Požari u Dalmaciji tjeraju vuka u Slavoniju
Ako pobjedi vuk ostajemo divljina. Pobjedi li čovjek postajemo - spaljena zemlja!
Ako se požari u Dalmaciji, točnije u dalmatinskom zaleđu, nastave vukovima tamo opstanka nema. Kako je krenulo od njih 100-tinjak neće ostati nijedan. A kud će nego tamo gdje nema velike vatre, a još uvijek ima hrane. U Slavoniju. Zapravo, vuk je već tamo i stigao.
Najprije na Papuk gdje se nitko pa ni stručnjaci Veterinarskog fakulteta nisu nadali. Oni su, doduše, u jednoj studiji s projekcijom širenja vuka izvan Dalmacije, Like i Gorskog kotara još prije 13 godina nagovijestili da bi vuk kad-tad mogao početi zaposjedati i Slavoniju. Ali, ni najveći stručnjak za vukove Josip Kusak tada ni u primisli nije imao Park prirode Papuk. Logično, jer u vrijeme kad se studija radila Papuk je bio praktički izoliran. Uokolo su bili otvoreni prostori ravnica i oranica koje vuk izbjegava.
Čopor već na Papuku
No, u međuvremenu se puno toga promijenilo pa i okoliš oko Papuka. Sve više poljoprivrednih površina obraslo je u šikare i šume, pa je zaštićeni predator pronašao put do tog za njega idealnog utočišta.
Dobro upućeni tvrde da je na Papuku već stvoren čopor. Stabilan, jer ima jelena, srna, divljih svinja, a u blizini je stoka koju ljudi nisu navikli čuvati jer vuka tamo nije bilo. Lani je zabilježen i krvavi pir u kojemu su u Markovcu kod Daruvara u dva dana usmrtili 49 janjadi, 17 ozlijedili dok ih je 7 nestalo.
Po nekima ovakav pokolj mogli su napraviti i vukovi pristigli iz BiH i Srbije, gdje nisu zaštićeni. Da nezaštićeni! U Srbiji, primjerice, za svakog ubijenog vuka daju nagradu. Kao u "Jelenku". Prije će, ipak, biti da su vukovi nakon sto godina ponovo stigli u Slavoniju iz Dalmacije, preko Like, Korduna i Banije. Ili s Petrove Gore, gdje su se također već udomaćili. A posljednji je tamo ustrijeljen 60-ih godina prošlog stoljeća.
Ogorčeni lovci
Sve što se danas događa s vukom i oko vuka zapravo je započelo 2004. godine kada je ova zvijer, koja inače nema neprijatelja u prirodi, službeno postala strogo štićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirodeodnosno Pravilniku o proglašenju divljih svojti strogo zaštićenima i zaštićenima.
Uz to vuk je strogo pod zaštitom Europske komisije o očuvanju genofonda divljih vrsta što dodatno komplicira situaciju. U ovih 13 godina, vuk se namnožio, širi svoj areal i predstavlja veliki problem stanovništvu spomenutih područja. U međuvremenu je došlo i dolazi do nepomirljivih pozicija interesnih skupina. S jedne strane zaštitnika vuka, a s druge stočara i lovaca. Državna uprava za zaštitu prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša stalno plače da vukova ima premalo. Prema njihovoj evidenciji populacija vuka se kreće od najmanje 142 do najviše 212 jedinki raspoređenih u 50-ak čopora.
Lovci na ove brojke odmahuju rukom. Vlastitim očima na terenu, kažu, uvjerili su se da vukova ima i do 10 puta više od službeno priznatih. Ili da ih je 90 posto više nego do Domovinskog rata do kad je svatko u Hrvatskoj mogao ustrijeliti vuka. Mi nemamo više jelena i srni jer oni više ne mogu opstati uz toliko vukova. Populacija strogo zaštićenih zvijeri, a osim vukova tu su i medvjedi i risovi, raste i ne održava se ravnoteža, nerijetko upozorava i Đuro Dečak, predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza.
Još ogorčeniji stočari
Još ogorčeniji su stočari koji od vuka trpe tolike štete da su mnogi odustali od bavljenja ovčarstvom i kozarstvom. Naknada za ovcu i kozu iznose svega 500 kuna, a sve ih je teže dobiti. Ako ih u jednom napadu strada više iznos se smanjuje i do 30 posto. Pod egidom rasterećenja državnog proračuna, iz kojega se za štete ovčarima isplaćivalo i do dva milijuna kuna, Ministarstvo zaštite okoliša postrožilo je kriterije. Uz uobičajene mjere zaštite i čuvanja stoke sada pastiri o štetnom događaju moraju istog trenutka obavjestiti vještake da bi se u roku od 24 sata obavilo vještačenje.
Na svakih 50 ovaca/koza vlasnici stada trebaju imati po jednog pastirskog psa, ograde oko torova trebaju biti visoke i do dva metra... Uglavnom stočari u dalmatinskoj zagori su ogorčeni. Žele se riješiti vuka pošto-poto. Najnoviji ultimatum upućen je ovih dana iz Bukovačkog sabora gdje je predsjednik Milenko Marinović izričit: "Nemamo ništa protiv vuka, ali tražimo da se makne iz Bukovice na druge lokacije. Nemoguć je razvoj stočarstva, uz prisutnost vuka na našem području", opetuje Marinović.
Narušena prirodna ravnoteža
Malo je reć da se prelija pjat dok, kao u Gibonnijevoj pjesmi, svatko drži svoju stranu. Sve zainteresirane strane, u ovom slučaju zaštitnici vuka, lovci i stočari.
Tako eto sve sve tri zainteresirane strane vuku na svoju stranu, kao u Gibonnijevoj pjesmi. A stvar je jednostavna. Zna se da jedan vuk pojede 3 kg mesa dnevno. Ako ih je 200 dnevno pojedu 600 kg, mjesečno 18.000 kg i godišnje 216. 000 kg mesa. Lovci, pogotovo lovozakupnici trebali bi točno znati koliko lovne divljači imaju u svojim lovištima i koliko se može žrtvovati za vuka, a da se ne naruši prirodna ravnoteža. Matematika je jednostavna. Ovčari računaju da svake godine u tri dalmatinske županije, Zadarskoj, Šibenko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj vukovi pokolju više od 4.000 ovaca i janjadi.
Treba i to ukalkulirati kako bi se došlo do optimalnog broja vukova koji bi na ovim prostorima mogli obitavati, a da se ne narušava prirodna ravnoteža i ugrožava agzistencija ljudi i njihova imovina. Ako nema dijaloga svih zainteresiranih ne može se doći ni do prihvatljivog rješenja problema koji je puno ozbiljniji nego što se čini. Kad dogori do prstiju ljudi sami uzmu stvar u svoje ruke, a to je najgore. Možda nije slučajno, što neslužbeno primjećuju mnogi, da su požari bjesnili upravo na područjima gdje je (bilo) najviše vukova, lovne divljači i stoke sitnog zuba. Na Velebitu, Promini, Biokovu i duž Dalmatinske zagore, od Bukovice i Ravnih kotara, šibenskog i splitskog zaleđa do Konavala u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, gdje je (dosad) ukupno opožareno 80.000 kilometara terena.
Nekada davno, davno vuk je bio na vrhu hranidbenog lanca. Dok se čovjek nije osovio na dvije noge i palo pomalo detronizirao svog suparnika. U tome je pretjerao jer vuka u većini zemalja Europe nema ni u tragovima. Zadnji vuk u Velikoj Britaniji ubijen je 1743., u Danskoj 1772., u Njemačkoj 1904... Lani je i norveška vlada, uz objašnjenje da su prijetnja ovcama, od ukupno 68 dala likvidirati 47 vukova, unatoč protivljenju tamošnjih ekologa i udruga. Kako će se kod nas rješiti “nesporazumi” između vukova i njihovih zaštitnika te lovaca i stočara, teško je prognozirati. Službeno o tome nitko ne govori pa preostaje samo gorko-šaljiv komentar kojega sam čuo na jednom od dalmatinskih požarišta: Ako pobjedi vuk ostajemo divljina. Pobjedili li čovjek postajemo - spaljena zemlja!
Foto: Marta Pintur
