Malo je sačuvanih povijesnih izvora koji se bave položajem žena u grčkom društvu; većina ih govori o svakodnevnom životu i obvezama muškaraca. U Grčkoj se smatralo da su žene prirodno predodređene za obavljanje zadaća unutar kuće jer su one nježnije, dok je muškarcima više pristajao rad na otvorenom.
Autor: Ivana Malus Tomorad
Djetinjstvo Atenjanka bilo je ugodno i sretno, no kada su dosegle pubertet odlazile bi iz kuća svojih roditelja u dom svog muža ili čak u drugu zemlju. Kćeri su u Ateni smatrane manje vrijednima od sinova, bile su manje hranjene i jele su jednostavniju hranu, a i manje se polagalo brige o njihovom zdravlju. Kad su bile mlađe, djevojčice su se vjerojatno mogle slobodno družiti s dječacima, ali s oko šest godina kada su dječaci počeli polaziti školu jačala je podvojenost između javnog muškog područja djelovanja i kućnog ženskog.
Djevojčice su ostajale doma s majkama učeći obavljati različite poslove u kućanstvu, dok su dječaci osim u školu išli na vježbališta i na atletske svečanosti. Kako se djevojčica približavala pubertetu sve je bilo izraženije njezino odjeljivanje od dječaka, pa tako neudata mlada djevojka nije slana da obavlja sitne poslove izvan kuće, jer se nije priličilo da se kreće među mnoštvom niti odviše pokazuje u javnosti. Nadzor nad djevojkama nižih društvenih slojeva bio je manje strog. Malo je naznaka da su djevojke primale neko obrazovanje izvan kuće.
Tako je pismenost među ženama bila rijetka. Žene koje su znale čitati i pisati vjerojatno su to naučile od svojih majka. Neki prikazi na vazama grčkih umjetnika sugeriraju da su atenske djevojke iz bogatijih obitelji primale poduku iz glazbe i plesa, a čak je i sviranje lire moglo biti jedno od stečenih vještina nekih djevojaka više klase. No, bez sumnje, najčešći oblik poduke djevojaka odnosio se na poslove unutar kuće poput kuhanja, čišćenja, vođenja brige o mlađoj djeci, izrade rukotvorina.
Prijelomni trenutak u životu Atenjanke bilo je sklapanje braka. Atenjanke su se udavale vrlo mlade. Djevojka se smatrala zrelom kada je bila sposobna za rađanje dok su se muškarci ženili između 28. i 35. godine starosti kada su već bili priznati u društvu. Atenjanka je tako ulazila u brak odmah nakon puberteta te se udavala za 10 – 15 godina starijeg muškarca. Ljubav je imala malu ulogu pri sklapanju braka. Nakon udaje, žena je napustila kuću svojih roditelja te se u novom domu brinula za vođenje čitavog kućanstva. Pored toga, bila je odgovorna za obuku robova i nadgledala je njihov rad, organizirala opremanje kuće, brinula o bolesnima. Među poslovima u kući važno je bilo tkanje.
Žene su često samostalno tkale, najčešće odjeću od vune, a izrađivale su i mnoge ukrase poput zavjesa, pokrivača za krevete ili jastuka. Za svoj je rad žena najčešće stekla poštovanje muža što dokazuje i činjenica da su neki od njih čak prepustili svojoj ženi upravljanje financijama domaćinstva. Žene u siromašnijim obiteljima bez robova same su obavljale sve poslove u kući te se brinule o djeci i njihovom obrazovanju. Iako su se žene znatno manje kretale u društvu od muškaraca, one su imale položaj građanki i majki budućih građana te su uživale slobodu. Usprkos tome što su bile cijenjene u društvu, Atenjankama ipak nisu bile dostupne političke i javne službe.