Schliemannovo otkriće Troje krajem XIX. i početkom XX. st. potaknulo je mnoge istraživače da s novim stavom preispitaju tada vladajuću sliku svijeta. Posljedica takvog novog odnosa bila su brojna otkrića koja su bacila novo svjetlo na ljudsku povijest.
Takvo ozračje dalo je podstreka i engleskom pustolovu Fredericku A. Mitchell-Hedgesu da 1927. povede svoju ekspediciju u istraživanje mogućih ostataka legendarne Atlantide uz obalu Hondurasa.
Upravo se kontroverznom Mitchell-Hedgesu i pripisuje pronalazak čuvene kristalne lubanje. Njegova se ekspedicija uputila u unutrašnjost džungli Belizea, tadašnjeg Britanskog Hondurasa, s ciljem istraživanja ostataka drevnog majanskog grada Lubaantuna. Dok su članovi ekspedicije bili zabavljeni pretraživanjima terena, navodno je Frederickova usvojena kći Anna ugledala ispod oltara jednog hrama predmet koji je svjetlucao na sunčevoj svjetlosti – bila je to kristalna lubanja neobične ljepote. Tri mjeseca kasnije, nekoliko metara dalje od mjesta pronalaska same lubanje, Anna je također pronašla i donju čeljust koja je nedostajala.
Mitchell-Hedgesova kristalna lubanja.
Čuvši za taj pronalazak, grupa starosjedilaca je, navodno, došla pred ekspediciju, pala na koljena i pomolila se. Starac koji je predvodio grupu objasnio je kako je lubanja stara sto tisuća godina i da je jedna od trinaest lubanja koje čine neprocjenjivo blago njegovih predaka. Kada se okupe na jednom mjestu, govori stara legenda Azteka i Maya, ovih trinaest lubanja prenijet će čovječanstvu sve tajne svijeta.
Anna Mitchell-Hedges s kristalnom lubanjom koju je navodno pronašla na svoj sedamnaesti rođendan.
Mitchell-Hedges je predao lubanju lokalnom poglavici, međutim, ovaj mu ju je poklonio, uz obavezu da nad njom provede ispitivanja, očito poznavajući tadašnji odnos službenih institucija prema arheološkim nalazima Amerike.
Kako je Mitchell-Hedges zaista došao u posjed ove kristalne lubanje, otvoreno je pitanje, iako se sa sigurnošću zna da je lubanja u njegovom vlasništvu od 1944. godine. Inače, sam Mitchell-Hedges se jako suzdržavao oko otkrivanja pojedinosti vezanih za njeno otkriće: “Imam razloga za neotkrivanje kako je došla u moj posjed.” Mnogi su istraživači mišljenja da je priča o njegovom pronalasku kristalne lubanje bila jedna od njegovih “lovačkih priča” te da je Mitchell-Hedges do nje došao preko izvjesnog g. Burneya, trgovca umjetninama. Naime, iz 1944. godine sačuvana je zabilješka zaposlenika Britanskog muzeja koji je nakon sudjelovanja na dražbi za lubanju zapisao: Dražba u Sothebyiju, predmet br. 54, 15 x 43 do 340 (funti) (Fairfax). Donio ga je g. Burney i prodao g. Mitchell-Hedgesu za 400 (funti).
Frederick i Anna Mitchell-Hedges (zdesna) u džunglama Srednje Amerike krajem 1920-tih.
Još prije Mitchell-Hedgesa, dvije slične, ali manje savršene lubanje pronašao je francuski istraživač Eugéne Boban krajem XIX. st. u Meksiku. Pokušao ih je prodati Nacionalnom muzeju Meksika, međutim predstavnici muzeja su ga odbili, smatrajući lubanje krivotvorinama. Nakon povratka u Europu, jednu je lubanju 1878. g. otkupio pariški Muzej čovjeka, a drugu londonski Britanski muzej 1898. godine. Iako su kasnije pronađene još neke kristalne lubanje, ove tri predstavljaju najsavršenije i najljepše primjerke.
Detaljnijim proučavanjima stručnjaci su zaključili da je lubanja u posjedu Mitchell-Hedgesa prikaz astečkog boga smrti Mictlantecuhtlija, što je navelo znanstvenike na tvrdnju da su lubanje izradili Azteci ili Mixteci. No, to je opovrgnuto kada je Alfonso Caso 1932. pronašao u Monte Albanu osamsto godina netaknute mikstečke grobnice. U grobnici br. 7 pronađen je pehar od gorskog kristala, što je omogućilo usporedbu njegovog načina izrade s onim kristalne lubanje. Zaključak je bio da se savršenost izrade lubanje nikako nije mogla postići u kulturi koja je napravila spomenuti pehar.
Potom se prešlo na detaljno ispitivanje kristalne lubanje iz Britanskog muzeja, koju je engleski antropolog G. M. Morant usporedio s lubanjom koja je kasnije došla u posjed Mitchell- Hedgesa. Svoje je rezultate iznio u mjesečnom zborniku za antropološke znanosti Man, tiskanom u srpnju 1936., gdje je ustvrdio da su obje lubanje rađene po uzoru na ženski lik i da je lubanja iz Britanskog muzeja u mnogo čemu nesavršenija od Mitchell-Hedgesove lubanje, te je zaključio da je ili nedovršena ili lošija kopija Mitchell-Hedgesove lubanje. Neobično je to da su lubanje brušene rotirajućim brusnim kolom, jer niti Maye niti Azteci nisu koristili kotač, pa se nametnuo zaključak da lubanje ne potječu iz ovih kultura. Nadalje, da je lubanja rađena po uzoru na lubanju američkih Indijanaca, morala bi imati izbočeniju donju čeljust, te širi i viši facijalni okvir, dok su kod kristalnih lubanja obje čeljusti u istoj ravnini.
Anna Mitchell-Hedges, u čijem se vlasništvu lubanja nalazi i danas, dopustila je 1970. godine, nakon smrti svoga poočima, restauratoru Franku Dorlandu da ispita ovu lubanju u laboratoriju Hewlett-Packard u Santa Clari u Kaliforniji. Naime, ova je tvrtka imala sve potrebne uvjete za najdetaljnije analize. Rezultati ispitivanja bili su spektakularni. Lubanja je izrađena iz jednog jedinog komada kvarca, uz potpuno ignoriranje orijentacije prirodnih kristalnih osi, tj. osi duž kojih kristal raste, što se u kristalografiji smatra nemogućim. Danas, kad se prirodni kristal vadi iz zemlje, nužno se najprije mora odrediti orijentacija njegovih kristalnih osi, kako bi se spriječilo njegovo pucanje, čemu je vrlo sklon. Stručnjak u Hewlett-Packardu koji je sudjelovao na ispitivanju izjavio je: “Ova stvar uopće ne bi smjela postojati.”
Kristal lubanje ima faktor tvrdoće 7, zbog čega je većina modernih alata ne bi mogla ni zagrepsti (dijamant kao najtvrđi mineral ima faktor 10). Dorland je smatrao da je prvobitna gruba forma lubanje bila izrezana dijamantom, a zatim se uglačavala sitnim pijeskom, za što bi po današnjoj tehnologiji trebalo najmanje tri stotine godina.
Nalazi koji su uslijedili naveli su Dorlanda na zaključak kako je lubanja bila religijska relikvija neprocjenjivog značaja za kulturu kojoj je pripadala. Naime, u unutrašnjosti lubanje otkrivena je vrpčasta prizma s malenim svjetlosnim tunelima koji omogućavaju da predmeti ispod lubanje budu osvijetljeni i uvećani, a u očnim se dupljama nalaze minijaturne konkavne leće koje prenose svjetlost u unutrašnjost lubanje. Osim toga, od jagodične kosti prema rubovima lubanje vode istaknuti kristalni lukovi. Oni imaju funkciju modernih svjetlovoda, prenoseći svjetlost od baze lubanje do očnih duplji. Građa lubanje je takva da je zbog loma i mnogobrojnih refleksija svjetlosti osvijetljena cijela lubanja.
Znanstvena analiza Mitchell-Hedgesove lubanje u laboratoriju Hewlett-Packard.
S druge strane, dokazujući kako lubanje ipak dolaze iz majanske kulture, časopis Indian Historian, u izdanju Američkog indijanskog društva, pisao je kako je motiv lubanje usko povezan s majanskim otkrićem broja nule, jer je lubanja bila upravo njen simbol. Čeljusna kost u ovoj je kulturi bila simbol broja 10, čime bi se dobio zatvoren krug osnovnih brojeva.
Nacionalni muzej Meksika zatražio je 1967. g. povrat lubanje iz Britanskog muzeja, koji je to odbio i sklonio je od očiju javnosti. Stručnjaci s odsjeka za mineralogiju ubrzo su izdali priopćenje da su lubanje krivotvorine, tj. da ih nisu napravile nikakve drevne civilizacije, nego majstori iz gradića Eidar Obersteina u istočnoj Njemačkoj. Ovaj je gradić u srednjem vijeku bio središte rezbarskog umijeća. Do XIX. stoljeća rudnici su se iscrpili pa su zanatlije emigrirali u Južnu Ameriku, gdje su u Brazilu otkrili ogromne količine gorskog kristala, kojeg danas u većim količinama ima još samo u Kanadi i Rusiji. U XIX. stoljeću ukrasni predmeti od kristala bili su prava atrakcija u buržujskim krugovima, pa su majstori imali pune ruke posla. Jedan od rezbara ostavio je zapis da oni nikad nisu odlučivali u koji će oblik transformirati kristal, nego su kroz “razgovor” otkrivali dušu kristala, koja bi im govorila kako da ga oblikuju.
Profesor Freestone, bivši voditelj Odjela za znanstvena istraživanja Britanskog muzeja, rekao je: “Bilo što da mislili o kristalnoj lubanji, to je izuzetan predmet. Pa čak i ako je napravljena u XIX. st. u Njemačkoj.”
Kako bilo da bilo, kristalne lubanje ne prestaju plijeniti pažnju, kako laika, tako i stručnjaka. Dok im oni skloni mistici pridaju neobične, nadnaravne moći, svi se dive savršenosti izrade i ne prestaju nagađati o njihovom porijeklu. Znanstvenici nisu u stanju reći ništa pouzdano o vremenu, mjestu i načinu njihova nastanka, tako da lubanje ostaju lijepa i nedokučiva zagonetka.
Autor: Vedran Poropat
