Foto: wallpapers-fenix.eu
Priroda nije samo “ambijent”, okoliš iz kojeg izvlačimo elemente koji su nam neophodni za egzistenciju. To je živo biće, veliko biće čiju je beskrajnost i raznolikost teško razumjeti, koje istovremeno obuhvaća bezbrojne oblike života među koje ne možemo ne ubrojiti ljude.
Razumjeti prirodu
Namjera nam je probuditi poštovanje prema prirodi radi nje same, zbog njene vitalne važnosti i zbog zahvalnosti koju joj dugujemo u svakom smislu, od našeg fizičkog opstanka do izuzetnih poruka mudrosti koje nam daje u svakom trenutku.
Priroda nije samo “ambijent”, okoliš iz kojeg izvlačimo elemente koji su nam neophodni za egzistenciju. To je živo biće, veliko biće čiju je beskrajnost i raznolikost teško razumjeti, koje istovremeno obuhvaća bezbrojne oblike života među koje ne možemo ne ubrojiti ljude. Nemoguće je poštovati prirodu dok mislimo kako smo mi i neka druga živa bića “poseban slučaj”, kako je priroda jedno, a mi nešto drugo. Ili, kao što je uobičajeno, ubrajamo u nju kamenje, biljke i životinje, no – pripada li tu i nebrojeno mnoštvo nebeskih svjetova?
Gdje je danas naša sposobnost učenja od žive prirode? S druge strane, kako učiti od nje ako se ne smatramo njenim dijelom? Kako se povezati s nečim što nam je strano? Kako razumjeti pouku o jedinstvu koju nam nudi ako smo prvo sebe postavili izvan tog jedinstva?
Priroda je zaista puna dragocjenih primjera, ali trebamo uroniti u nju i čitati iz nje ono što nam nudi, neovisno o knjigama koje imamo. U mnogim prilikama, našoj je duši potrebno ovo drugačije čitanje, u tišini, jednostavno, kada su riječi suvišne, a pojavljuju se ideje. Kada uspostavimo kontakt s prirodom, nastaje čudo: nedostaju riječi, a izviru ideje, stare i nove, koje se po tisućiti put rasplamsavaju u srcu onoga tko osjeća da je, unatoč svim promjenama na svijetu, na Zemlji koja nam je boravište, priroda bila i uvijek će biti.
Govore nam planina i kamen
Ne želim opisivati veličanstvenost planina, onih nepristupačnih i golih koje oduzimaju dah svojom visinom, i onih koje nas diraju zelenilom svojih stabala... One stalno govore svojim jezikom stabilnosti i postojanosti jer znaju biti i opstati.
Foto: Lawrence Aritao/Unsplash
No, tu je i maleni oblutak koji nam privuče pažnju na obali mora, blistav od vlage i sjaja Sunca. Obično ga uzmemo i spremimo, sigurni da smo ponijeli bogatstvo boja i sjaja, sve dok ga jedne večeri ne pronađemo u nekoj zaboravljenoj vrećici i ugledamo samo beživotan kamen bez ikakve dražesti. Nemojmo ga baciti jer to je pouka! Ponesimo ga ponovno do mora, izložimo ga zrakama Sunca i čudo njegove ljepote opet će se pojaviti. Zar ne bismo možda i mi mogli učiniti isto što i kamen? Zar ne bismo mogli obnoviti svoju ljepotu, svoju etiku i estetiku kada bismo znali stupiti u kontakt s onim što će u nama potaknuti naše svjetlo, umjesto da ono iščezne u sjeni neznanja?
Govore nam stablo i ljubica
Svaka biljka govori nam nešto o svojoj povijesti, svom načinu postojanja, od one male i prividno beznačajne, skrivene među kamenjem ili šćućurene u nekoj pukotini, do veličanstvenog stabla čije su grane prepune lišća i plodova. Trebamo znati komunicirati s njima: stablo će nam govoriti o svom osjećaju dužnosti, o svojoj radosti prilagođavanja godišnjim dobima i omogućit će nam da uvidimo da se život nastavlja unatoč promjenama. Biljka će nas poučavati o ustrajnosti u ispunjavanju svoje svrhe gdje god joj je bilo suđeno da nikne. Ni stablo ni sićušna travka ne prestaju držati se za zemlju, niti se prestaju uspinjati prema nebu.
Foto: Andy Hay
Govore nam more i vjetar
Što reći o moru? Veliko je i moćno, mirno i strašno, ali se pokorava vjetru i prepoznaje njegov glas koji ga potiče da huči ili da se smiri.
More nije hirovito, nego postoji zakon koji izmiče našem razumijevanju.
Prepoznajemo li tako i mi glas vjetra i njegove upute ili samo slijedimo kaotičan pokret vjetra naših emocija koji ne priznaje nikakvo drugo pravilo osim egoističnog zadovoljenja? Koja je razlika između jednog i drugog vjetra? Vjetar u prirodi, snažan ili blag, uvijek ima ritam. Uočimo pravilan slijed valova, koliko god bili ogromni; oni ratoborno dolaze do obale gdje se pokoravaju zemlji ili stijeni i raspršuju se u pjenu. No, oni stižu u ritmu, po redu, stvarajući jedinstvenu pjesmu.
Govore nam životinje
O životinjama i o onome čemu nas one mogu poučiti, ispunili bismo više od ovih nekoliko stranica. Neke izmiču našem znanju ili nam izgledaju suviše divlje da bismo im se pokušali približiti. Neke su postale naši prijatelji i naučile su s nama dijeliti život, željne pogoditi što osjećamo i privući našu pažnju. Znamo li vratiti velikodušnošću i brigom to što nam daju domaće životinje? Ili smo zadovoljni time što se osjećamo “superiorniji”? Postoje životinje koje gledaju svoje gospodare poput božanstva i obožavaju ih. Na trenutke su hirovite, ali rijetko će popustiti u svojoj vjernosti.
Foto: eskipaper.com
Danas sam vidjela crnog mačka žutih očiju kako se sunča nepomično ispružen na stijeni. Prošla sam pokraj njega loše oponašajući njegov mjauk. Pogledao me i odmah mi je odgovorio. To mi se nije dogodilo s trgovkinjom kada sam kupovala namirnice...
Govore nam nebo i zvijezde
Nebo se razbistri svakog jutra onim čudom koje nas uvijek iznova iznenadi pri izlasku Sunca... Ili ono nebo s tisuću nijansi ljubičaste boje u večernjim satima kada Sunce zalazi... Ili noćno nebo, s Mjesecom ili bez njega, s oblacima ili bez njih, prepuno zvijezda koje sve, svaka na svom mjestu, plešu onaj univerzalni ples koji intuitivno slutimo, i ne razumjevši.
Foto: Tengyart/Unsplash
Noćno nebo najviše nalikuje našem nutarnjem životu: odsutnost Sunca prisiljava nas da potražimo drugi sjaj, druga svjetla u vlastitoj dubini kako bismo pronašli vlastite zvijezde jer Sunce obično smatramo energijom koja nas održava na životu.
Zvijezde nam daju mjeru: nismo ni veliki ni mali. Mi smo poput njih, pa ovisno o tome tko nas gleda, vidi nas na jedan ili drugi način.
Ipak, zvijezde nam govore o beskrajnosti i otvaraju nam dušu kako bismo širili svoje sposobnosti... A pitam se na koliko još zvijezda postoje bića koja žive poput nas, očekujući da ostvare svoju svrhu.
Već smo mogli vidjeti da nije teško čitati iz prirode kada je i sam čovjek dio te knjige, kada vlastitim životom zapišemo poneki redak ili ostavimo jednu točku svjetla na nebu.
Prirodne katastrofe
Nekoliko proteklih godina, na ljudsku nesreću, obilovalo je katastrofama svih vrsta: tornadima, uraganima, ciklonima, olujnim kišama, poplavama, erupcijama vulkana, olujnim vjetrovima...
Odmah nam se nameće pitanje: zbog čega, zašto se to događa, i to upravo ondje gdje nanosi najveću štetu?
Nemojmo misliti kako su ti fenomeni rezultat jedino ove epohe. Oni su oduvijek postojali, iako nismo sačuvali baš sva sjećanja na njih. Štoviše, pradavne nesreće danas se miješaju s mitovima. Ali, zar nisu u dugoj povijesti našeg planeta užasne katastrofe označavale prijelaz iz jednog perioda u drugi? Ima li nešto u tragovima preostalih priča o starim kontinentima, kao što su Lemurija i Atlantida, prema kojima su ih progutale vatra i voda? Kako objasniti nagle glacijacije koje su, kako izgleda, zatekle nespremne ljude i životinje, od kojih su neke ostale zaleđene dok su probavljale netom progutane biljke? Što se dogodilo s tolikim vrstama biljaka i životinja koje su u trenutku nestale? Što je bilo s gradovima od kojih jedva da su ostali tragovi, a često niti to, osim u pričama o tim vremenima? Ljudski egocentrizam vidi današnji problem kao jedini i najveći, ali to ipak nije tako.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Iz knjige: Filosofía para vivir
Sa španjolskog prevela: Ana Jončić, Nova Akropola
