građanska inicijativa proizašla iz ove tragedije uzdrmala je vlast - surovo je ocrtala kriminal u entitetskim institucijama, mobilisala je građane različitih uvjerenja, ne potpadajući pri tome pod uticaj ijedne političke opcije. Stoga i nemir kod dosadašnjih neprikosnovenih izbornih favorita – otac ubijenog Davida, Davor Dragičević, bivši je borac Vojske Republike Srpske, prosječni građanin ove države, kojem je nemoguće podmetnuti prljave male trikove iz PR kuhinje SNSD-a. Stoga se vlast suočila sa vrlo neprijatnom činjenicom: Dragičević je upravo profil birača kojem su se do sada i obraćali, računajući na njegovu podršku, a koji ih je kroz borbu za istinu ogolio do mogućeg izbornog poraza. I mnogo više od toga: u borbi za pravdu, bivši borac VRS mobilisao je građane različitih nacionalnosti, ugrozivši tako tradicionalnu predizbornu homogenizaciju Srba. Stoga je predizborni PR odgovor morao mobilisati svu preostalu količinu nacionalnog gnjeva, a jedna ogromna tragedija dokazani je poligon za takve manevre.
Oproban neprijatelj, taktika grublja: Manevrišući pomalo sa ubistvom Davida Dragičevića, a opet plašeći se Trga kao tempirane izborne bombe, PR "stratezi" dosjetili su se sigurnijeg recepta, s "oprobanim neprijateljem" i, vjerovatno, izvjesnijim izbornim poenima - Srebrenice.
Mržnja kao akumulator iz kojeg se napaja biračko tijelo, uvijek spremno da se odazove mirisu krvi, politički je PR ovog predizbornog ljeta.
Uoči 23. godišnjice genocida u Srebrenici, bivši izvršni sekretar a sadašnji član glavnog odbora SNSD-a Rajko Vasić napisao je na Tviteru: "Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku". I dok Tužilaštvo BiH provjerava ima li u Vasićevim riječima elemenata krivičnog djela, tvitom bivšeg ministra informisanja u Vladi RS tek je neformalno otpočela sramna i morbidna kampanja koja treba da vrati poljuljanu podršku najvećoj političkoj partiji u RS. Ubrzo je nastavljena i institucionalno: predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik zatražio posebnu sjednicu Narodne skupštine na kojoj bi se odbacio Izvještaj Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine.
Skupljajući poene na srbijanskoj trash tv stanici, predsjednik RS nazvao je učenje ezana "arlaukanjem" nedvosmisleno poručujući šta misli o vjerskim slobodama. Ali poruku je uputio samo muslimanima.
Koliko god javnost "navikla" na retoriku zla u predizbornim periodima, izostaje odgovor na pitanje koju je cijenu, zaista, vlast u RS spremna platiti za opstanak.
Odlučivši se za "oprobanog" neprijatelja i negiranje genocida, svjesno se ide na umanjenje ili diskreditacije žrtava, na kopanje po najbolnijoj rani ratom razrovane zemlje. Time se tenzije dižu do krajnjih granica, a miris baruta s početka devedesetih vraća se poput bumeranga.
Da ipak ne bi sve išlo na račun vlasti: ma kako bili servirani mržnja i strah, ostali bi na nivou tek adaptiranog predizbornog vodvilja, da nije njihovih dugogodišnjih vjernih konzumenata sa pravom glasa i mirisom krvi u nozdrvama.
