Od Indonezije do Irske: zabluda da se mora rudariti klime radi
Foto: Impuls
Decenijama se ignoriše klimatska kriza. Rezultat je da su nam bitno smanjene mogućnosti zaustavljanja njenih najrazornijih učinaka. Moramo djelovati – hitno. Samo što su industrija i vlade – namjerno i s katastrofalnim posljedicama – to previše pojednostavile: po njihovom, zadatak je dekarbonizacija, a rješenje – elektrifikacija. Ali ako naprosto promijenimo izvore napajanja, onda trebamo astronomske zalihe tzv. ključnih minerala, što znači povećanje rudarenja – i blizu i daleko. Je li to zaista rješenje ili tek način da sve ostane po starom?
Piše: Lynda Sullivan
U sklopu solidarne posjete zajednicama koje se opiru vađenju „ključnih minerala“ – sirovina koje se smatraju neophodnim za niskougljičnu budućnost, oktobra prošle godine boravila sam na indonežanskom ostrvu Sulawesi. Njihov slučaj pokazuje ko snosi najveći teret „zelene tranzicije“ i koliko „zeleno“ može biti prljavo.
Sulawesi je proglašen svjetskim žarištem bioraznolikosti – domom bogatog ekosistema prašuma, rijeka, planina i endemskih divljih vrsta. Lokalno stanovništvo živi s ovim tlom uzgajajući biber, upravljajući prašumama i loveći ribu. Nažalost, ljudi i ekosistemi Sulawesija leže na najvećim svjetskim rezervama nikla.
Nikl se koristi u proizvodnji nehrđajućeg čelika i baterija – stoga je, između ostalog, poželjan i za izgradnju vjetroturbina i proizvodnju električnih vozila (EV). Nikl na Sulawesiju iskopavaju i obrađuju korporacije iz Australije, Brazila, Kine i drugih velikih ekonomija, dok razorne učinke njihove djelatnosti trpi lokalno stanovništvo.
Mnogim ovdašnjim poljoprivrednicima zemlja je oduzeta bez ikakve obavijesti, uz malu ili nikakvu naknadu. Farme bibera uništavane su na oči vlasnika, koje je obuzdavala policija – tu da štiti interese kompanija. Klizišta iz rudnika uništila su zajednicama zalihe vode. Otrovni otpad iz termoelektrana na ugalj i ispuštanje otpadnih voda ugrozili su morski svijet i egzistenciju ribara.
Dok smo se vozili kroz „svjetski epicentar proizvodnje nikla“ – industrijski park Morowali, pakleni krajolik prepun rudnika, talionica i prerađivačkih pogona – koji se proteže duž zagađene obale središnjeg Sulawesija – spoznala sam šta je to „žrtvovana zona“. Osjetila sam to u plućima i na koži, namirisala u zadimljenom zraku i okusila s prašnjavih tanjura („Bolje da ne jedete ribu“).
Nisam mogla ni zamisliti kako je tu živjeti, svakodnevno jesti i raditi. Radnici su izloženi ne samo otrovnom okolišu, nego i čestim nesrećama – radništvo nije sindikalizirano i u rudnicima i postrojenjima radi se u neizvjesnosti i lošim uslovima. Nedugo nakon našeg odlaska, u kineskoj je tvornici nikla došlo do eksplozije u kojoj je poginulo 18 radnika. Povrijeđen je 41 radnik.
Ekspanzija s grbače periferija
Može se učiniti da slučaj Sulawesija podržava evropske i sjevernoameričke argumente za to da se „rudarstvo vrati kući“ – iliti „onshoring“ [uspostava proizvodnje unutar nacionalnih granica] i „insourcing“ [posao se ne izmješta nego ga obavljaju zaposlenici same kompanije] – gdje navodno postoje bolji ekološki propisi i standardi ljudskih prava.
Ali okolišni propisi kod kuće [misli se na razvijene zemlje, op. ur.] zapravo nisu efikasni u zaštiti okoliša. Oni okoliš ne štite, nego regulišu njegovo uništavanje: uništavanje okoliša čine regularnim.
Jedan pogled na Lough Neagh (Sj. Irska) pokazuje kako naš sistem iznevjerava prirodu: zbog ekstraktivnih industrija koje forsiramo – industrijske poljoprivrede i rudarstva, kao i zbog prekomjernog ispuštanja otpadnih voda – najveće jezero na ovim ostrvima i glavni izvor pitke vode za 40% Sjeverne Irske „naočigled umire“.
Za rast toksičnih algi koje su prošlog ljeta zagušile jezero, i samo čekaju da se vrate, zajedno s „katastrofalnim kolapsom“ ključnih vrsta, a možda i cijelog ekosistema, odgovorna su razna javna tijela koja su omogućila ovu štetu. Južno od granice, okolišni propisi su s rezervne klupe gledali kako se po terenima za irski fudbal otvaraju provalije – recimo u Magheraclooneu, Monaghan, poplavljenog vodom iz rudnika gipsa San Gobain koji je raskopao tlo ispod terena. Ova kompanija sad traži dozvolu za proširenje, čemu se lokalno stanovništvo protivi. Čitavo ostrvo obiluje primjerima zvanično odobrenog uništavanja okoliša.
Neosporno je da se na globalnom Jugu ljudska prava ekoloških aktivista krše neuporedivo više nego na globalnom Sjeveru. Za zaštitnike zemlje i okoliša najsmrtonosnije mjesto na svijetu je Latinska Amerika – tamo se desilo 9 od 10 ubistava aktivista koja su evidentirana 2022. godine. Na globalnom Sjeveru državno nasilje nad ekoaktivistima još nije doguralo dotle, ali se i tamo naziru isti elementi. U Sperrinsu u okrugu Tyrone, lokalne zajednice koje se opiru projektu iskopavanja zlata vrijednom više milijardi dolara izložene su zastrašivanju, napadima, internetskom trolanju, seksualnom uznemiravanju i prijetnjama smrću.
Jednom mještaninu je anonimnim telefonskim pozivom zaprijećeno da će mu pobiti djecu. A policija, umjesto da progoni one koji provode ovo uznemiravanje, vrši nadzor zajednice i služi rudarskoj kompaniji.
Primamljivo je vjerovati i da „insourcing“ rudarstva sadrži elemenat pravde – s obzirom na stoljetnu kolonijalnu i neokolonijalnu eksploataciju resursa i ljudi koju globalni Sjever vrši nad globalnim Jugom. Rudarenje se, međutim, ne rješava pravedno ni kad se „vrati kući“. Za žrtvovanje se sad spremaju periferije Evrope: Balkan, Iberija, Fenoskandija i Irska.
A unutar država ovih područja na udaru su opet marginalizirane zajednice – one ruralne i, u slučaju Fenoskandije, starosjedilačke. Isto je i u Sjevernoj Americi: od Nevade do Dakote, sad se zbog rudarenja napada i ono malo zemlje ostavljene starosjediocima.
Nabaciti zeleni ogrtač superheroja
Ovaj procvat rudarenja na globalnom Sjeveru ne predstavlja preraspodjelu: to što se ovdje rudari više ne znači da će se drugdje rudariti manje. Rudarenje se intenzivira na globalnoj razini – navodno da bi se zadovoljila hitna potreba za dekarbonizacijom. Korištenjem riječi poput „ključno“ namjerno se implicira da su ti minerali i metali ključni za naš opstanak, ali stvarnost je druga priča.
Predviđanja potražnje za tzv. ključnim mineralima naprosto zapanjuju. Predviđa se da će globalna potražnja za litijem do 2050. godine – kad će ga samo EU trebati 60 puta više nego sad – porasti za 500 posto. Slične astronomske projekcije postoje i za druge „ključne minerale“ poput nikla, kobalta i rijetkih zemnih metala. Za bakar se predviđa godišnja potražnja od 36,6 miliona tona, ali se godišnja ponuda (ako se iskopa sav bakar) procjenjuje na 30,1 milion tona – tako da ga ni u zemlji nema dovoljno da se zadovolji ova vječno rastuća potražnja.
To namjerno miješanje predviđene potražnje s onim što je stvarno potrebno da se klimatska kriza riješi na pravedan i ravnopravan način ne samo da frustrira, nego je i opasno.
Za početak, tek je mali postotak ključnih minerala namijenjen obnovljivim tehnologijama za energetske potrebe društva. Trenutno se, na primjer, samo 7% nikla koristi za baterije. Ostatak je namijenjen za ratove, zrakoplovstvo, građevinsku industriju i konzumerizam.
Veliki postotak litija koristi se za ono što je klasificirano kao „zelena tranzicija“ – 70% ovog metala usmjereno je na tržište električnih vozila (EV). Međutim, električna vozila nisu ono rješenje klimatske krize kakvim se prikazuju. Obrazac privatnih auta pogrešan je od samog početka i doveo je do desetkovanja sistema javnog prevoza, smrtonosnog zagađenja zraka i loše projektovanih urbanih centara.
Umjesto ovog rasipničkog modela trebamo besplatan, pouzdan, pristupačan i dobro osmišljen javni prevoz, a ne industrijske politike koje nas prisiljavaju da se oslanjamo na širenje automobilskog sektora.
Litij, kobalt i nikl koriste se i za proizvodnju elektronske robe široke potrošnje, poput pametnih telefona i laptopa – za kojima postoji potražnja daleko iznad svake razumne potrebe, a sve zbog manipulativnog oglašavanja i maksimiziranja profita kroz praksu kakva je planirano zastarijevanje. Tehnološki divovi poput Amazona svake godine namjerno bace milione novih proizvoda da bi održali tržišta za nepotrebnu proizvodnju i potrošnju.
Da bismo raskrinkali zeleno šminkanje (greenwashing), moramo propitati i odredišta velikog dijela „čiste energije“ proizvedene obnovljivim tehnologijama. Radi li se tu o zadovoljenju društvenih potreba – poput grijanja domova, rada bolnica i škola, goriva za javni prevoz itd.? U Irskoj bi, na primjer, do 2026. godine 32% električne energije trebali trošiti – računarski centri. A onda valja zadovoljiti i rastrošni sektor prevoza privatnim automobilima, koji je 2021. godine predstavljao gotovo polovinu ukupne potražnje za energijom u saobraćaju.
Jasno je, dakle, da se borba za ključne minerale ne vodi radi spašavanja ove planete. Nego zbog profita i moći. A u Sjevernoj Americi i Evropi i zbog spoznaje da im je Kina odmakla u osiguranju pristupa ključnim mineralima neophodnim za održavanje profita i moći.
Otud brza pojava politika, zakona i „partnerstva“ čiji je cilj povratiti prevlast. Ovo ostrvo je obuhvaćeno britanskom strategijom o ključnim mineralima (2022.) i njenom naknadnom dopunom (2023.), te zakonom EU-a o ključnim sirovinama (eng. CRMA). I britanske strategije i CRMA EU-a imaju za cilj produbljivanje i proširivanje rudarenja i na globalnom Jugu (gdje će i dalje vaditi većinu minerala) i unutar svojih granica, s tim da je CRMA dalje odmakao u pogledu omogućavanja ekspanzije rudarenja. Zakon je prošao proceduru rekordnom brzinom: Evropska komisija ga je predložila 16. marta 2023. a Evropski parlament usvojio 12. decembra iste godine. Zajednicama na terenu ostavljeno je premalo vremena da taj prijedlog rasprave, a kamoli da na njega utiču.
Trenutno se sastavlja lista strateških projekata – kojima će koristiti ubrzani proces izdavanja dozvola: za rudarske projekte postavljen je rok od 27 mjeseci, a za projekte prerade i recikliranja samo 15 mjeseci. Za države koje se već bore s nedostatkom kapaciteta i stručnosti, to je mamutski zadatak, ali ako ga ne završe u roku, projekat će automatski biti odobren.
Dogovaranje ovako kratkog i nemilosrdnog procesa izdavanja dozvola odvijalo se pod pretpostavkom da će Zakon dopuniti Direktiva o obaveznoj analizi korporativne održivosti (eng. CSDDD), što bi značilo da kompanije iz EU moraju „identificirati, procijeniti, spriječiti, ublažiti, okončati i otkloniti štetne učinke“ koje na ljude i okoliš čine djelatnosti dotičnih kompanija i njihovih partnera, uzvodno i nizvodno. Međutim, nakon četvorogodišnjeg zakonodavnog procesa, države članice – na čelu s Njemačkom i Francuskom – odustaju od toga – uprkos prethodnom dogovoru. Bez ove zaštite je Zakon o ključnim sirovinama još opasniji.
Ovaj zakon se sad primjenjuje na sve države članice. Jedino moguće ograničenje u ovoj fazi predstavlja to što države moraju odobriti strateške projekte unutar svojih granica. Ali ne ostavlja previše mjesta nadi s obzirom na to da je rudarskoj industriji Irska – i Sjeverna i Južna – dosljedno među prvih pet najatraktivnijih država u svijetu.
Nada na djelu
Nada leži u otporu i solidarnosti koji cvjetaju diljem našeg ostrva i diljem svijeta. Mreža Zajednice protiv nepravdi rudarstva (Communities Against the Injustice of Mining/CAIM) gradi solidarnost između zajednica na području čitavog ostrva – od otpora rudarenju litija u Wicklowu, organizovanja protiv širenja najvećeg evropskog rudnika cinka u blizini Navana, otpora „taboru rudnika“ zlata i bakra u Sperrinsu, te ostale borbe – od Donegala preko Leitrima do Clarea. CAIM je i član globalne mreže Da životu, Ne rudarenju (Yes to Life No to Mining) gdje trans-lokalna solidarnost znači da se istorije, strategije i podrška razmjenjuju i koriste za jačanje lokalnih otpora i promjenu globalnih narativa.
Osim toga, lokalni klimatski pokreti prozreli su zeleno šminkanje i lažna rješenja. Antikapitalistička klimatska aktivistička grupa Sli Eile svake godine organizuje u Irskoj klimatski kamp, a prošle godine su ga održali u okrugu Leitrim, udruživši se s tamošnjim zajednicama koje se opiru ekstraktivnoj industriji.
Suštinski je važno da klimatski aktivizam prizna i podupire otpor koji se ekstraktivizmu pruža na prvim linijama. Usto je neophodno da se stvore i ožive zajedničke vizije – u kojima se niko ne doživljava kao drugi [tuđin, op.ur.] i periferije ne postaju žrtvovane zone.
IZVOR: Yes to Life No to Mining
S engleskog prevela: M. Evtov
