Foto: The Press-Enterprise
S pramenovima šarene kose, nacrtanim osmjehom i komično velikim cipelama, klaunovi su simbol dobrog provoda. Bar za neke ljude.
Drugi kažu da klaunovi nemaju veze sa smijehom. Umjesto da su uzrok veselja na rođendanskim zabavama ili urnebesa u cirkuskoj areni, klaunovi u nekim ljudima bude sasvim oprečne osjećaje. Zapravo, pogled na veselu, šarenu figuru dok izvodi svoju smiješnu točku može biti uzrok strahu i nelagodi.
Taj iracionalni strah od klaunova – poznat pod nazivom koulrofobija – u najtežim slučajevima može izazivati plač, vrisku ili ljutnju, te znojenje, mučninu i ubrzane otkucaje srca.
Strah vjerojatno izvire iz nelagode zbog nepovezanosti između vesele maske i istinskog identiteta i osjećaja koji se kriju iza te maske. Jedan je psiholog ustanovio da oko 2% ljudi iskuse koulrofobiju.
Taj broj je vjerojatno i viši kad se primjenjuje na djecu. Jedno istraživanje provedeno među djecom od 4 do 6 godina otkrilo je da većina djece (od njih 250) ne voli gledati slike klaunova, čak i kad im je rečeno da su tim slikama ukrašeni zidovi dječjih bolnica. Neka su se djeca čak bojala slika.
Izgleda da ti neobični instinkti nisu bez razloga, bar iz povijesne perspektive. Dok moderni klaunovi imaju za cilj zabavu, njihovi su prethodnici dio drevne i tajnovite povijesti ispunjene manijakalnim ponašanjem, nevjerom, suicidom i ubojstvom.
To je naslijeđe toliko uronjeno u našu kolektivnu svijest da bi moglo bit uzrokom izumiranja profesije klauna. Iako je profesionalno klaunarstvo doseglo svoj vrh sredinom 20. stoljeća, već je kasnih 1960-ih bilo manje od 2oo-tinjak registriranih profesionalnih klaunova u SAD-u.
Kako bi se borili protiv tih poražavajućih pokazatelja, Ringling Bros te Barnum i Bailey su otvorili Fakultet za klaunarstvo. Škola je zatvorena 1997., ali se i dalje diljem SAD-a održavaju seminari o klaunarstvu kako bi se privukli potencijalni klaunovi. Međutim, postoje i druge klaunovske škole, poput Dell’Arte, Međunarodne škola glume u Kaliforniji, ili Jacques Lecoq, Međunarodne škola glume u Parizu.
Bez obzira na to, Svjetsko udruženje klaunova kaže da je broj članova pao s 3500, 2004. godine na 2500, 2014. godine. Krivci za to su manjak interesa mladih za to zanimanje, smrt starih klauna i viši standardi poslodavaca, kažu članovi Udruženja. No, možda je krivac i koulrofobija i imidž „jezivog klauna”.
Strah od klaunova
Koulrofobija, iracinalni strah od klauna, potječe iz drevne Grčke. Koulro je grčka riječ za osobu koja hoda na štulama. Iako se koulrofobija poimenice ne nalazi u „Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalna oboljenja” (najpoznatiji priručnik u polju dijagnosticiranja mentalnih poremećaja), navedena je kao jedna od „specifičnih fobija”.
Većina ljudi ne mora dugo tražiti primjer jezivog klauna. Za djecu 80-ih to je vjerojatno klaun Pennywise. Pennywise se pojavio 1986. u romanu Stephena Kinga, koji je kasnije bio predložak istoimenoj mini-seriji „Ono”. U priči je glavni zlikovac klaun koji zlostavlja i ubija djecu, skriva se u gradskoj kanalizaciji i odvodnim kanalima, te razgovara s djecom kroz odvode umivaonika i kada. Iako je ova priča navela generacije djece da se boje zaviriti u odvodne kanale i da sa strahom idu pod tuš, Pennywise nije prvi jezivi klaun u povijesti.
Klaunovi su zabavljali faraone u drevnom Egiptu, te careve carske Kine. Sjevernoamerički Indijanci koristili su klaunove kao opuštanje, dopuštajući im da se pojave i razbiju ozbiljne rituale plesa. Postoje zapisi o rimskom klaunu Stupidusu, a i o nebrojenim ludama diljem srednjovjekovne Europe. Nedavno su pantomimičari lutali Francuskom i Velikom Britanijom, a u SAD-u cirkusi ponovo postaju popularni.
Neki krive Charlesa Dickensa za pojavu jezivih klauna u popularnoj kulturi. Uveo je klauna kao lik u svoju knjigu „The Pickwick Papers” iz 1836., te nastavio u tom tonu 1837. kad je uređivao posthumnu biografiju Josepha Grimaldija, vrlo popularnog klauna diljem Londona, čiji je privatan život bio obojen depresijom i gubitkom. Ironično, klaun u Pickwicku je inspiriran Grimaldijevim sinom, također klaunom koji je umro od alkoholizma.
No, osim tužnog klauna, imamo i zlog klauna. Godinu dana prije nego što je Grimaldijev bijedan život ovjekovječen, život je jednako slavnog klauna krenuo krivim, stravičnim smjerom. 1836. godine Jean-Gaspard Deburau, čija je pantomima bila poznata diljem Francuske, ubio je dječaka sa svojim štapom za hodanje nakon što ga je dječak isprovocirao na ulici. Nakon tog događaja klaune se počelo gledati kao nesrazmjer između šarene vanjštine – bijelo obojanog lica, crvenih usana, nacrtanih obrva i šarene kose i odjeće, te osobe koja je iza te maske.
Kako destigmatizirati klaunove?
Baš u trenutku kad su mitovi o klaunovima dosegli svoj stravičan vrhunac u Europi, stvari su se drugačije odvijale u SAD-u. Populariziranjem cirkusa kasnog 19. stoljeća, klauni su stekli staru slavu. U vrijeme klauna Clarabell i klauna Bozo na televizijskim ekranima 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, klaunovi su već postali sinonimi za nevinu dječju zabavu. Ronald McDonald, dugogodišnja maskota poznatog fast-food lanca McDonald’s, prvi put se upotrijebio 1960-ih i opstao sve do danas.
No, zašto ti veseli likovi uzrokuju nelagodu? Stručnjaci ističu da se mala djeca ne boje klauna kao njega samog, već zato jer se boje bilo čega neobičnog i nepoznatog, bez obzira na oblik. Zbog toga se neka djeca jednako boje klauna, Djeda Mraza i Uskršnjeg zeca. A kod odraslih neugodu mogu uzrokovati pretjerani make-up, manijakalno ponašanje i nepoznate emocije (što se zaista događa iza te maske) itd.
Također, ne smijemo zanemariti utjecaj pop-kulture. Od Bartovog (Simpsoni) „Ne mogu zaspati, pojest će me klaun”, preko kultnog filma „Noć demona”, pa do Jokera u Batmanovim stripovima i filmovima, jezivi klaunovi postali su dio kolektivne psihe. Činjenica da je stvarni serijski ubojica John Wayne Gacy odjevao klaunovsko odijelo za dječje zabave, samo učvršćuje taj strah.
Poprilično je lako izbjeći klaunove u svakodnevnom životu, ali ako se netko želi riješiti koulrofobije, dovoljno je pratiti metode koje se koriste za odstranjivanje drugih fobija. Jedan cirkus čak ima program koji odraslima pomaže da nadvladaju strah od klauna; tretman počinje tako da klijenti sretnu klauna u svojoj odjeći, a poslije toga ga sretnu kao normalnu osobu, bez šminke i glume. Potom promatraju kako nanosi šminku i kostim. Program također u sklopu tretmana pruža i edukaciju o povijesti klaunova, te zašto se ponašaju tako kako se ponašaju.
Napokon, prisutnost klauna ponekad može djelovati terapijski. Istraživanje u časopisu Journal of Health Psychology iz 2013. dokazuje da je terapijska prisutnost klauna smanjila predoperacijsku anksioznost kod djece koja su bila podvrgnuta manjim kirurškim zahvatima. Terapijski klaun prolazi poseban trening i edukaciju o radu s bolesnom djecom kako bi im pomogao da se osjećaju ugodnije i s manje stresa. Možda bi svi cirkuski klaunovi mogli imati koristi od toga.
Izvor: geek.hr/znanost
