Na jugu Sibira, u planinama, stepama i tajgi žive Hakasi – narod koji je sačuvao drevnu tradiciju šamanizma. Oni i dan-danas zahvaljuju duhovima i poštuju pretke u monumentalnim nekropolama. Naša dopisnica posjetila je jednu od najpoznatijih hakaskih šamanki.
Marija Sagalakova potječe iz šamanske obitelji i sama je šamanka. Tihim glasom poziva u šestokutnu jurtu (nacionalno stanište Hakasa) već četvrtu po redu grupu koja od nje očekuje pomoć. Dobrodušna žena u haljini sjajnih boja nikoga ne strelja očima i nema perje u kosi. Na pragu jurte mačka se umiljava oko nogu posjetioca, a unutra, među primjercima narodne nošnje i starih predmeta, u jednom uglu se našlo mjesto i za ikone.
„To su mamine ikone“, primjećuje Marija moj pogled i osmjehuje se. „Ja pozitivno doživljavam sve religije. Sve one imaju istu bit, samo se ta bit različito tumači. Ali svi vjeruju da postoji viša sila. Ja za svojih 65 godina nisam vidjela nijednog ateista. Svatko u nešto vjeruje.“
U sredini na zemljanom podu je ognjište, a iza njega krevet prepun kultnih predmeta. Drva jedva tinjaju, a jurta tone u mrak...
„Sjedite oko ognjišta tako da možete vidjeti vatru“, kaže šamanka.
Čim svi uđoše, na zemljani pod se sruči medvjeđa šapa povezana trakom:
„To je domaći duh, on čuva ulazak u jurtu. Kada on padne, to znači da je ušao netko s koristoljubivim mislima“ – potpuno mirno kaže Marija, skida s kreveta bubanj i prinosi ga vatri da se osuši.
Svaki šamanski bubanj je poseban. Šamani vjeruju da on ima dušu, da se može javljati u vidu jahaće životinje koju šaman koristi za putovanje među svjetovima, a može postati i njegovo oružje protiv duhova. Poslije šamanove smrti, na njegovom bubnju se obvezno probija koža.
„Izvadite sada namirnice.“
Gosti vade votku, sirovo meso, keks, kruh i mlijeko – sve su to donijeli za vatru.
Potomak šamana
Obitelj Marije Sagalakove je velika. Radi nje ona ima vrt i voćnjak, gaji stoku, kuha i čisti, a tijekom leta pazi na djecu. Njezin rod prema legendi potječe od velikog šamana. Marija je naslijedila silu od svoga oca.
Od djetinjstva je posjedovala neobičnu intuiciju, ali prave sposobnosti šamana otkrile su se tek u njenoj 40. godini, kada je rodila mlađeg sina. Otad, umjesto uspavanke, uvijek joj je samo nailazilo grleno pjevanje. Tri godine kasnije doživjela je potpunu paralizu koja je trajala devet mjeseci, i čitavo to vrijeme sanjala je jedan isti san. Nisu joj pomogli ni liječnici, ni psihoanalitičar, ni crkva.
Naposljetku Marija odluči obratiti se šamanima. Oni joj rekoše da je njena sudbina pomagati ljudima, i ako se ona ne otkrije duhovima, umrijet će u 50. godini.
Nije joj imao tko pomoći. Otac joj nije mogao neposredno prenijeti svoja šamanska znanja, jer se u sovjetskoj Rusiji šamanstvo kažnjavalo streljanjem ili odvođenjem u logore. Zbog toga se time bavio tajno.
Zato Marija za vrijeme transa sluša samu sebe, budući da obredne radnje ne govori i ne vrši po svojoj volji. Sluša i zapisuje, kako bi njezinim potomcima bilo lakše.
Pa ipak, najopširniji rukopis u njezinoj kolekciji je knjiga utisaka. Ljudi dolaze kod Sagalakove gotovo svaki dan. A kad nitko ne dođe, ona nešto mora raditi, jer će je u protivnom duhovi kazniti.
Tajna obreda
Bubanj je osušen i šamanka počinje „hraniti vatru“. Jezičci se podižu, plamen se širi, dok netko od prisutnih u njemu ne ugleda razjapljenu čeljust.
„Gledajte, hrana ispada iz ognjišta. Jeste li nekada vidjeli drveće s mnogo okačenih traka? One se vežu za drvo kada netko hoće da mu se ispuni želja. Crvene trake su molbe duhovima sunca i vatre, zelene su molbe prirodi, a plave – nebu. Bijele trake su čiste pomisli, tada se čitav dan ne smije misliti ni o čemu lošem. Vjetar njiše trake i vaše želje se ispunjavaju. Pored tog drveća, a još i pored pobijenih kolaca za vezivanje konja, uvijek treba stati i ostaviti keks, bombone ili kopjejke. A vi to ne činite, to mi je vatra pokazala.“
Hakasi su uvijek sebe doživljavali kao goste na ovoj zemlji, dok su njeni pravi domaćini planinski duhovi. Radi općenja s njima čovjek je izmislio jezik obreda. Smatra se da ljudi bolje žive ako imaju bolju vezu s duhovima.
„Ovo nije predstava, ovo je posao i teško breme. Uopće nemam vremena za sebe. A neki misle da je to jednostavno: kupiš bubanj, lupaš po njemu i ti si već šaman. Ili se okupe u gomilu i ‘kamlaju’ (vrše rituale – op. red.). Kako to može? Svatko ima svoga duha, i duhovi su različiti. Ja i inače nikada ne bih pristala da stanem pored tamnog šamana.“
Naposljetku Marija oblači narodnu nošnju – crvenu haljinu koja se u donjem dijelu širi i ima veliki izrez oko vrata. Na glavu stavlja crnu kapu prošivenu malim školjkama i ukrašenu trakama koje gotovo prekrivaju lice.
„Gledajte u vatru, molite svakoga da vam oprosti i svakome opraštajte. Spalite sve probleme u njoj. Nisu potrebne nikakve posebne riječi i molitve. Govorite iz duše.“
Šamanka zatvara oči i počinje „kamlati“, tj. putuje po svjetovima Svemira, razgovara s duhovima, gleda ih očima, pušta ih da uđu u nju. Hoda u krugovima, i čas pjeva, čas se jezivo cereka, čas šapuće, čas viče, čas kao da imitira žubor potoka i kliktanje ptica grabljivica, čas razgovara s nekim...
Ekstaza
Udara u bubanj klepalom u obliku lista koji simbolizira vlast nad svim stihijama: vatrom, vodom, zemljom i zrakom. Iznad talentiranih ljudi udara u vrh bubnja – to je gornji svijet gdje žive bogovi. Ruke se uzdižu ka nebu, a šamanka u ekstazi „vitla“ unaokolo. Iznad prizemnih ljudi udara u sredinu bubnja – to je svijet ljudi i duhova prirode. Iznad onih čija duša je krhka i koji teže k onostranom udara u donji dio bubnja – to je svijet podzemnih duhova. A pored onih čija su srca ispunjena zlobom ili zavišću šamankine ruke se opuštaju, duhovi sjedaju na njena ramena i pritišću, pritišću i pritišću....
„Završila sam, možete izaći“, reče šamanka i otpusti jednog posjetioca bacajući klepalo.
Miris trave bačene u vatru izaziva vrtoglavicu. Jednome šamanka savjetuje da se udruži s mjesecom i da se hvali bradavicama kako bi ih mjesec uzeo. Od drugoga goni duha pretka koji uporno utječe na njegov život, a trećeg izbavlja od noćnih mora. Šamanka je vodič prirodnih sila. Ona dovodi molioca u stanje usklađenosti s prirodom i duhovima. Poslije obreda očišćenja Marija ređa talismane koje je sama napravila:
„Nekada ubodem prst i krv kapne na talisman, i tako sam već prinijela žrtvu. To znači da će talisman biti snažan. Događa se da se končići zamrse i ja potrošim nekoliko sati da ih odmrsim. Tako već unosim u njih svoje sile. Kada vidim koji talisman netko izabere, po tome mogu reći kakav je čovek. Uzgred, taj talisman je dobar za zglobove“, i ona pokaza drveni ukras. Tada primijetih da Marija na jednoj ruci ima šest prstiju.
Zatim ona skide ritualnu odjeću, obrisa čelo i umorno sjede kraj vatre.
„Pitaju me kako to da stalno imam novca. Pa naravno, radim kao vol! A sada su se ljudi prestali truditi. Ja mislim da je to bolest. Žive na selu, a nemaju vrt! Kad je to bilo tako? Sami ne rade i tuđi rad ne cijene. A kad bi bilo obrnuto, šamani bi imali manje posla. Znate kako, šamanova misija je pomagati ljudima, donositi dobro. Eto, popričam tako s čovjekom i već mi bude bolje, zato što je njemu lakše i on već zna kako štititi svoju budućnost. Naša snaga je u tome što vjerujemo u ljude.“
Jedna legenda šamana iz roda Sagalakov
Nekada davno moćni šaman je od jednog hakaskog roda otkupio za svoje sinove djevojku. Ona ga je toliko osvojila svojom ljepotom da joj je dopustio da bira za kojega od trojice sinova se želi udati. Međutim, djevojka zapravo nije mogla birati, jer po hakaskoj tradiciji mlađi sin nema se pravo ženiti ako stariji nije oženjen. Njoj se svidio najmlađi, ali je morala birati najstarijeg. Prije udaje ona je čitavo vrijeme pokušavala pobjeći iz šamanove obitelji, ali su je uvijek vraćali. Jednom, kada je već bila u posljednjem mjesecu trudnoće, prestadoše paziti na nju, i ona pobježe u neprohodnu tajgu. Hranila se šumskim plodovima i gljivama, tražila je ljude i porodila se blizu sela. Posrćući, zamotala je dijete, osvrnula se i vidjela oko sebe jednolične borove i cedrove, i iznenada među njima ugleda prelijepu jarebicu. Ona ostavi pored jarebice novorođenog dječaka i ode tražiti pomoć u najsiromašnijoj jurti, nadajući se da će je tamo primiti. U toj jurti su živjeli djed i baka. Dok je baka pomagala djevojci da dođe sebi, djed ode po dijete. Kad dođe do jarebice, među jelama, naspram nje na cedru ugleda orla s krvavim kljunom. Djed pomisli da je orao ubio dijete, ali kad priđe drvetu, vidje da je dijete čitavo i nepovrijeđeno, a oko njega leže ubijene grabljivice. Nitko se nije mogao približiti dječaku jer ga je orao čuvao. Taj dječak je kasnije postao veliki šaman, prvi u rodu Sagalakov, koji je već sa svojih 9 godina liječio ljude.
Nadežda Karnauhova/ RBTH
