Foto: Unsplash
Posljednjih godina perfekcionizam je postao često spominjan pojam u stručnim i javnim krugovima. Riječ je o osobini koja opisuje postavljanje visokih mjerila i očekivanja za vlastito (a često i tuđe) ponašanje.
Izgleda da mnogi danas imaju ili žele imati visoka očekivanja. Pritom se to odnosi na očekivanja u postizanju ciljeva na gornjoj granici sposobnosti i mogućnosti. Društvo cijeni ovu osobinu, dovodeći je u vezu s uspjehom, prije svega profesionalnim.
Istraživanja potvrđuju da osobe koje postavljaju ljestvicu visoko u pravilu više postižu. Iz toga bismo mogli zaključiti da je dobro imati visoka očekivanja. No ovdje, kao i kod količine izbora o čemu je bilo riječi u članku Kako bolje i lakše odlučivati, vrijedi pravilo da više nije uvijek bolje.
Niska i visoka očekivanja nisu sama po sebi loša ili dobra, kako ih se pojednostavljeno prikazuje i doživljava.
Niska i visoka očekivanja
Imati niska očekivanja znači postavljati ciljeve ispod svojih mogućnosti i sposobnosti, raditi ono što je lako, ponekad dosadno, ali za što smo sigurni da je izvedivo. Kažemo da „igramo na sigurno“. Ovo je praktična strategija uštede energije kada je riječ o stvarima do kojih nam nije jako stalo ili kada procjenjujemo da nemamo puno utjecaja na krajnji ishod.
No, ako netko uvijek ili najčešće postavlja ljestvicu nisko, moguće je da je riječ o strahu od neuspjeha i gubitka samopoštovanja. U tom slučaju osoba nije motivirana postizanjem uspjeha, već izbjegavanjem neuspjeha i održavanjem postojećeg stanja, kakvo god ono jest. Dakle, niska očekivanja mogu biti odraz niskog samopouzdanja, ali mogu biti i strategija, i to korisna. Bez poznavanja osobe i situacije ne možemo znati o čemu je riječ.
Visoka očekivanja isto imaju složenu pozadinu, u kojoj se kriju mnogi motivi. Pozitivni motivi su, primjerice, želja za učenjem, ljubav prema nekoj aktivnosti, želja za boljim prihodom ili radnim uvjetima i slično. Negativni motiv može biti uvjerenje da je čovjek vrijedan koliko postiže, što se naziva uvjetovanim samoprihvaćanjem. Problem s uvjetovanim samoprihvaćanjem jest što se mjerilo vrijednosti nalazi izvan osobe. Kao mjerilo uzima se uspjeh u aktivnosti koju drugi (najčešće važni drugi, poput roditelja, društvenih ili religioznih autoriteta i slično) procjenjuju kao vrijednu.
To pak ne znači da ne možemo dijeliti iste vrijednosti kao roditelji i autoriteti. Međutim, ako vrijednosti ne potječu od nas i ako ne odražavaju nas kakvi jesmo, dolazi do paradoksa – nismo u stanju doživjeti sreću iz postignuća koje smo želimo ili mislimo da želimo ostvariti. Prema tome, visoka očekivanja mogu biti put k postignuću, ali ne nužno i put k zadovoljstvu i sreći.
Iskustvo i rad na očekivanjima
Cijeli život učimo kako postavljati očekivanja. Ovaj proces odvija se u djetinjstvu najvećim dijelom spontano i nesvjesno, a kasnije uz više svjesnog napora. Učimo iz iskustva. Pritom, nitko nije savršeno prilagodljiv u svakoj situaciji i svi nekad postavljamo očekivanja prenisko, previsoko, na ovaj ili onaj način u neskladu sa stvarnosti. Cilj nije postati savršeno prilagodljiv u svakoj situaciji, koliko god to dobro zvuči. Način na koji „kasnimo za promjenama“, odnosno nesavršeni način na koji se prilagođavamo je odraz osobnosti i poseban je za svakoga od nas. U većini slučajeva nije potrebno ništa više od malo strpljenja i tolerancije, vlastite i od okoline.
No, nekima očekivanja ipak predstavljaju problem. Primjerice, osobe koje uporno postavljaju niska očekivanja nikad nisu u prilici veseliti se vlastitom postignuću niti ga podijeliti s drugima. S druge strane, perfekcionisti se teško nose s neuspjehom, i u opetovanim situacijama neuspjeha mogu postati depresivni, tjeskobni ili samodestruktivni. Mnogi mladi koji nekritički preuzimaju ideju perfekcionizma i vide samo obećanje uspjeha ili imperativ postignuća, nalaze se u riziku da iskuse i ovu njegovu negativnu stranu.
Rad na sebi se isplati!
Rad na uspostavljanju zdravog odnosa sa samim sobom, koji je u osnovi problema očekivanja, zahtjevan je i dugotrajan. No, to je ujedno put k vraćanju zadovoljstva i radosti u život.
Lijepo je kada se možemo posvetiti i nečem što volimo, u čemu smo dobri, a gdje ne postoji pritisak očekivanja. Tada postignuće dolazi prirodno, kroz rad koji nalikuje igri te u njemu uživamo. Takav rad je dragocjen za dobro raspoloženje i psihičko zdravlje, a često se krije u hobijima. Možda je riječ o pjevanju, kuhanju, slikanju, pisanju poezije, plivanju, pričanju anegdota ili humoru. Iako često podcijenjene, ovakve aktivnosti su nam velika podrška i skriveni putevi do samih sebe.
Piše: Laura Marković, mag. psih., Centar uspjeha
