Grad mora promišljati vodu
O fenomenu vode u gradu, odnosno vodi kao elementu javnog prostora te vodi kao javnom dobru govori povjesničarka umjetnosti dr.sc. Silva Kalčić.
U skromnim uvjetima, programom “Voda i javni prostor” u 2016. godini projekt “Ars Publicae” Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) tematizira pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vode kao elementa javnog prostora te općenito vode kao javnog dobra.
O fenomenu vode u gradu, odnosno vodi kao elementu javnog prostora te vodi kao javnom dobru govori povjesničarka umjetnosti dr.sc. Silva Kalčić.
Kako gledate na trend uklanjanja postojećih pumpi za besplatnu pitku vodu u Zagrebu? Primjerice, više ih nema u parku Tuškanac, na Kvaternikovom trgu, Dolcu itd., a često se radi i o mjestima gdje je kontinuitet dostupne pitke vode desetljetni, pa i stoljetni.
Uopće je dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru (središta) Zagreba minimalna i nedostatna. Neke od postojećih pumpi su nevidljive i nedostupne zbog terasa kafića, npr. u Tkalčićevoj. Kako općenito gledate na problem nemogućnosti da utažite žeđ u javnom prostoru bez da za to morate platiti ili otići u javni wc?
Sve je počelo 2013. kada je većina zastupnika u Njemačkom parlamentu podigla ruku za zakon kojim se pravo na vodu izbacuje s popisa temeljnih ljudskih prava Ujedinjenih naroda. To je trebala biti uvertira u privatizaciju vodoopskrbe na području Europske unije. Smatram da bi voda u javnom prostoru trebala biti dostupna i besplatna. Sretna smo zemalja pitke vode. Napajanje putnika jedan je od simboličnih temelja gostoljubivosti jedne zajednice, a u središtu Zagreba je i sve više turista.
Urbanističkom reformom Rima Domenica Fontane za papu Siksta V (1585. – 1590. godine što je bio bitan dio priprema za Jubilarnu godinu), na dugim gradskim osima, ispred glavnih gradskih crkava postavljeni su egipatski obelisci služeći kao putokazi i fontane za napajanje hodočasnika. Berninijev Trg Sv. Petra (1657. – 1667.) je ovalni trg s četverostrukom kolonadom sa strane i obeliskom u središtu, a u dva središta pokrenutog oblika elipse u tlocrtu trga, nalaze se fontane s pitkom vodom. I danas je Rim premrežen fontanama s “aqua potabile”, što uspostavlja svojevrsnu etičku ravnotežu s preskupom ugostiteljskom ponudom i previsokom cijenom flaširane vode.
Aktualna kriza u Italiji tematizirana je u video radu Sisleja Xhafe Skinheads “Swimming” iz 2002., gdje ikoničnu scenu iz Fellinijeva filma “Dolce vita” s kupanjem Anite Ekberg u Fontani di Trevi parafrazira dugim poljupcem jednog para, plivanjem, ronjenjem i polijevanjem vodom na istoj lokaciji, ali ovoga put para skinhaedsa obrijanih glava. Arhitektonska kulisa je sastavni dio projekta te barokne fontane (Palazzo di Fontana di Trevi), kao i čitavo jezero između gledaoca i skulpture pa joj je nemoguće prići. Renesansna fontana je prskala vodu u kontroliranom linearizmu mlaza, dok barokna simulira prirodni nekontrolirani vodeni izvor iz žive stijene.
Povezanost fontana i turizma vidimo u zapisima Luja XIV., točnije njegovom itinerariju (sačuvano je šest verzija Način prezentacije vrtova Versaillesa, između 1689. i 1705.) kojim je predložio najljepši put obilaska parkova Versaillesa: “Popet ćemo se do Apolonove fontane i tu ćemo zastati da se divimo skulpturama i vazama Kraljevske aleje, Latoninoj fontani i dvorcu. Odavde se vidi veliki kanal. Tko želi da u istom danu posjeti zverinjak i Trijanon, treba njih prvo posjetiti, a tek onda ostale fontane”.
Naravno, kada pumpa s koje možeš piti vodu u gradu postoji, ona mora biti i dostupna. U našoj je kulturi uvriježeno imati, a ne koristiti, kao kristalne čaše u regalu.
Foto: Tamara Brixy, 2016.
U slučajevima fontana koje su zadnjih godina ili desetljeća osvanule na trgovima koji su ranije imali česme, poput Kvaternikovog i Jelačićevog trga, sada više nema mogućnosti konzumacije vode iako su upravo ti važni trgovi desetljećima upravo to nudili. Jesu li te fontane u tome smislu neuspješne?
Radovan Ivančević u “Pismu Vlatku Pavletiću” iz 1990. objavljenom u knjizi “Za Zagreb (suprotiva mnogim)” koja je iskaz autorovog zanimanja za “jedini logični prostor svoga života” u kojemu “ne može živjeti ne sudjelujući”, spominje uređenje Manduševca: “Na javnom natječaju meritorna komisija je odbila sve megalomanske projekte i odabralaminijaturni projekt, neznatnu intervenciju, ali koja bitno kvalitativno diže likovnu razinu zdenca: umjesto vrutka, u središtu je projektirana ‘vodena kocka’ formirana od stotinjak tankih mlazeva vodoskoka, koji (kompjuteriziranim programom) formiraju različite oblike a uz to su noću osvijetljeni u također promjenjivoj igri boja. Konačno, zamišljeno je da se ritam vodoskoka uskladi s muzikom. Ovo mjesto koje i tako okuplja ljude, postala bi jedna od gradskih atrakcija prvog reda.
Zašto se ne realizira?”.
Glavni gradski trg autor uspoređuje s thesaurom, riznicom grčklih polisa: svaka epoha je polagala svoje zgrade na lice Trga, iz čega je nastao homogen, iako anakronično koncipiran, prostor kao “riznica ideala prošlih generacija”. Okrugli zdenci su “genius loci” Zagreba, komprimitiran neprimjerenim intervencijama. Odnosno, okrugli zdenci protežni su motiv modernističkog oblikovnog sloja Zagreba s potencijalom da postanu izrazita komponenta identiteta grada, možda polazeći od formalne dispozicije Meštrovićeva Zdenca života. U postmodernoj, njihov se statični i harmonijski oblik temeljen na euklidskoj geometriji dokida dvjema oštrokutnimfontanama na Trgu burze. Prema Ivančeviću, rješenje zdenca Manduševac, potonulog, je “paspartout” za spomenik kojeg nema, prijelazna faza postala je definitivno rješenje, iako tek polovična imitacija starog zdenca sa šest stuba i željeznim kandelabrom u sredini, kupljenim na Svjetskoj izložbi u Londonu 1851. (u tekstu Trg republike – thesaurus zagrabiaeobjavljenom u časopisu Čovjek i prostor br. 7/8 1989.).
Što se tiče “sekundarnog” gradskog centra Kvaternikovog trga, nakon preuređenja prema prvonagrađenom natječajnom rješenju Miroslava Genga 2008. on je za građane Zagreba izgubljen, pa tako i njegova pozicija “sekundarnog” centra.Fedor Kritovac je u Zarezu pisao kako je “Kvatrić” za neke već preseljenjem tržnice izgubio živost, uz dresuru pješaka i prisilu na dominaciju motornog prometa. On se pita je li transformacija i degradacija Kvaternikovog trga ishod nemarnosti, neukosti, omalovažavanja ili usuda – ili smišljene namjere poništavanja urbanih vrednota u gradu Zagrebu.
Jesu li tržnica i dućani (bili) bitni uvjet skrbi, svakodobni smisao i duh Kvatrića, ili je tržnica tu bila zaostala konzumna i sanitarna sramota, zagušenje – ostalo je otvoreno pitanje je li poslijepodnevno ispiranje plohe prijepodnevne tržnice i preslaganje tezgi bila bitna energija toga trga, ili način njegove degradacije. Kritovac fontanu omeđenu visokim staklenim zidovima na Kvatriću naziva arhitektonskim hibridom vodoskoka/pseudoakvarijem/mlaznom vodenom preprekom prolaženju (kao svojedobno na pristupima u prometnu zonu zagrebačkog Autobusnog kolodvora).
Potrebna je iznimna sposobnost razumijevanja da bi se moglo neprestano uživati u istom prizoru, pa makar se radilo o remek-djelu, i zato je danas zanimljiv koncept japanskoga vrta i ideje štovanja vječne mijene – zanimljivo je djelovanje, ne djelo, važno je dovršavanje a ne dovršenost, dakle procesualnost bivanja. Arhitektonsko projektiranje koje na neki način uključuje kinetizam vode (u biti japanske tradicionalne arhitekture) je moguće i potrebno.
Jedina tipska česma koju je Zagreb ikad imao je tzv. Željezni Francek ili Viktorija kako se zove taj model. Ta pumpa, međutim, nije prilagođena npr. starijim osobama i općenito ne odgovara suvremenoj ulozi javne česme. Treba li Zagrebu nova tipska česma/pumpa, oblikovana baš za Zagreb, i koja bi bila postavljena na raznim lokacijama po gradu? Kako gledate na ideju mogućeg javnog natječaja za takvo rješenje tipske zagrebačke česme koja bi bila postavljena na npr. neke od trgova i sve veće gradske parkove i slična mjesta gdje se može uklopiti i gdje za takvim sadržajem ima potrebe?
Tipska česma je potrebna i bilo bi dobro da bude osuvremenjena na promišljen način, kao što je organizacija javnog natječaja s pomno izabranim žirijem i oblikovana kao rafinirana figura u javnom prostoru grada, budući da su česme na Cvjetnom trgu i Dolcu kao primjeri zakašnjele postmoderne formom i materijalom potpuno stihijska rješenja.
Također, u nekim dijelovima grada može se uočiti, u oblikovanju hidranata, svojevrsna interpretacija Željeznog Franceka, što također nije prihvatljivo jer govori anakronim stilskim jezikom. Replike Željeznog Franceka bi bile prihvatljivo alternativno rješenje. S mehanizacijom ukrasa gubi se, svjedočimo tome u Zagrebu i na istočnoj obali Jadrana, opći osjećaj za pravilnost okoline.
Foto: Martina Pekčec
Budući da je Zagreb grad koji ima pitku vodu, može li upravo nova tipska česma i dostupnost besplatne pitke vode biti svojevrsni gradski brend, afirmiran i kroz mrežu javnih česmi u javnom prostoru?
Naravno. Turistima iz većine zemalja Zapadne Europe, Južne Koreje ili Jugoistočne Azije to je nezamisliv luksuz. Mnogi dobro poznaju osjećaj kako je to probuditi se žedan usred noći u sobi nekog hotela, npr. u Seulu ili Dubaiju, a nisi na vrijeme kupio vodu. Ili, danju, krećući se gradom potrošiti više na vodu, nego li na hranu. Kako sam već pisala, dok s jedne strane brendiranje grada predstavlja gotovo marketinšku strategiju njegove tržišne promidžbe – jer grad mora promišljati o tome kako privući kvalitetne ljude i sredstva za svoj razvoj – s druge strane ne smije se niti u jednom trenu zaboraviti da je najbolji imidž grada onaj koji govori da u njemu žive i rade ljudi. Kod izgradnje objekata umjetnosti i prometne infrastrukture treba voditi računa da upravo oni predstavljaju i vizualne odrednice identiteta grada, i o tome treba postojati konsenzus multidisciplinarnih timova – s područja sociologije, arhitekture, povijesti umjetnosti i politike, uz neizbježni upliv intuicije kao poveznice umjetnosti i znanosti.
Riječima Davida Harveyja, gradovima je potrebna kultura, u njenom atributivnom i distributivnom smislu, kako bi postali“mamci za kapital”, jednako kao i njegovi simboli podržavani kolektivnom memorijom. Jednako tako, identitet nekog mjesta sve se više smatra ključnim faktorom privlačenja novih, “drugih” industrija.
Od trenutka kad je postavljena 1995. godine (prilikom prve devastacije trga pod izlikom obnove), česma na južnom dijelu Cvjetnog trga nije prilagođena da se iz nje konzumira voda, a nikad nije ni radila kako je predviđeno. Kako ocjenjujete oblikovanje te rijetke česme u pješačkoj zoni i treba li je zamijeniti oblikovno praktičnijom i ljepšom česmom? Ima li to smisla s obzirom na cjelokupno, vrlo neuspješno, uređenje tog trga i njegovu prostornu organizaciju i način upravljanja koji ga doslovno poništava?
Stavljanje u funkciju i redizajn česme svakako bi doprinijelo ambijentalnosti Cvjetnog trga, od tog trga ne treba odustajati. U Splitu je tema fontane poistovjećena s Bajamontušom, koju je tadašnji načelnik 1880. postavio ispred Prokurativa kao spomenik dolasku pitke vode u taj grad. Od 1987. pokrenuto je nekoliko akcija za vraćanje Bajamontuše, Splitske, odnosno Monumentalne fontane, koja je nakratko rekonstruirana na izvornoj lokaciji 1979. za potrebe snimanja serije “Velo misto”. Simbolika Bajamontuše je, međutim, prijeporna, u smislu mitologizacije prošlosti. Projekt uređenja Rive 3LHD-a kao neobvezujući i neizvedeni dio predvidio je interaktivnu fontanu, “zvučnu i svjetlosnu senzaciju”. Ipak, Splićani bi radije novu historicističku fontanu.
Foto: Saša Šimpraga
Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane?
Urbanističke osnova grada iz 1936. – 1938. predviđa široku zelenu osovine u južnom produžetku istočnog dijela Zelene potkove, mjesto nove gradnje u Zagrebu. Osobno mi se sviđalo što je zeleni parter-pasaž između dvije prometnice Hrvatske bratske zajednice jedna od rijetkih nezauzetih parcela u širem središtu grada, i svojevrstan pretekst za sagledavanje tornjeva katedrale pa Medvednice u vožnji Avenijom Hrvatske bratske zajednice iz smjera juga. Oblikovanje praznine je također način izgradnje grada. Prisjetimo se Taximske revolucije 2013., u kojoj građani Istanbula ulaze u sukob s policijom kako bi sačuvali jedini (tzv. Gezi) park u središtu grada i spriječili da se na njegovom mjestu izgradi još jedan trgovački centar.
Fontane se nalaze na upuštenom parteru između dvije ceste vrlo frekventnog prometa, to dovoljno govori – nitko ne želi ići na izlet na smetlište. Pravilni redovi cvijeća iste boje čini mi se hortikulturalno demodiranim rješenjem, pa je tu cijeli niz pomiješanih ikonografija na potezu fontana. Klupe uz fontane imaju crne željezne vitice na bočnim stranicama, djeluju stilski anakrono sagledani u istoj vizuri s arhitektonskim strojem Nacionalne i sveučilišne biblioteke nasuprot.
Preambula projekta fontana Helene Njirić, tj. arhitektonskog ureda hpnj+ sa suradnicima, bio je prvonagrađeni natječajniprojekt iz 1992. les lieux magiques, autora njirić+njirić arhitekti, kojim su predviđene dvije upuštene svjetlosno-muzičke fontane koncipirane kao “vodena polja”. Trebalo je biti omogućeno mladima da se njihovi grafiti pojave na vodenom ekranu, dakle da bude interaktivna.
Kako piše u koncepciji hpnj+ “Projektni zadatak je 2009. definiran kao ‘Zelena površina – cvjetnjaci u Ulici Hrvatske bratske zajednice’ s dvije fontane. Središnji gradski prostor planiran je kao niz trgova i uređenih zelenih površina odijeljenih stazama, koji uz modeliranje topografije stvaraju niz prostornih fragmenata, doživljaja i mjesta. Svakom od tri uzvišenja pridružene su fontane. Voda kao medij omogućuje doživljaj lakoće i svečanosti dodajući zagrebačkim vizurama nove povremene slojeve. Raspored fontana koketira sa simetrijom, odnosno prostorna kompozicija negira ‘monumentalnu zagrebačku os’ i pretpostavlja joj ‘središnji gradski potez’.
Pristup je riješen novoplaniranim pothodnicima smještenim u koridoru Ulice Hrvatske bratske zajednice ukazujući na važnost prožimanja centralnog prostora sa istočnim i zapadnim trnjanskim tkivom. Projektirano krajobrazno uređenje predviđa travnjak za ‘sveučilišnu livadu’. Nekadašnjoj percepciji prostora iz automobila – prisutnost mjerila grada dodaje se potka korištenja prostora, mjesta doživljaja, odnosno manjih prostornih odsječaka. Izgradnja je predviđena u etapama – 2012. izvedene su dvije fontane i dva pothodnika.
Prijedlog kojim bi Središnji gradski prostor omogućio lakoću korištenja,brzinu promjene, točnost događanja, vividnu prepoznatljivost, vidljivost u svojim planovima, višestrukost scenarija, odnosno dosljednost projekta podrazumijeva izgradnju: još tri fontane sa zdencem za korištenje postojeće podzemne vode, još dva pothodnika, amfiteatar, urbanu opremu, ‘Trnje post-it‘ – interaktivno polje za participaciju građana, te kompoziciju za svjetlosne i vodene efekte u vidu programiranja / multimedije.“
Zanimljivo je da je ured hpnj+ prijavio ove fontane u kategoriji “Prijedlog” prošlogodišnjeg 50. zagrebačkog salona.
Zagrebu nedostaju fontane kaskadnog tipa, odnosno mjerila urbaniteta.
Fontane se u suvremeno doba podižu ispred i u shopping centrima, privatnom javnom prostoru koji je čudesni socijalni atraktor širokih masa građana u svim bivšim istočnoeuropskom zemljama. Fontana ispred West Gatea na zapadnom obodu grada označena je turističkim putokazom smeđe boje, uz autocestu Zagreb – Macelj, čime je uprava trgovačkog centra nadigrala zabranu postavljanja reklamnih oznaka uz cestu.
Nedavno je obnovljena fontana Kozmički ciklus vode u sklopu Trga Petra Krešimira IV., jednog od najvažnijih modernističkih parkova u Zagrebu (više ovdje). Prilikom obnove tzv. Vrt za odrasle, u sklopu kojega se fontana nalazi, vrt je dobio tipske historicističke rasvjetne stupove, a dogodila se i nesretna okolnost da je Vrt za odrasle noću zaključan, čime je postao prvi zagrebački javni park koji se zaključava i na taj način biva nedostupan noću. Kako to komentirate?
Tu bih opet navela primjer kristalnih čaša u regalu. Video nadzor i čuvarska služba način su prevencije potencijalne devastacije Vrta za odrasle, a ne zaključavanje Vrta. Tu se otvara novo pitanje, zašto se svi sadržaji u Zagrebu zatvaraju ili obustavljaju prije ponoći, pogotovo kad skreneš iz privilegiranog užeg Centra. Madrid, koji je u istoj klimatskoj zoni kao i Zagreb, je i noću živ i pun ljudi (koji ne buče više od automobilskog prometa, i ne viču pa da ih moraš sklanjati s ceste da oni koji žele mogu spavati) svih generacija, ali to je omogućeno dostupnošću svih sadržaja koji definiraju jedan grad. Djelomično je to uvjetovano radnim vremenom sa siestom, no ne isključivo. Ponekad mi se čini da živimo u umorivljeničkom domu urbanog mjerila.
Fontana Cirila Jegliča je prekrasna i bez nje nije bilo potpuno krajobrazno rješenje parka, s reminiscencijama na plitki (japanistički) bazen ispred Paviljona Barcelona Miesa van der Rohea i arhitekturu Orijenta, a zelenim kamenom škriljevcem na manirističke grotte, primjerice u perivoju Ville d’Este u Tivoliju.
Foto: Saša Šimpraga, 2015.
Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih su neki još uvijek otvoreni u punoj trasi. Bilo je mnogo govora o uređenju zelenih koridora uz potoke, ali se to nikad nije dogodilo iako svi oni imaju uređene vodotoke, no nijedan nije oblikovan na način koji bi stvarao osobito atraktivan javni prostor prilagođen stvaranju boravišnih i ambijentalnih kvaliteta kroz bolji doživljaj vode u gradu. Koja su vaša razmišljanja?
Ne samo to, Zagreb leži na geotermalnoj vodi na kojoj bismo se mogli grijati znatno jeftinije, kao i 40% stanovnika Pariza. Također, Zagreb bi mogao postati spa grad, na liniji toplica od Budimpešte do Termi Euganee kod Padove. Postojeći projekt pod nazivom Green Concept nastoji upravo povezati toplice u regiji, a pilot projekt je bio vezan uz Daruvarske toplice. Zagreb je etimološki nastao od riječi “zagrebi”, zemlju, ali možda i “zagrabi”, vodu. U Varaždinskim toplicama pročitat ćete da je stari naziv za javnu fontanu “šuta”, a izvor termalne vode je “prališće”, što je etimološki u svezi sa staroslavenskim vrhovnim bogom Perunom.
Njemački sveučilišni grad Freiburg ima kanale s protočnom vodom sa svake strane ulice u širem središtu, što je ostatak srednjevjekovnog drenažnog sustava, ali i gradska atrakcija.Vodeni tokovi sa svojom kinetičkom dimenzijom trebali bi biti mjesta atraktivnih gradskih šetnica, no gotovo nigdje u Zagrebu to nisu. Uočio si postojanje Plave potkove u Zagrebu i to bi trebala biti osnova za projekt sportsko-rekreativne osi. Zagreb gotovo nema šetnica; nogostup uz prometnu cestu, uz to popola iscrtan kao biciklistička staza, to nije. U veljači 2014. kanali i potok Vrapčak na Jarunu poplavili su prizemne zone najbližih zgrada, u naselju iz 1980-ih, a u ovoj sezoni u predvečerje tamo krekeću žabe, no nema mogućnosti šetnje uz potok.
U kontekstu rada Ivane Franke na 52. Venecijanskom bijenalu 2007. pisala sam o Fundaciji (Palazzo) Querini Stampalia, što jedobar primjer kako prostor oblikovati kanalima. Interijer palače, tj. prizemlje i vrt je 1960-ih obnovio u duhu modernog klasicizma veliki venecijanski arhitekt Carlo Scarpa.
Prema Scarpinom rješenju u duhu geometrizma te “totalnog dizajna” moderne, voda kanala, odvojena samo rešetkastim vratima na stepenasto izvedenoj obali, prelijeva se izravno u sustav kanala (prirodnim ritmom plime ili fenomenom “aqua alta”), koji je dalje razvodi kamenim žlijebom duž zidova do vrtne fontane, bez interferiranja s pješačkim smjernicama kretanja strukturiranih passarellom. Forma labirinta je neo-maniristička, dok kombinacija vode i kamena priziva u svom simbolizmu asocijaciju na japanski vrt naglašeno efemernih senzacija.
Za Barthesa, najradikalniji oblik labirinta je ravna linija (s reminiscencijom na fontanu Kozmički ciklus vode). Uz regionalistički karakter, Scarpino (koji za sebe kaže da je “Bizantinac u srcu, Europljanin koji jedri prema Orijentu”)rješenje po svom je karakteru eklektično te uz spomenute evokacije uključuje i arhetipsku islamsku arhitekturu, u njezinoj esencijalnoj zatvorenosti te njenom prožimanju s vodom u značenju transmutativne purifikacije.
Kur’an u pojedinim surama opisuje rajski vrt kao opasan zidom, tlocrtno ortogonalne geometrije te s elementom kretanja vodenih tokova u longitudinalnim kanalima koji emaniraju iz centralne fontane u četiri kardinalna pravca. Takvom je prostoru imanentna zatvorenost, što se nadoknađuje sukcesivnim ponavljanjem sekvence. Promatrač u takvom vizualnom polju – u vertikalnoj perspektivi jest u njegovom središtu, no kao akter te scene, koji je promatran prije nego da je tek promatrač nekog frontalno insceniranog događaja.
Ivana Franke konzervatorske zahtjeve/zabrane odlično aproprira kao strategiju u site-specific ambijentalnoj intervenciji, presvlačeći pleksiglasom pod i zidove najbolju od tri izložbene sobe; pritom je plastična folija hommagearhitekturi Carla Scarpe, u njoj se ogleda eksterijer u interijeru i naglašava senzacija međuprožimanja unutarnjeg i vanjskog prostora (istodobno s igrom svjetla i sjene na tradicionalnom pročelju Palače). Voda kanala, odvojena samo rešetkastim vratima na stepenasto izvedenoj obali, prelijeva se izravno u sustav kanala i to spomenutim prirodnim ritmom plime ili fenomenom “aqua alta” koji je dalje razvodi.
Vedran Gračan i Neven Vargović, Sidrenje, 2010.
Prostor okretišta kod Savskog mosta mjesto je povijesnog izlaska Zagreba na Savu, ali i danas najživlja točka na zagrebačkim obalama rijeke. Kako gledate na ideju moguće realizacije Savskog trga kao jedinog gradskog trga na rijeci, odnosno kao konkretni iskorak prema smislenijem, etapnom, oblikovanju zagrebačkih obala Save? Traži li takav zahvat javni natječaj? Naime, postoji bojazan da će se taj kompleksni – slojevima, sustavima, značenjima i upotrebama bogat prostor – rješavati direktnom narudžbom.
Grad Zagreb nije samo prostor reprezentacije od Kaptola do Hrvatskog narodnog kazališta. Planirani razvoj, umjesto postojećeg stihijskog urbaniteta, nedostaje “na” Trešnjevci i Kajzerici, lokacijama koje su s obje strane omeđile okretište kod Savskog mosta koje je zapušteno, ali barem nije devastacijski obnavljano.
Greške investiranja u rješenja poput spomenutog za Kvaternikov trg, stignu se izbjeći. To vrlo posjećeno mjesto i akcent grada trebalo bi urediti putem javnog natječaja, no opet treba napomenuti da su propozicije natječaja i sastav žirija ono što je presudno za zadovoljavajući ishod natječaja, i konačno transparentno izvođenje radova za njegovu realizaciju.
Duge osi poteza nasipa mislim da pritom treba “sačuvati”. Također, da treba akcentirati (ikonički) metalni željeznički most (da ne spominjem da bi adekvatno bilo organizirati gradsku i prigradsku sjeverno-južnu željeznicu).
Prihvatljivo rješenje jednog segmenta već postoji, onoJadranke Polak (sa suradnicom Silvijom Pranjić) iz 2014., gdje Savski most postaje “Soba na Savi”. Rad je također predstavljen u obnovljenoj kategoriji “Prijedlog” 50. zagrebačkog salona arhitekture prošle godine: “Savski most više nije samo put za drugdje negdje. Danas odlazimo na most provesti popodne, sami ili u društvu. To je naša SOBA NA SAVI. Radiš sve ono što te odmara i zabavlja, kao i doma, samo bolje, na zraku si i dobro je društvo: malo ležiš i čitaš pod drvećem, malo se sunčaš, igraš šah ako znaš igru, pobjeđuješ/gubiš u kartanju, čekaš bus (ne na asfaltu, nego na klupi u zelenilu), slušaš vrapce u borbi za sjemenke na hranilištu, piješ kavicu u malom baru uz vidikovac, gledaš predivan, najzagrebačkiji zeleni most, odmaraš sebe i bicikl (jer niste u najboljoj kondiciji, ni ti ni bicikl, ‘zapeli’ ste na putu), čekaš djecu dok se ljuljaju u hladu pod mostom i na kraju, ako se usudiš i ako ćeš se željeti malo napraviti važan/važna pred klincima – hodaš konzolom… zrakom… nad rijekom… čisti adrenalin. Umjesto TV-a, ovdje je neprekidno rijeka na programu. Gledaš vodu, smiruje te, nema loših vijesti pa nećeš isključiti zvuk. Kad odlaziš, ne gasiš svjetlo jer rijeka ga sama stvara. Kakva soba!”
Što mislite o ideji da se postojeći neugledni spomenik pridruživanju Hrvatske EU na Trgu Europe zamijeni suvremeno oblikovanom fontanom/česmom s mogućnošću konzumacije vode? Ta nova česma nalazila bi se otprilike na trasi potoka Medveščaka pa bi u tome smislu mogla biti i u službi memorije na taj nekad važni gradski potok.
Uređenje Trga Europe na način proširenja donjogradske pješačke zone, bio je po mom mišljenju dobar potez. Međutim, on ne poziva na dulje zadržavanje na “sebi”. Fontana s kinetičkom i auditivnom dimenzijom vode bila bi svakako bolje rješenje od postojećeg spomenika sačinjenog od kubusa s ispisanim datumom postajanja Hrvatske dijelom Europske unije, na žutoj zvijezdi zaobljenih vrhova krakova.
U komentaru stršećeg bazena na Trgu Burze Ivančević uočava kako je otklesan šiljak i zaobljen, “tako da se može reći da u nas barem ‘oštra kritika zaobljuje uglove'”. U otklonu od teme, ponovno bih spomenula svojevrsni horror vacui u planiranju Zagreba, pa tako Ivančević u tekstu O trgovima i ljudima 1997.smatra da se nikako, nikada, nije moglo (ni u snu) ponuditi identično rješenje (u paru) za oba pretprostora na Trgu Burze,te to ilustrira fotomontažom Mona Lize gdje ona ima još jedan par očiju na izduljenom čelu. Udvajanjem i umnožavanjem krivotvori se i uništava organska logika djela, zaključuje.
Spomenik bi trebao biti umjetnički, ili arhitektonsko-umjetnički projekt. Mjesto umjetnosti danas pomiče se – izmješta iz galerije prema gradu koji je svojevrsna mizanscena “društvenog života” – raspored scenskih elemenata i likova “na sceni”, kao i upravljanju kretanja likova i pozicije gledatelja. Prema ideji procesualne umjetnosti – umjetničko djelo nije samo objekt, umjetničko djelo je i promišljanje i proces koji dovodi do objekta, pa i onda kad objekt nije ni izveden.Prefokusiranje umjetničke pažnje objasnio je minimalistički kipar Carl Andre riječima: “Svojedobno je ljude zanimao brončani plašt Kipa slobode, modeliran u Bartholdijevom studiju. Onda je došlo vrijeme kada su umjetnici… iskazivali interes za Eiffelovu željeznu unutarnju konstrukciju (skrivenu armaturu), koja je podupirala tu skulpturu. Danas umjetnike zanima otok Bedloe (lokaciju Kipa slobode)”.
Fenomenološki je zanimljiva Crown Fontain autora Jaume Plensa u Chicagu iz 2004 . Čini je par tornjeva od staklene opeke s LED diodama i diznom iz koje se u ljetnoj sezoni, od svibnja do listopada, voda u linearnom luku izlijeva u granitni bazen, naizgled iz ustiju “gargouillesa”, tisuću lica anonimnih stanovnika polietničkoga Chicaga u video sekvenci. Navrh tornjeva bile su postavljene nadzorne kamere, uklonjene uslijed javnom protesta stanovnika koji Crown Fontain koriste kao mjesto sastajanja, igre i ljetnog osvježenja. Engl. “crown” u značenju “kruna” iz naziva fontane, upućuje na činjenicu da, na trenutak, snimljene osobe izlaze iz anonimnosti.
Postoji li neko mjesto u gradu gdje bi voljeli vidjeti fontanu i možete li izdvojiti neku postojeću, uspješno riješenu zagrebačku fontanu te ukratko obrazložiti zašto vam se sviđa?
Mjesto Manduševca, bilo bi dobro da je to fontana. Bolléova fontana na Zrinjevcu iz 1893. i osobni favorit modernistička fontana ispred Koncertne dvorane Lisinski, bilo bi izvrsno da naprosto “rade”, ili češće “rade”. Također, u poslijeratnom modernizmu i postmodernoj gradnji u Zagrebu do 1990. svako naselje je bilo planirano i imalo je poštu i fontanu. Sada su pošte zatvorene, a fontane zapuštene – njih bi bilo dobroobnoviti. Sličan sindrom uočila sam u Casablanci – tamo fontane redovito “ne rade” da se ljudi ne bi kupali u njima.
Foto: Tamara Brixy, 2016.
Radovan Ivančević je visoko vrednovao Meštrović Zdenac života (1905.), apsolutnu skulpturu strukturalne jezgre valjka, i koncentrično stepenasto kameno okruženje fontane Ignjata Fišera iz 1910. kojima je nastao mikrotrg. Prema Ivančeviću, taj spomenik nastoji proživjeti neprimjetno, ukazuje se prolazniku u procjepima arhitektonske ovojnice i opet se skriva iza obline ogradnog zidića. Spuštanje zdenca ispod razine okolnog terena i ovijanje kamenom ogradom iako prikladno urbanističko i prostorno rješenje je odgovor na revolt publike i njezine ćudoredne prosvjede (Za Zagreb (suprotiva mnogim), str. 193), radi simbolizma reljefnog vijenca na temu kruga života: ciklus kruži od nejakog djeteta, preko nagih tijela mladića i djevojke u ljubavnom zanosu inherentnom mladosti, preko nagih muškarca i žene u zreloj roditeljskoj ljubavi, do iznemoglog starca koji je usamljen/izoliran i pogled usmjerava u dubinu vode (simbola života) zdenca.
Na Meštrovićevoj kompoziciji, “Dijete je ostavljeno zaboravljeno, samo. …Na samom početku vrtuljka života izazvao je svojevrstan šok, jer iza leđa svih tih likova što se dodiruju, dodiruju, ljube, grle, dijete zaboravljeno na podu djeluje još izdvojenije” (Za Zagreb (suprotiva mnogim), str. 196).Ivančević piše o propuštenoj prilici da Zdenac života u novom Manduševcu dobije svoj pandan, po podrijetlu stariji, po obliku noviji.
Kao dio projekta uređenja džamije u Domu umjetnika, okruglu fontanu s vodoskokom projektirao je arhitekt Stjepan Planić i gdje se također uokolo, na osmerokutno raspoređenim kamenim klupama koje su također dio projekta adaptacije postojećeg paviljona u džamiju, sjedi – kako to dijagnosticira Ivančević “od rana proljeća do kasne jeseni (a oni koje grije žarka ljubav sjede bogme i zimi)”.
Silvio Vujičić, Caput Mortuum, 2010., foto: Silvio Vujičić
Na činjenicu da je na parceli nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, u atriju Talijanskog paviljona (arhitekta Dantea Petronija), danas Teatra &TD, maknuta kružna fontana od koje je neko vrijeme ostao ogoljeli metalni prsten, u međuvemenu također uklonjen,Silvio Vujičić reagirao je site-specific instalacijom koja samonastaje u produljenom vremenu – platno kružnog oblika i velikog formata je zahrđalo, ostavljeno ovješeno na metalnoj konstrukciji spomenute fontane te je potom performativno unešeno u galeriju (Caput mortuum, 2010.). Prijenos u galeriju podržava promjenu umjetničkoga djela. Kroz metalnu konstrukciju prolazi voda te kapa niz bijelu draperiju, stvarajući u kontaktu s kisikom koroziju: rad samog sebe stvara, ali i uništava. Korozija metalnog prstena prolaskom vode po bijelom platnu ostavlja intenzivni trag, razgrađuje ga i uništava. Site-specific instalacija dobiva ulogu komentatora situacije u prostoru koji se neprestano mijenja, pritom zadržavajući snažno društveno značenje.
Prostor Studentskog centra je vjeran svjedok društvenih i kulturnih tranzicija. Galeriju obuzima miris vlage i korozije, karakter i kontekst rada se promijenio, i pred nama sada leži otisak fontane s tragom vremena, zaborava i prolaznosti.
