Riječ tradicija dolazi od latinskog trans + dare: predati ili prenijeti. Odnosi se na prijenos iskustava koja se nalaze u temeljima svake uređene civilizacije.
Riječ tradicija dolazi od latinskog trans + dare: predati ili prenijeti. Odnosi se na prijenos iskustava koja se nalaze u temeljima svake uređene civilizacije.
Danas je, međutim, tradicija postala sinonimom za nešto što je staromodno i zastarjelo, tek zanimljiv ostatak prošlosti koji treba pospremiti u muzej.
Ipak, tradicija je živa i mnogostruka snaga koja ne samo da je potrebna, nego je ključna za razvoj i opstanak ljudske civilizacije.
Zašto je tradicija važna? Pogledajmo nekoliko primjera.
Roditeljstvo, na primjer, nije novost. Tisuće naraštaja roditelja podizale su djecu na ovom planetu, pa ipak se danas od svakog roditelja očekuje da “ponovno izmisli kotač”.
Mišljenja o odgoju i obrazovanju razlikuju se od jedne do druge osobe i svakih nekoliko godina izađe nova knjiga ili metoda koja tvrdi da ima pravu formulu za podizanje zdravog, uspješnog i sretnog djeteta. Ali ipak, iza svih tih riječi, ništa se pouzdano ne zna.
Tako se svaki roditelj nastoji voditi zdravim razumom i općenito slijedi neka znanstvena mišljenja s kojima se poistovjećuje ili naprosto radi kao svi drugi.
Metode pokušaja i pogrešaka novi su stil roditeljstva.
Ali, što se dogodilo s iskustvom tisuća naraštaja roditelja?
Društva su nastajala i nestajala, civilizacije dosezale vrhunce i tonule pod valovima vremena. A ipak, svaki se političar danas trudi izgraditi društvo ispočetka, s novim reformama i revolucijama koje će trajati dok ne nastupi sljedeći političar sa svojim reformama.
Napredak i promjene novi su stil vođenja jer se društva prošlosti često prikazuju kao konzervativna, primitivna, autokratska i neuka.
A ipak, to su civilizacije koje su nam ostavile piramide i Stonehenge, Platonovu Državu i Rimsko pravo, čak i riječi koje danas koristimo.
Gdje je iskustvo tisuća vođa, političara i mudrih ljudi koji su vodili ljudska društva od praskozorja čovječanstva?
Svaki umjetnik danas osjeća potrebu ponovno otkriti zakonitosti i značenje umjetnosti. Originalnost i inovacija postali su novi stil umjetnosti. I što tu imamo za pokazivanje? Oslikane pisoare, iskrivljene metalne predmete, nedefiniranu mehaničku buku...
Pa ipak, ljudi još uvijek osjećaju strahopoštovanje pred Michelangelovim Davidom, pred statuom faraona u Luxoru i prema grčkom Partenonu, stotinama i tisućama godina poslije njihova nastanka.
Gdje će biti Duchampov Pisoar ili Pollockova takozvana remek-djela za nekoliko stotina godina?
Gdje je, dakle, iskustvo tisuća umjetnika i genija koji su prenosili arhetip ljepote naraštajima i naraštajima?
Kada netko putuje iz jednog mjesta u drugo, korisno je imati kartu koju su iscrtali pojedinci koji su ranije prošli isti taj put.
To ne znači da su ljudi prošlosti znali sve, niti da bismo se mi trebali držati starih formi bez obzira na njihovu korisnost ili primjenjivost. Ali, isto tako, ne bismo trebali niti odbaciti sve što prošlost čuva samo zato da bismo to isto uradili na svoj način. Oni pustolovni uvijek će otkrivati neucrtane staze.
Život je stvar ravnoteže. Nije dobra ni inovacija po svaku cijenu, ni čuvanje starog po svaku cijenu. Inteligentnim razlučivanjem možemo izvući ono korisno i mudro iz prošlosti i učiniti to dijelom svoje sadašnjosti i budućnosti, jer ono što je mudro – mudro je uvijek.
Tradicija je poput slojeva piramide ljudske civilizacije, izgrađena od cigli iskustava. Bilo bi mudro uzeti ta iskustva kao temelj za nove slojeve koje naš naraštaj treba izgraditi.
U protivnom, ne samo da omalovažavamo napore onih prije nas, nego također nećemo ostaviti ništa vrijednoga onima koji će doći poslije nas.
Autor: Gilad Sommer
Sa engleskog prevela: Jasminka Zoretić / Nova Akropola
