Imperativ sreće i ekspanzija self-help industrije
Foto: dreamstime.com
Kada nas netko pita što želimo u životu ili kada nam netko zaželi nešto, najčešće se te želje vežu uz sreću i sretan život. Upravo je koncept sreće bitan za razumijevanje kapitalističkog društva u kojem živimo.
Piše: Danijela Paska
Zašto? Zato što sreća postaje roba – nešto za čime svi žudimo, praznina koju nastojimo ispuniti, a koja se veže uz diskurs mentalnog zdravlja i naše funkcionalnosti kao uspješne osobe.
Iako psihologijskog karaktera, koncept sreće ima svoju povijest, te svaka kultura i svako društvo ima svoju “lakomislenu sreću” (eng. unthinking happiness). Za nas u neoliberalnoj kapitalističkoj svakodnevici ta lakomislena i neupitna sreća za kojom svi tragamo odnosi se na sljedeće: obitelj i brak, karijeru i posao, dobro zdravlje (mentalno i fizičko), slobodno vrijeme, duhovnost/religioznost.
Prema Sari Ahmed, te su nam lakomislene sreće internalizirane odgojem i obrazovanjem, odnosno kroz primarnu i sekundarnu socijalizaciju. Bivanje u digitalnom društvu više nego ikad dosad izlaže nas narativima o sreći, odnosno reproducira industriju sreće. Pa ako u Google tražilicu upišete “savjeti za sreću” ili “kako do sretnog života,” izlistat će vam se niz članaka poput “10 jednostavnih savjeta za sreću”, ”savjeti uz koje ćete postati istinski sretna osoba”, “formula za sreću” i mnogi drugi.
Prema tome, nitko ne želi biti depresivan, svi želimo biti sretni i imati smislen život, zar ne? To je razlog zašto mnogi teoretičari i teoretičarke navode kako živimo u društvu koje karakterizira imperativ sreće: društveni i moralni imperativ koji se reproducira sukladno formi tržišne organizacije. Sreća se sada konzumira jer se cjelokupna briga o dobrobiti i funkcionalnosti prebacuje na nas pojedince i naše poduzetničko sebstvo.
Od sreće do kontrole
Naime, ideja o sreći s ciljem općeg blagostanja, prema Nikolasu Roseu rađa se u drugoj polovici 20. stoljeća, a početkom 21. stoljeća (danas) nadopunjuje se opasnošću od rizika. U kontekstu mentalnog zdravlja taj se rizik odnosi na nefunkcionalnost, neproduktivnost, neučinkovitost i nemogućnost “normalnog” nošenja sa stresom, depresijom, anksioznošću i sl. Drugim riječima, taj se rizik i nesreća ocrtavaju u našoj nesposobnosti da doprinesemo ekonomiji i općem blagostanju.
Time ideja sreće čini glavnu komponentu društvene stvarnosti i retorike dominantnih diskursa, od mentalnog zdravlja do obiteljskog i poslovnog života. Sreću perpetuiraju svi, od psihologinja, psihijatara i medija do znanstvenika koji provode razna istraživanja na tu temu, a time i same javne politike. Sreća postaje disciplinarna tehnika upravljanja društvom. Kao što postoje zakoni koji reguliraju ljudsko ponašanje, tako nas traganje za sretnim i smislenim životom regulira i disciplinira kao građanke i potrošače.
Ovakva vrsta internalizacije imperativa sreće moguća je zbog praznine koju pojedinac osjeća – praznine koju konstantno pokušavamo popuniti. Iz psihoanalitičke perspektive, prema Jacquesu Lacanu, upravo je sreća ta praznina koju pojedinac nastoji dostići. Kao praznina koja nas proganja u našoj nemirnoj i neprestanoj žudnji, jer svi smo socijalizirani u takvim formama znanja i tržišnih zahtjeva, zbog čega konstantno žudimo za srećom (za pozitivnim mentalnim zdravljem, za karijerom, obitelji, mirom i skladom) kako bi naš identitet bio potpun. Iz tog razloga, sreća kao imperativ i/ili želja usmjerava naše djelovanje kao neoliberalnih subjekata, oblikujući koherentni svijet u kojem živimo.
Ta se agenda blagostanja, pozitivnog mentalnog zdravlja i sreće održava zbog natjecateljskog karaktera neoliberalizma i moralizacije. Međusobno se uspoređujemo i prosuđujemo te nas je neoliberalna tržišna logika naučila da se natječemo za moć, novac, sposobnost, vitalnost i naposljetku – za sreću. Pa time sreća, kao dio suvremenih diskursa, postaje funkcija konzumerizma.
Zamjena građanina nacionalne države s neoliberalnim potrošačem zahtijeva modificirane metode kontrole razuma, mentalnog zdravlja i sreće, a upravo konzumerizam postaje nova strategija i tržišna logika kojom se discipliniraju građani i građanke. Konzumerizam se čini kao najjednostavnija regulacijska tehnika s obzirom na to da je svrha potrošnje prvenstveno zadovoljenje ljudskih potreba za preživljavanjem i zadovoljenje želja. No, također igra važnu ulogu u funkcioniranju gospodarstva i tržišta. Iz tog smo razloga svakodnevno bombardirane savjetima kako do sretnog i smislenog života, ili proizvodima koji će nas učiniti sretnima, ili pak tehnikama za samopomoć, spiritualnim aktivnostima, dekama protiv anksioznosti, psihofarmacima…
Industrija sreće
Imperativ sreće dodatno je eksplodirao i proširio se u sve pore naše svakodnevice zahvaljujući diskursu pozitivne psihologije. To je diskurs koji od nas traži da budemo izvana čvršći, a iznutra slabiji, što dodatno eskalira našu anksioznost i depresiju izazvanu prijetnjom stalnih stresora društvene evaluacije i društvenih očekivanja. Neprestani osjećaj nedostatka (za smislenim i sretnim životom, karijerom, obitelji, kućom, autom…) dovodi do neprestanog i kompulzivnog trčanja na životnoj traci za sretnim životom.
U takvim okolnostima, kao jedan od najlakših mehanizama i tehnika za suočavanje s problemima nudi nam se terapeutska konzumacija i samopomoć, koja ujedno smanjuje raspoložive iznose na našim kreditnim karticama. Razni autori, samoprozvani stručnjaci i stručnjakinje, brendovi i mnogi drugi u tu su priču uskočili sa svojim knjigama za samopomoć, a velike farmaceutske tvrtke sa svojim psihofarmacima.
U ovoj neoliberalnoj klimi koju karakteriziraju nedostatak vremena (eng. time poverty), dugo radno vrijeme, neizvjesnost, prekarni rad i gubitak društvenih veza, prisutna je društvena atmosfera krize mentalnog zdravlja i brige. Pozitivna psihologija i industrija sreće, vođena maksimom “zdravlje je roba,” u 2017. godini dosegnula je rekordni iznos od 1 trilijuna američkih dolara. Prema Velimiru Grgiću, autoru knjige Industrija sreće (2022), self-help tržište danas vrijedi 40 milijardi dolara, a do 2030. trebalo skočiti na 67 milijardi.
Industrija sreće i self-help terapija pokušavaju prikriti pukotine u našem gospodarstvu, političkom uređenju, društvenim odnosima i kulturi. Osoba koja živi u društvu koje je duboko nejednako, koja radi u nesigurnom gospodarstvu, koja živi bez socijalne podrške države, ali koja je ušla u vrtlog kompetitivnosti, materijalizma, individualizma i egoizma, vjerojatno će se osjećati nesretnom većinu vremena. U takvom ozračju, za neoliberalni subjekt sreća je odluka i konkretan cilj koji se treba postići korištenjem usluga blagostanja kao što su terapija, knjige za samopomoć, odlazak u teretanu, pametni satovi, wellness, meditacija, yoga, motivacijski govori i praćenje life-coach profila na internetu, lijekovi za poboljšanje raspoloženja i tako dalje. Time su masovni marketing, tržišni zahtjevi i ekonomizacija zdravlja održavani na životu zahvaljujući dominaciji terapeutske industrije, gdje su self-help aktivnosti neizostavni dio svakog od nas.
Drastični porast terapeutske self-help industrije uvelike je omogućen erom interneta te psihološkim tehnikama pripadanja, vjerovanja i autosugestije, a u naše živote ulazi na razne načine: kroz influenserstvo na društvenim mrežama, Facebook/Instagram memove, savjete psihologa/inja i psihoterapeuta/kinja, podcaste, industriju wellnessa, medije ili pak “alternativne” kulture uz koje se vežu meditacija, mindfulness i slične spiritualne prakse.
Koliko sreće u Hrvata i Hrvatica?
Prema recentnim podacima, samo tijekom 2022. godine prodaja self-help literature u Hrvatskoj skočila je za 25%, što pokazuje da Hrvati i Hrvatice aktivno traže smjernice za pomoć, savjete za sretan život, slušaju i prate podcaste ove tematike te prate sadržaj na društvenim mrežama.
No, osim na individualnoj razini, mjerenje sreće dolazi i do one nacionalne i globalne. Industrija sreće širi se i u znanstvene krugove, no ne samo u krugove psihologije ili psihijatrije, već u krugove “znanosti za sreću”. Sreća kao roba postaje mjerljiva, zbog čega svjedočimo nacionalnim indeksima sreće, izvještajima te raznovrsnim tržišnim ponudama koje će u naše živote donijeti sreću.
Pa tako i Hrvatska posjeduje vlastiti indeks sreće, CRO-WELL, koji provodi Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. U sklopu te indeksacije sreća se mjeri ispitivanjem pojedinčeva zadovoljstva kvalitetom života te njegove/njezine konzumacije hedonizma. Pritom se pripadnost i zajedništvo nacije i/ili grupe, (ne)zaposlenost stanovništva, visina plaće i dohotka, sigurnost, sloboda, stabilnost i mir u državi, zdravlje, aktivnosti pojedinaca, socijalne mreže te odnos prema okolišu definiraju kao čimbenici sreće. Drugim riječima, artikuliraju se kategorije zdravstvenog, poslovnog i obiteljskog zadovoljstva – kategorije “smislenog i sretnog života”.
Riječima takozvane „hrvatske doktorice za sreću“, Ljiljane Kaliterna Lipovčan, sretan čovjek je onaj koji radi, koji optimistično gleda na budućnost, koji ostvaruje dobre odnose s bližnjima i koji je relativno zadovoljan svojim zdravljem. „Većina ljudi u Hrvatskoj umjereno je sretna, procjene osjećaja sreće pokazuju konstantan porast od 1995., kada su prvi put rađena. Recimo da se sreća hrvatskih građana od tada povećala za dva stupnja na skali od 1-10 i sada je oko 7, što je relativno visoko,“ navodi Kaliterna Lipovčan.
Prema Svjetskom izvješću sreće za 2022. godinu, koje se temelji na procjeni zadovoljstva životom od strane građana i građanki određene države, Hrvatska je zauzela 48. mjesto. Zanimljivo je kako je na ovoj ljestvici, kao i uvijek, Finska zauzela prvo mjesto, no malo tko govori o činjenici da su psihofarmaci (antidepresivi) jedan od najzastupljenijih lijekova koji se koriste u Finskoj te da ova zemlja bilježi jednu u najviših stopa samoubojstava, kao i trend porasta konzumacije alkohola i opojnih sredstava. To nam ukazuje na kapitalistički vrtlog (ne)sreće i konzumerizma da budemo funkcionalni.
Lijek za sve?
Globalna self-help industrija u posljednja je dva desetljeća doživjela procvat i iznimnu ekspanziju. U neoliberalnoj stvarnosti u kojoj se ljudska patnja i egzistencijalne potrebe postavljaju kao individualna odgovornost, zdravlje biva komodificirano, a naš život koloniziran terapeutskom kulturom od strane farmaceutskih tvrtki, samoprozvanih stručnjaka/inja, influencera na društvenim mrežama, wellness brendova i mnogih drugih.
Zbog imperativa sreće svi postajemo potrošači i potrošačice, a konzumerizam se perpetuira kao „jedini lijek“ za sve osobne nevolje i psihičke poremećaje. Kako bismo pobjegli od pritiska i nesigurnosti neoliberalnih uvjeta rada i života, okružujemo se robnim markama, uslugama i proizvodima za slobodno vrijeme, različitim self-help i terapeutskim aktivnostima koje su distribuirane u našu svakodnevicu iz neoliberalnih (profitabilnih) razloga.
Za kraj, želim napomenuti da se ovim tekstom ne zauzima stav o štetnosti ili (ne)učinkovitosti terapeutskih tehnika i knjiga za samopomoć, već se daje prikaz ekspanzije terapeutske industrije koja hrani globalnu ekonomiju, iskorištava ljudsku nevolju i patnju te nas stavlja na ivicu sreće i traganja za njom. Individualizaciji društvenih patologija potrebno je pristupiti kritički prije nego što možemo shvatiti i boriti se protiv rastućeg siromaštva, stope (samo)ubojstava, nesigurnog zaposlenja, nejednakosti, sveprisutne netolerancije i nasilja.
Literatura:
- Sara Ahmed, The Promise of Happiness, Duke University Press, 2010. (srpski prijevod dostupan ovdje)
- Nikolas Rose, „The Politics of Life Itself,“ Theory Culture Society, 18/6, 2001.
