Od jedne ćufte do neraskidivog prijateljstva: Dirljiva priča o psu Arturu pretvorena u film

Foto: Helena Lindnord/ Commons Wikimedia

Mikael Lindnord bio je vođa tima od četiri osobe u Ekvadoru, koji se takmičio na Svjetskom prvenstvu u avanturističkim trkama 2014. godine, a Artur pas kojem je Mikael ponudio ćufte iz konzerve, vidjevši ga umornog i gladnog. Artur je potom pratio tim do kraja trke, oko 160 km, a sve ostalo je istorija koja govori u prilog neraskidivoj vezi psa i čovjeka. Po ovom istinitom događaju snimljen je i film "Kralj Artur", sa Markom Volbergom u glavnom ulozi.

Šveđanin Mikael Lindord nije znao ništa o psima, nikada ih nije imao, niti ih je pretjerano želio. Njegov život su u tom momentu bile trke izdržljivosti kojih je bilo širom svijeta, a njihov klimaks bio je novembra 2014. godine na takmičenju Adventure Racing World Championship u priobalnom Ekvadoru.

Staza duga od 600 do 800 kilometara, sa pustinjom i snijegom, mahom teren koji je pristupačan samo ozbiljnim zanesenjacima za avanturu i ekstremne sportove. Skoro 120 sati, pet dana, uz samo nekoliko sati sna. Tim, obično sastavljen od tri muškarca i jedne žene, mora da stigne od tačke A do tačke B biciklom, pješke, kajacima, ponekad spuštanjem, ponekad penjanjem ili plivanjem.

Mikael je bio vođa tima koji je četvrtog dana neslućeno dobio još jednog člana. Premoreni od prethodne etape, deprivacije sna, na jednom od kontrolnih punktova odlučili su da naprave pauzu. Spas u rekuperaciji kroz neophodne proteine i hidrate Mikaelu i družini trebalo je da omoguće zagrijane ćufte i pasta. Trebalo, jer je Mikaek svoju porciju podijelio sa nekim neznancem.

Ćufte i pridruženi član tima

Dok je ostatak tima jeo, on je krajičkom oka primijetio nepomično tijelo pored gomile kutija za bicikle. Bio je to blatnjav, izranjavan pas, koji kao da je nešto čekao, i netremice, stoički i dostojanstveno gledao u Mikaela. Iza prljavštine i krvi nazirala se zlatna boja.

Tokom njihovog boravka u Ekvadoru, pasa lutalica bilo je na stotine. Uglavnom su to bila stvorenja tužnog izgleda, sa povrijeđenim nogama, izranjavanim ušima i šapama, koja bi lajala, grizla, skakala, često se rušila na zemlju od umora i izgladnjelosti.

Ovaj pas bio je poseban. Kada mu se konačno približio, Mikael mu je kroz zube, kao da ne želi da ga uvrijedi rekao „nisi dobro, prijatelju“. Dao mu je polovinu svojih zagrejanih ćufti, koje je nakon par minuta konteplacije pas i pojeo. Po tijelu mu je bila skorenjena krv, uši su se ojsećale na neki vid infekcije. Mikael je pretpostavio da je lutalica, trka je bila u jeku, pa se okrenuo daljem planiranju sa svojim timom.

Za njega je to možda bio i kraj tog kratkog druženja, ali ne i za psa.

Satima kasnije, i desetinama kilometara od kontrolnog punkta, Mikeal i njegov tim bili su pred vratima džungle nastavljajući svoje putešestvije. Stali su da prepakuju rančeve, ali i da njegov kolega Sajmon odmori svoju teško povrijeđenu nogu. Tada je Mikael spazio psa, koji ih je satima pratio. Staza je postajala blatnjavija i nepristupačnija. Sjeli su da naprave pauzu, a snop svjetala koji su napravili davao im je kakav takav osjećaj gdje se nalaze.

Jedan snop ostao je na psu, koji je Mikaela žmireći gledao direktno u oči. Na tom svjetlu još jasnije su se vidjela ozbiljne rane i infekcije. Mikaelov tim nije mogao da mu ponudi baš ništa što bi mu olakšalo stanje – čekala ih je teška bitka sa prirodom i džunglom koja ne oprašta nijednu grešku. „Koji je tvoj plan, kuče“, gotovo dječije naivno ga je upitao.

Nakon sat vremena, sustigao ih je jedan ekvadorski tim koji je Sajmonu ponudio pomoć. Vođstvo je preuzela hrabra žena Karen, dok su Mikael i njhov kolega pokušavali da osposobe Sajmona.

Džungla, blato i voda

Čekao ih je dug put do rijeke, i kanu, kojim su trebali da je pređu. Pas je već tada uveliko bio Artur, a Lindnord ga je tako nazvao zbog njegovog kraljevskog izgleda, po britanskom kralju Arturu. Ispostaviće se da će ih Artur pratiiti do samog kraja trke, nekih 160 km.

Kada su do kanua došli, Sajmon gotovo da nije mogao da hoda, u njemu jedva da je bilo mjesta i za tim. Artur je ostao sam na obali, dok je Lindnord očajnički govorio „znaš da plivaš, moraš da znaš da plivaš“. Artur je počeo da trči u krug, uznemiren, gotovo u agoniji, a te scene su čitavom timu sve više nestajale kako se uperena lampa zajedno sa kajakom udaljavala od obale.

Njihovo očajanje je nekon desetak minuta prekinuo veliki prasak iz vode, momenat kada je Artur skočio na pramac. Oduševljenje je dodatno izazvala činjenica, da kada je pljusnuo nazad u vodu, svima postalo jasno da zna da pliva. Napredovao je sporo, gotovo jedva boreći se da im bude u vidnom polju.

Nekoliko stotina metara pred obalu činilo se kao večnost, Artur je bio skoro potpuno nemoćan, a Mikael ga poslednjih stotinak metara na svojim leđima nosio i nekako doplivao do obale, spasivši mu život.

Humanost

Nakon kampanje za prikupljanje sredstava koju su pokrenule švedske novine i korisnici Tvitera, Lidnord je dobio pomoć ekvadorskog ministra za socijalna pitanja i dobio dozvolu od švedskog odbora za poljoprivredu da Artura dovede u Švedsku.

Arturu je bila neophodna ozbiljna veterinarska njega, i morao je da ostane u karantinu 120 dana. U martu 2015, nakon stomatološke operacije konačno je dobio svoj dom, koji je godinama čekao (po procenama veterinara u momentu kada je sreo Mikaela imao je između pet i sedam godina), u švedskom gradiću Oviku u oblasti Vasternorland.

Već u maju iste godine Artur je pratio „svoj“ tim na trci „Krila za život“ u Kalmaru, nadomak baltičkog mora.

Lindnord je zajedno sa koscenaristom Valom Hadsonom napisao tri bestselera o Arturu – „Artur – Pas koji je prešao džunglu da nađe dom“ iz 2016, „Artur i prijatelji“ iz 2017, i „Mladi Artur“, objavljen ove godine.

Inspirisan istinitom pričom o Arturu snimljen je 2024. godine i film „Artur kralj“ (Arthur The King), sa Markom Volbergom u glavnoj ulozi. Lokacija snimanja razočarala je mnogobrojne ljubitelje potpuno vjerodostojnih istinitih filmova, ali i ljubitelja pasa, jer je umjesto u Ekvadoru film snimljen u Dominikanskoj Republici.

Ekvador muku muči sa psima lutalicama kojima je pomoć neophodna, i ima ozbiljan deficit azila. Ipak, Ekvador nije zaboravio Mikael, osnovavši dobrotvornu organizacija nazvana po Arturu sa ciljem da pomogne uličnim psima. Prioritet fondacije bio je da podrži LOBA zakon u Ekvadoru (Zakon o dobrobiti životinja – Ley Organica de Bienestar Animal). U aprilu 2017. godine on je odobren, a aprila 2018. godine na snagu je stupio Organski kodeks o životnoj sredini uključujući, koji je u sebi inkorporirao i navedeni zakon.

Priča o ljubavi, vjernosti, empatiji, koja je pokazatelj da krilatica „vjeran kao pas“, može da se primijeni i na nas ljude, makar neke od nas. Da postoji više ovakvih priča, svijet bi svakako bio daleko ljepše mjesto, a to mu očajnički nedostaje.

N1