Reciklaža solarnih panela: Ekološki problem ili šansa? Reciklaža solarnih panela: Ekološki problem ili šansa?
Solarni paneli trebalo bi da pomognu u zaštiti klime. Da li oni mogu da se recikliraju? Ili popravljaju? Šta uraditi s toksičnim materijalom? I kako sve to na kraju utiče na ekologiju?
Solarni moduli proizvode električnu energiju bez emisije ugljen dioksida. Ali za proizvodnju modula, kablova, postolja i ostalih dijelova troši se energija - koja se djelimično dobija i uz emisiju CO2.
Naročito mnogo energije "proguta" proizvodnja silicijuma, stakla i aluminijuma koji se koriste u panelima. To koliko je njihova proizvodnja "održiva", zavisi i od "mješavine" struje koja se koristi. U Kini se u velikoj mjeri koristi struja dobijena sagorijevanjem uglja, pokazuju podaci iz studije njemačkog Saveznog ureda za životnu sredinu (UBA). Takav način proizvodnje podrazumijeva emisiju i do 40 odsto više CO2 nego u procesu proizvodnje modula u evropskoj energetskoj mreži.
U zavisnosti od vrste panela i mjesta na kojem se oni montiraju, moduli tek nakon pet do 25 mjeseci korišćenja mogu da proizvedu onoliko energije koliko je bilo potrebno da se proizvedu.
Koliki je vijek trajanja panela?
Prvi solarni moduli s "priključkom" na strujnu mrežu instalirani su u Njemačkoj i drugim zemljama osamdesetih godina prošlog vijeka. Neki od tih još uvijek su u funkciji. Na neke od novih modula daje garancija za period i do 30 godina.
Solarne ćelije mogu da traju i duže. Moduli kod kojih je sa zadnje strane ugrađeno staklo naročito su robusni i danas se upravo ta vrsta sve više proizvodi. Što je moguće duži vijek trajanja solarnih postrojenja ekološki itekako ima smisla, jer se tako smanjuje emisija CO2, a istovremeno i troškovi proizvodnje struje.
Mogu li moduli da se popravljaju?
Solarni paneli konstruisani su vrlo jednostavno. Sastoje se od specijalne staklene ploče koja propušta svjetlost, ispod koje je plastična folija (EVA) koja takođe propušta svjetlost, silicijumska ćelija širine od samo dva milimetra sa sasvim tankim metalima i provodnicima struje. Iza ćelije je ponovo plastična folija (EVA), a onda, sa zadnje strane, posebna zaštitna folija ili staklo. Sve to međusobno je povezano i po pravilu se nalazi u aluminijskom okviru.
Solarni moduli veoma su robusni, a kvarovi su rijetki. Ako ipak do njih dođe, popravke su uglavnom moguće.
Ako pukne staklo na prednjoj strani, na primjer zbog ekstremnog grada, modul bi trebalo zamijeniti. U suprotnom, u unutrašnjost prodire vlaga i tako se smanjuje kapacitet postrojenja. Kod solarnih modula u slučaju kvara nije moguće samo zamijeniti staklo, kao na primjer kod prozora.
Tokom višegodišnje eksploatacije može se dogoditi i da okov ili folija sa zadnje strane popuste i postanu porozni. U tom slučaju folija se može osigurati uz pomoć ljepljive paste. Vremenom mogu da postanu porozni i električni kablovi, a kvare se i diode u priključnoj kutiji. On se po pravilu mijenjaju bez većih komplikacija.
Štetni za okolinu?
Kod panela koji nisu oštećeni, prema navodima UBA, ne postoji nikakva opasnost da u životnoj sredini završi neki opasan materijal. Opasnost ne prijeti ni od modula kod kojih je oštećena staklena ploča. Ipak, u većinu modula su, i to u manjim količinama, ugrađene i neke materije koje su štetne po okolinu.
U svijetu se najviše koriste kristalni solarni modulu (tržišni udio je oko 95 odsto). Kod njih se recimo u svakom modulu, odnosno u tinol-žici, nalazi i do 1 gram olova. Neki proizvođači u međuvremenu su u potpunosti odustali od korišćenja toksičnog olova.
U takozvanim panelima s tankim amorfnim slojem (tržišni udio 5 odsto) ugrađuje se i otrovni teški metal kadmijum, i do 1,4 grama po modulu. Ali, proizvođači takvih modula od mušterija preuzimaju stare, polovne module i iz njih vade kadmijum i olovo, kao i druge neotrovne metale, poput srebra, bakra i telura.
U Evropi se stari moduli koji se povlače iz upotrebe mora zbrinuti u skladu s važećim pravilima. U većini drugih zemlja takvih pravila za sada još nema. Ti propisi trebalo bi da onemoguće da solarni paneli zagađuju životnu sredinu, odnosno da ih njihovi vlasnici ne bacaju u prirodu i da štetne materije tako ne završe u zemlji ili podzemnim vodama. Osim toga, u modulima se nalaze i vrijedne sirovine koje se mogu iskoristiti u proizvodnji novih panela.
Kako funkcioniše reciklaža?
U reciklažnim pogonima u Njemačkoj najprije se provjerava da li moduli još uvijek funkcionišu. Ako je to slučaj, stariji modeli se ponekad popravljaju i prodaju.
Prilikom reciklaže najprije se uklanja aluminijumski okvir, kablovi i priključne kutije. Zatim se kristalni modul usitnjava, a uz pomoć raznih tehnologija razdvajaju se staklo, metali i folije. Metali i olovo posebno se sortiraju i ponovo koriste, a komadići stakla služe kasnije uglavnom za toplotnu izolaciju (staklena vuna). Plastična folija se spaljuje u postrojenjima za proizvodnju energije.
Stručnjaci za zaštitu životne sredine, kao i oni za sirovine tvrde da još ima mnogo prostora za poboljšanja u procesu reciklaže. Vrijedno staklo iz starijih modula bi, prema njihovom mišljenju, moglo da se koristi i u proizvodnji novih modula, umjesto da se, kao sada, koristi u proizvodnji jeftinih izolacionih materijala.
U jedan stariji modulu ugrađeno je sirovina u vrijednosti od 10 do 30 evra. Za reciklažnu industriju je zato povećanje potražnje za solarnim panelima na svjetskom nivou prilika za razvoj. U idućim decenijama širom svijeta biće ugrađeni milioni novih panela.
Preduzeće "Flaksres" iz Drezdena u Njemačkoj ima dugoročne planove i namjerava da postavi mobilne centre za zbrinjavanje otpada u starim solarnim parkovima. Tako bi na licu mjesta mogli da se "rastavljaju" stari paneli i razdvajaju staklo, silicijum, metali i plastika. Takav način je ekološki čist, traje samo 10 sekundi i gotovo u potpunosti bi redukovao komplikovan i skup transport za potrebe reciklaže.
(DW)
