Brza moda, krvav pamuk i europsko licemjerje
Postoji veliki rizik da 39 poznatih brendova uvozi robu iz logora u regiji Xinjiang. U te brendove spadaju Hugo Boss, Ralph Lauren, Zara, Levi’s, Prada, Max Mara, Burberry, Next – što znači da je svatko od nas u nekom trenutku vjerojatno obukao plodove modernog ropstva. Dražen Šimleša: „Nešto se mora promijeniti u samoj Kini ili mora biti neki veći pritisak prema njoj da se ne odnosi tako prema dijelu svog stanovništva.“
Piše: Bruno Rukavina
Prisilan rad, nestanci, koncentracijski logori, sterilizacija, masovno nadziranje, zabrana izražavanja vlastitih vjerovanja, etnički progoni, seksualno nasilje, kulturni genocid i jedna blagajna u dućanu poznatih modnih brendova dijele nas od krvlju natopljenog pamuka proizvedenog u najvećoj pokrajini Narodne Republike Kine, Xinjiang.
Pokrajina Xinjiang na samom zapadu Kine dom je jedne od najvećih etničkih manjina Kine, Ujgura. Ujguri su turkijska etnička skupina koja broji oko sedam milijuna pripadnika, a velika većina njih živi upravo u pokrajini Xinjiang ili kako je oni vrlo često zovu, Istočnom Turkestanu. Ujgurska autonomna regija Xinjiang je proizvođač 20 posto svog pamuka u svijetu i oko 80 posto svog kineskog pamuka, ali osim Kine malo tko se time ponosi.
Nedavno je objavljeno istraživanje pokreta The Uyghur Rights Monitor, baziranog u Turskoj, koji okuplja istraživače ujgurskog podrijetla koji se pokušavaju izboriti za bolja prava Ujgura u Kini. Istraživanje je proveo Yalkun Uluyol s anonimnim timom kako bi pokazao da pamuk i PVC proizveden u koncentracijskim logorima regije Xinjiang vrlo lako dolazi do potrošača u Europskoj uniji.
Sam Yalkun Uluyol se susretao s terorom koji provodi Kina nad Ujgurima. U intervjuu za Hong Kong Free Press izjavio je kako je zadnji put sa svojim ocem pričao 7. lipnja 2018. godine, a kako mu se otada gubi svaki trag, ali ne samo njegovom ocu. Yalkun je rekao da vjeruje kako je oko 30 članova njegove obitelji nestalo, a ostatak obitelji mu se ne smije javiti u strahu od nadzora koji provodi Kina.
Istraživanje nazvano Tailoring Responsibility: Tracing Apparel Supply Chains from the Uyghur Region to Europe već u samom uvodu navodi kako postoji veliki rizik da 39 poznatih brendova uvozi robu iz logora u regiji Xinjiang. U te brendove spadaju Hugo Boss, Ralph Lauren, Zara, Levi’s, Prada, Max Mara, Burberry, Next – što znači da postoji šansa da je svatko od nas u nekom trenutku obukao plodove modernog ropstva.
Uluyol je s timom istraživača pratio četiri najveće kompanije povezane s izvozom robe iz Xinjianga, a to su Zheijang Sunrise Garment Group, Beijing Guanghua Textile Group and Beijing Fashion Holdings, Anhui Huamao Group i Xinjiang Zhongtai Group and Xinjiang Lihua Group. Od te četiri velike kompanije tri su uspjeli povezati s modnim brendovima iz Europe, a samo državna kompanija Xinjiang Zhongtai, koja prema vlastitim izvještajima posjeduje preko 160 tisuća hektara polja pamuka, ostaje potpuna nepoznanica, zbog nemogućnosti praćenja robe.
Yalkun Uluyol
Kompanija Anhui Huamao Group opskrbljuje tri kompanije u Indiji, koje su povezane s deset modnih brendova iz Europe, jednu kompaniju iz Vijetnama i jednu kompaniju iz Šri Lanke. Kada se zbroje modni brendovi koji kupuju od tih posredničkih kompanije dobije se brojka od šesnaest poznatih brendova poput Nike, Adidas, Puma, Zara, Prada, H&M, Decathlon…
Zheijang Sunrise Garment Group ima i jedan korak više u izvozu robe, odnosno robu nabavlja preko Youngor Group, a prodaje ju dvama kompanijama iz Vijetnama i jednoj multinacionalnoj kompaniji koja ima i određen postotak dionica u Zheijang Sunrise. Kroz sve te partnere kompanije je povezana s isto 16 brendova koji uvoze u Europu, a od poznatijih tu spadaju Tommy Hilfiger, Hugo Boss, Calvin Klein i Ralph Lauren.
Beijing Guanghua se direktno može povezati s 19 brendova, a zanimljivo je kako za razliku od ostalih grupacija nema velike posredničke tvrtke. Među tih 19 brendova spadaju S. Oliver, Primark, Zara, Next, Mango, Levi’s, Walmart i Guess.
Lažna optužba kao povod za represiju
Nakon osnivanja Kine 1949. godine Komunistička partija počela je promovirati etničku autonomnost i kulturnu jednakost u svojoj novoj državi, ali u državi s čak 55 priznatih etničkih manjina. Ujguri se kroz cijelu svoju povijest bore s kineskom vlašću, a jedan od najkrvavijih ustanaka dogodio se u ovom stoljeću. U glavnom gradu pokrajine Xinjiang, Urumqiju, 2009. godine izbili su neredi nakon što su pripadnici najbrojnije etničke skupine, Han Kinezi potukli s grupom Ujgura, a rezultat svega je smrt dvojice Ujgura. Tuča se dogodila nakon što su pripadnici Han Kineza lažno optužili pripadnike Ujgura za silovanje dvije Han žene.
U prvom danu nereda sudjelovalo je preko tisuću Ujgura, a neredi su trajali od 5. do 8. srpnja 2009. godine. U neredima je poginulo 197 ljudi, a ozlijeđeno je još njih 1721. Tijekom nereda regija Xinjiang je bila odsječena od svijeta, telefoni i internet nisu radili, policija je češljala ulice, džamije Ujgura su zatvorene, a preko tisuću ljudi je privedeno. Kineska vlada je optužila Svjetski Ujgurski Kongres (WUC) za planiranje ustanka. Preko 400 Ujgura našlo se na sudu, do studenog iste godine pogubljeno ih je devet, a do veljače 2010. godine na smrt ih je osuđeno još 26.
Nakon nereda 2009. godine Ujguri su vrlo često izvodili diverzije poput napada na policijske stanice, a sve to je poslužilo KPK da proglasi rat protiv terorizma i veliki broj Ujgura nazove ekstremistima. To se i dogodilo 2014. godine kada je Kina proglasila početak kampanje protiv terorizma u regiji Xinjiang. Kina je iskoristila termin „rat protiv terorizma“ koji je korišten u NATO paktu i SAD-u kao odgovor na terorističke napade 11. rujna 2001. godine.
U sklopu nove kampanje protiv terorizma u regiji Xinjiang, Kina je 2017. godine počela graditi koncentracijske logore, isprva nazivane „centrima za strukovno obrazovanje i osposobljavanje“. Ti logori rade izvan nadležnosti kineskog pravosuđa, a Ujguri koji završavaju u njima doslovno nestaju preko noći, bez suđenja.
Do 2020. godine prema Reutersu u „centrima za strukovno obrazovanje i osposobljavanje“ nalazilo se preko 1,5 milijuna muslimana, a uz Ujgure u takve logore su išli i pripadnici drugih manjina poput Kirgiza, Kazahstanaca i kršćana koje bi KPK proglasio ekstremistima.
No, prema KPK, ekstremisti su bili skoro svi. Drugi dio kampanje protiv terorizma uključivao je masovno nadziranje svih stanovnika regije Xinjiang. Kina je počela montirati kamere u sklopu video nadzora, počeli su skupljati bazu podataka s otiscima prstiju, zjenicama, DNA uzorcima i krvnim grupama, a ljudi su se vrlo često susretali s „kućnim posjetima“ organa reda.
Kina je proglasila kako je u pet godina uhitila 13 tisuća terorista, a ljudi su završavali u zatvoru ako bi objavili citat Kurana na društvenim mrežama ili samo imali KuranKuran kod sebe doma. Nadzirani su i mobiteli preko aplikacija koje su se morale instalirati, a svaka poruka koja se nije sviđala KPK mogla je prosječnog Ujgura poslati u logor. U logor u kojem će proizvoditi pamuk koji ćemo mi danas kupovati.
Mjesec dana prije istraživanja Yaluna Uluyola izašlo je i istraživanje organizacije The Outlaw Ocean Project. Radi se o istraživanju koje je trajalo četiri godine, a na istraživanju su surađivali i novinari The New Yorkera. Tema je bila izrabljivanje Ujgura u sklopu riboprerađivačke industrije unutar Kine.
Istraživanje je pokazalo kako Kina šalje Ujgure na brodove kako bi lovili ribu, a kasnije se ta ista riba prerađuje u tvornicama u sklopu „centara za strukovno obrazovanje i osposobljavanje“. Čak polovina ribe koja se nalazila u ribljim štapićima u javnim školama SAD-a dolazila je iz Kine i bila povezana s izrabljivanjem etničkih manjina.
Sjedinjene Američke Države su nakon različitih istraživanja tijekom godine odlučile donijeti pravni akt o zabrani uvoza robe koja se može povezati s prisilnim radom Ujgura. Taj zakon donesen je 2021. godine i sigurno je povezan s pogoršanjem odnosa između Kine i SAD-a, ali je i takav bolji od bilo kakve inertne politike koju provodi Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije. Zakon je donio željene rezultate u SAD-u, pa je izvoz robe povezane s regijom Xinjiang pao na nikad niže razine, a granična policija je zaustavila više milijardi dolara vrijedne robe koja je bila na putu prema SAD-u. Za to vrijeme izvoz iz regije Xinjiang u Europu je porastao za trećinu.
Rješenja postoje, nešto se kao radi, ali ništa se ne mijenja
Europska unija je nedugo nakon SAD-a odlučila djelovati u istom smjeru. Tako je 2022. godine u srpnju izglasala odluku gdje poziva na zabranu uvoza proizvoda napravljenih prisilnim radom, a svemu su prethodili policijski spisi iz regije Xinjiang koji su procurili i došli u ruke njemačkog antropologa Adriana Zenza. U spisima stoji koliko daleko je Kina spremna ići u represiji Ujgura.
Ta promjena stava je počela 2022. godine u srpnju, a i stala otprilike isto tu gdje je i počela, jer nakon toga Europska unija nije više napravila ništa značajno. Političke krize koje su se dogodile u međuvremenu su sigurno usporile Europsku uniju u donošenju ikakvih odluka, a sve to se vidi i u posljednjim statistikama proizašlima iz regije Xinjiang koje prikazuju kako je u prvih 10 mjeseci 2023. godine izvoz skočio za 40 posto i srušio sve prethodne rekorde.
Sociolog Dražen Šimleša s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu ne vjeruje kako će donošenje mjera zabrane uvoza iz regije Xinjiang pomoći, a problem prema njemu predstavljaju temelji ekonomskog sustava.
Dražen Šimleša
„Nažalost, današnji ekonomski sustav je postavljen tako i dizajniran da ne ohrabruje etično poslovanje i transparentnost, nego upravo suprotno. Pun je rupa i pun je rukavaca gdje se netko može sakriti i zamaskirati svoje poslovanje i onda se ponovno vratiti na glavnu cestu u odijelu i sa smiješkom“, kaže Šimleša na pitanje ima li rješenja za situaciju u najvećoj kineskog pokrajini.
Yalkun Uluyol je u istraživanju spomenuo kako bi najbolje rješenje bilo povećanje transparentnosti tvrtki i poziva na obavezno i transparentno prikazivanje poslovanja, a u tom smjeru gleda i Šimleša.
„Mi trebamo Kinu politički prisiliti, gdje sada ne vidim neku ozbiljnu mogućnost, ali kada kažem politički ne mislim na jednu zemlju poput SAD-a, nego cijeli svijet. Mi kao građani možemo to zahtijevati, ali i mi te proizvode možemo učiniti nepotrebnima, neželjenima i dovesti ih do opskurnosti“, tvrdi Šimleša i otvara još jedno pitanje.
Što s „tim ljudima tamo“?
Promjena stavova svijeta prema kineskom kulturnom genocidu i njegovim produktima može spriječiti Kinu u izvozu tih proizvoda, ali ne može promijeniti stav Han Kineza prema Ujgurima i ostalim manjinama koje se suočavaju s represijom.
„To je onda slijedeći korak. Hoće li Kina tim ljudima dati nešto drugo da rade za pet godina u istim uvjetima? To ne mijenja toliko kulturni genocid, nagriza ga, ali samu poziciju tih ljudi ne mijenja. Nešto se mora promijeniti u samoj Kini ili mora biti neki veći pritisak prema Kini da se ne odnosi tako prema dijelu svog stanovništva“, završava Dražen Šimleša.
Status tih ljudi ostat će otvoreno pitanje, ali to nije razlog koji bi trebao spriječiti Europsku uniju u donošenju mjera protiv takvih proizvoda. Licemjerna postavka prema ropstvu kada se događa unutar i izvan Europe je problematična sama po sebi, ali ako to ne može natjerati Uniju da djeluje, onda bi barem trebali imati obzira prema ljudima koji kupuju tu robu i zaštiti ih od krvavog pamuka.
U nekoj budućnosti, daljoj ili bližoj, sigurno ne bi trebali zaboraviti ni na „te ljude tamo“, jer iako nisu u Europskoj uniji još uvijek su robovi, i možda mjere neće promijeniti njihovu poziciju u Kini, ali to nije razlog za ne pokušati, jer pokušati promijeniti nešto je već bolje od onoga što Europska unija radi sad – ništa.
