Lijep li je to bosanskohercegovački grad, Konjic. Aman, on spaja našu domovinu u jednu. Stara kamena ćuprija na rijeci Neretvi u Konjicu, smatra se jednom od tačaka gdje se Hercegovina spaja sa Bosnom. Ovaj grad ujedinjuje i sjedinjuje dvije polovice u jednu.
Konjic je ponosan otac jednog velikana, ljudine, Zulfikara Zuke Džumhura, putopisca, karikaturiste i slikara. Taj čovjek i za života i za smrti svjetla obraz naše domovine i njenih stanovnika.
Moj Konjic ima Vardačku džamiju sa čije se munare pet puta na dan širi glas mujezina. Konjic ima pravoslavnu crkvu Svetog Vasilija koju su gradili godinu dana Sulejman, Salko i Sreto. Konjic ima i katoličku crkvu čije zvono od 1919. godine odzvanja gradom, poziva, upozorava. Svako ima mjesto gdje moli i štuje svoga Boga.
Radi se o zlatnom gradu, čeličnog srca i snažnog duha. Siguran je to grad. Najsigurniji. Bunker ARK, namjenjen za sigurno utočište maršalu Titu i njegovoj sviti izgrađen je u ovom gradu.
Konjic se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1382. godine, a o imenu grada postoji i nevjerovatna legenda.
“Hajde, Konjice moj!”
Naime, na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo je malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka. Kako je imao natprirodne sposobnosti znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište. Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga. Samo jedna starica, čija je kuća bila jedna od najtrošnijih u naselju, pružila mu je utočište i sa njim podijelila posljednji komad hljeba.
Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane. Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: “Hajde, Konjice moj!”. Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično.
Tako je nastao Konjic, trgovačko mjesto i tranzitna tačka za sve koji sa sjevera pohode južne krajeve i obratno, a za putnike namjernike zelena oaza u kojoj će vas huk Neretve i njena zelena boja trajno vezati za ovaj grad.
Šta da kažem, šta da zborim, Konjic ja jako volim. Nije važno da li ste stanovnik nekog grada, vi ga volite, poštujte i čuvajte. BiH je jedna velika porodica, gradovi su braća i sestre, a oni se međusobno moraju paziti.
Pogledajte kako prelijepi Konjic izgleda iz ptičije perspektive
Autor: Lejla Čoloman
Preuzeto sa Merak.ba
