Na zelenim padinama brežuljaka u Engleskoj ima najmanje pedeset likova u krajoliku. Razlog je vrlo jednostavan jer na padinama leži sloj krede.
Da bi se razgrnuo sloj zemlje i doprlo do krede dovoljna je lopata. Uvjeti za to osobito su prikladni na zapadnom dijelu zemlje, gdje krede ima u obilju i gdje su obronci brežuljaka često strmi i dovoljno izloženi, pa se mogu vidjeti iz velike udaljenosti.
Možda najznamenitiji od bijelih konja se nalazi kod sela Uffingtona u Berkshireu i tako je značajno obilježje krajolika da se po njemu naziva čitavo područje: Dolina bijeloga konja (Vale of the White Horse). Većina ostalih bijelih konja u Britaniji nastala je potaknuta ovim, ali se uffingtonski konj razlikuje od njih u jednom bitnom pogledu, a to je jedini istinski drevan bijeli konj koji još postoji. Svi ostali izgledaju tako suvremeni kao i čistokrvni konji u trkališnim stajama obližnjeg Lambourna.
To je zato što su crtani u stilu slikara Georgea Stubbsa iz 18. stoljeća, čija su platna bila obljubljena među svećenicima, liječnicima i zemljopo sjednicima, a ti su opet usjekli mnoge od likova na brežuljcima. Uffingtonski bijeli konj je čudna, stilizirana i nepovezana životinja; šiljata glava mu više nalikuje konjskoj lubanji, trup je tanak i izdužen, sa samo dvije noge u galopu prikopčane o bedra. Na prvi pogled više nalikuje zmaju nego konju, pa je obližnji Dragon Hill (Zmajevo brdo) — gdje je, prema predaji, sv. Juraj ubio zmaja — naveo neke ljude da ga poistovjete s tim mitskim likom. No najraniji podatak o njemu — u Knjizi čuda (Book of Wonders), iz dvanaestog stoljeća — izričito ga opisuje kao konja sa ždrebetom; jedna od mnogih nepoznanica u vezi s Uffingtonom je i pitanje što se dogodilo sa ždrebetom.
Stanovnici Doline bijeloga konja zacijelo su ga vrlo cijenili, jer se likovi od krede moraju redovito čistiti ili »izribati«; u protivnom, nestanu pod travom koja ih zarasta. Od sedamnaestog stoljeća naovamo povjesničari su zabilježili neobične svečanosti koje su pratile takvo čišćenje. Bio je to festival poznat kao uffingtonska »zabava«; u slavlje konja nakon naporna dana njegova obnavljanja. Thomas Hughes opisuje posljednju zabavu održanu 1857, šaroliku seosku zabavu koju su posjetila gospoda, dame, Cigani i nadriliječnici. To ukazuje da su prije svečanosti možda bile ozbiljnijega obrednog značaja, u čemu je konj možda bio predmet obožavanja.
