Slaveni, upoznajmo se sa svojom mitologijom

Triglav. Rad Mareka Hapona. Isječak. Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0

Umjesto desete ili stote verzije priče o grčkim muzama, Posejdonu ili Thoru, nije li vrijeme da se Morana ili Veles dokopaju ekrana?

Čujete li riječ ‘mit’, na koje njeno značenje prvo pomislite? Ono pogrdno koji se odnosi na izmišljotinu, vjerovanje u nešto neistinito? Ili na fantastične priče iz davnina? Ovo drugo najbliže je originalnom značenju: mitovi su tradicionalne pripovijesti kojima je cilj bio objasniti sve ono što je našim pretcima bilo neobjašnjivo, kao što su na primjer nastanak svijeta i čovjeka, smrt ili prirodne pojave. S vremenom je čovječanstvo pronašlo logične odgovore na sva (ili gotovo sva) pitanja o svijetu, no pogrešno bi bilo pomisliti je to mitove učinilo bezvrijednima. Naprotiv, mit kao povijesna (ili književna) kategorija ima važnu sociološku ulogu te je presudan za razumijevanje svijeta i civilizacije, a pomaže nam da shvatimo sami sebe kao i svoje mjesto unutar čovječanstva.

Ne postoji narod koji nije imao vlastite priče i sustav vjerovanja prije nastanka suvremenih religija i razvoja tehnologije. Uslijed raznih čimbenika neke od tih mitologija su se očuvale više od ostalih. Većina nas je, vjerujem, makar donekle upoznata s grčkom i rimskom, djelomice zahvaljujući tome što su obavezan dio obrazovanja, a djelomice zbog svoje prisutnosti u popularnoj kulturi. Mnogima nisu nepoznate ni osnove nordijske ili keltske mitologije zbog utjecaja koji su imale na iznimno popularne kulturne fenomene poput Gospodara prstenova ili Marvelovih stripova i filmova. Uz ove razvikanije, čini mi se da se često zaboravlja da na europskom tlu postoji još jedna velika mitologija: slavenska.

Razlog tome nije ni pretjerano kompleksan ni zanimljiv. Za početak, o slavenskoj se mitologiji zapravo zna vrlo malo zbog manjka povijesnih izvora. Naši su nam poganski pretci ostavili tek fragmente o svojim vjerovanjima: arheoloških nalaza i ikonografije ima tek u tragovima, a ono malo pisanih zapisa koje imamo većinom dolazi iz pera kršćanskih kroničara iz doba u kojem je slavenska religija već bila na svom zalasku. Činjenica da su se Slaveni rascijepili na tri plemena dodatno komplicira situaciju jer dolazi do razlika i varijacija unutar krovnog vjerovanja (na primjer, hijerarhija božanstava nije jednaka kod svih, i još uvijek ne postoji konsenzus oko toga koje je bilo vrhovno). A onda je tu, naravno, i Crkva.Nakon Pokrštavanja, Crkva je učinila sve u svojoj moći da demonizira i suzbije stara vjerovanja, te su se ona s vremenom pretvorila u pripovijetke, a neka su (gotovo) zaboravljena.

Iako je veći dio nepovratno izgubljen, to ipak ne znači da o slavenskoj mitologiji ne znamo ništa. Štoviše, to malo što je ostalo dovoljno je - i dovoljno zanimljivo - da se može nastaviti proučavati, ali i nadograđivati u suvremenom kontekstu. Pretpostavimo da su školski dani daleko iza vas, a želite se podsjetiti ili saznati više (a niste skloni proučavanju stručne literature). Opcije su vam dosta sužene, no srećom ima barem jedna zaista dobra: zašto ne biste slušali o ovoj temi dok se vozite ili kuhate ručak? Jedan od najboljih poznavalaca slavenske mitologije na ovim prostorima bio je istaknuti hrvatski etnolog Vitomir Belaj, autor poznate knjige “Hod kroz godinu”. Prije nego što je nažalost preminuo prošle godine, bio je sugovornik u dva dijela emisije Povijest četvrtkom Hrvatskog radija Slavenska mitologija 1. dio i Slavenska mitologija 2. dio u kojima na nenametljiv način dijeli svoje znanje s laicima.

No, kako probuditizanimanje kod onih koji ga dosad nisu imali? Osim povremenih članaka s pregledom najvažnijih božanstava, slavenska mitologija rijetko pronađe svoj put u javni prostor. Čak i ako poput mene s namjerom krenete pretraživati internet, pronaći ćete tek nekoliko primjera koji nisu ili akademski rad ili kopija kopije natuknica o glavnim bogovima i fantastičnim bićima. Od onih koje sam pronašla, apsolutno vrijedi izdvojiti “Kontrasti: Slavenska vs. grčka mitologija”, epizodu podcasta “Slobodnim stilom” koji na portalu stilistika.org pokušava približiti ovakve teme i onima koji nisu (budući) filolozi, pisci ili povjesničari. Zatim je tu članak za portal Ziher.hr Leona Ćevanića Kroz prizmu slavenske mitologije: Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir koji piše o “odrazu stoljetnog odnosa koji je univerzalan svim slavenskim narodima u doživljavanju prostora šume” kao “mističnog prostora” zbog čega “slavenska tradicija puno veće mjesto posvećuje govoru o magičnim svojstvima drveća ili cvijeća te skrivenom znanju životinja”, za razliku od npr. keltske ili germanske. I to je manje-više to. Iako ima izvrsnih inicijativa kao što je LegendFest koji organizira Udruga Val kulture i koji čini čuda za upoznavanje s temom i održavanje interesa, nedostaje masovnije prepoznavanje potencijala koji slavenska mitologija ima, kako u turističkoj sferi, tako i u kulturno-umjetničkoj.

Ako se netko i bavi slavenskom mitologijom, to su uglavnom druga slavenska plemena (Poljaci mi tu prvi padaju na pamet, no sjećam se kako me je prije nekoliko godina razveselila pjesma Shum ukrajinskih eurovizijskih predstavnika Go_A o drevnom ritualu koji priziva proljeće). Ili, u dosta predvidljivom razvoju događaja za nas - stranci. Tako je nagrađivana spisateljica Lindy Ryan 2022. godine uredila antologiju inspiriranu Babom Jagom “Into the forest” (U šumu) u kojoj se nalaze 23 kratke priče vodećih autorica horora. Ako se ne varam, portal Glif jedini je na ovim prostorima donio vijest o tome kako je vještica iz slavenskih mitova “postala feministička figura“: “Baba Jaga ostaje jedna od najdvosmislenijih, najprepredenijih i najbistrijih žena u folkloru”, kaže Rajanova. “Ona izaziva strah i respekt, istovremeno i strahopoštovanje i želju. Divim se njenoj bezbrižnosti i nezavisnosti, čak i njenoj surovosti, a u svetu u kom su žene prečesto svedene na maglovitu mrlju nedoslednosti ona je figura koja nas podseća da smo divlje i neukrotive, a da takve slobode imaju svoju cenu”.

Kod nas je to još uvijek uglavnom dječja književnosti inspirirana slavenskom mitološkom baštinom: sjetite se samo Vladimira Nazora ili Ivane Brlić-Mažuranić. No, i tu smo imali zatišje dugo nekoliko desetljeća, dok se posljednjih godina tu i tamo pojavi poneko djelo kao što su ‘Krijesnici’ Jasne Horvat ili ‘Sjeverozapadni vjetar’ Zdenka Bašića. S tim da se potencijalno pojavljuje i jedno novo ime: Dora Klanac, vizualna umjetnica koja se uglavnom bavi stripovima i kratkim animiranim filmovima, a koja radi na grafičkom romanu na engleskom jeziku “The children of Lada” (Ladina djeca) pod pseudonimom Roda Dora. (Želite li je podržati, možete to učiniti na njenom profilu na stranici Ko-fi, a možete je pratiti i na Instagramu).

Ako mi znamo malo, kolike su onda šanse da išta o Svarogu, vilama Rusalkama ili Babi Jagi znaju ne-Slaveni (uz pokoju izminku)? Slavenska je mitologija, makar u tragovima, doprla do publike van svojih geografskih okvira zahvaljujući poznatom poljskom piscu fantastike Andrzeju Sapkowskom. Njegova serija romana i kratih priča Vještac (poljski: Wiedźmin) prevedena je na 37 jezika te pretvorena u film, iznimno uspješnu seriju videoigara prodanu u više od 50 milijuna primjeraka, serijal knjiga stripova i dvije televizijske serije. Iako je Vještac već imao kultni status među ljubiteljima fantastike i videoigara, 2019. godine je postao globalni fenomen zahvaljujući Netflixu The Witcher. Međutim, iako je u The Witcheru moguće pronaći dijelove inspirirane slavenskim i poljskim folklorom, radi se (nažalost) o neznatno malom dijelu eklektičnog svijeta koji je Sapkowski stvorio jer je inspiraciju tražio i pronalazio diljem svijeta: diljem Europe, jednako kao i u arapskim ili japanskim legandama, ali i radovima Hansa Christiana Andersena i J.R.R. Tolkiena, da spomenemo samo nekolicinu. Štoviše, sam je više puta inzistirao da Vještac nije (samo) slavenski.

I eto nas tu gdje jesmo. Slavenski narodi nisu dovoljno upoznati sa svojom mitologijom, generalno govoreći ne pokazuju pretjerano zanimanje za nju, te je stoga nisu u poziciji ni plasirati na svjetsko tržište. Osim što je prava šteta ne podijeliti vlastito kulturološko bogatstvo s ostatkom svijeta (pa i montetizirati ga, zašto da ne), kontinuirano zanemarivanje samo pojačava opasnost da jednog dana zaista u potpunosti nestane. Šteta bi bila tim veća jer živimo u doba kada utjecaj religije nikad nije bio slabiji, dostupnost informacija veća, a žanr fantastike popularniji. Zapravo nemamo nijedan validan izgovor pa nezainteresiranost i neaktivnost samo pojačavaju tragiku. Umjesto desete ili stote verzije priče o grčkim muzama, Posejdonu ili Thoru, nije li vrijeme da se Morana ili Veles dokopaju ekrana?

Piše: Matea Šimić, Prometej.ba