Postoji nešto u vanjštini konja što čini dobro nutrini čovjeka.
Ksenofont
Konj je jedna od onih životinja koje malo koga mogu ostaviti ravnodušnim – svi koji su se barem jednom u životu susreli s ovom lijepom i plemenitom životinjom, znaju o čemu govorimo. I složit ćemo se – ako nas već na prvi pogled ne oduševe snaga i ljepota njegova tijela, sasvim sigurno će nas očarati njegove oči i njihova dubina – u njima vidimo blagost i dobroćudnost, osjećamo povjerenje i prijateljstvo koje se gradilo tisućljećima u međusobnom poštovanju i ljubavi. Očarat će nas dostojanstvo, strast i neukrotivost tog bića koji govore o njegovom divljem podrijetlu i uzbudljivoj prošlosti.
O podrijetlu i povijesti konja
Imajući u vidu da je jedno od osnovnih obilježja današnjeg konja upravo njegova snaga i veličina, pomalo je teško povjerovati znanstvenom objašnjenju da je njegov davni predak, koji je prije više od pedeset milijuna godina nastanjivao prostore današnje Europe i Sjeverne Amerike, težio nekih pedesetak kilograma i bio jedva veći od današnje lisice. Smatra se da su se ovi prakonji tijekom milijuna godina proširili Zemljom, doživjevši razvoj brojnih vrsta i podvrsta zbog evolucijskih promjena, da bi nakon ledenog doba, iz posve nerazjašnjenih razloga, izumrli u Americi. No, konji koji su ostali na području Europe i Azije, nastavili su svoj evolucijski razvoj u novonastalim klimatskim uvjetima, nastanivši beskrajna stepska prostranstva udruženi u stada i tako dočekali susret s čovjekom.
Čovjek je u konju odmah prepoznao životinju koja mu neće poslužiti samo kao izvor hrane ili pomoć u polju. Na njegovim će se leđima graditi i rušiti civilizacije, osvajati kontinenti, povezivati narodi i kulture. Prva upotreba konja u ratu i na polju zabilježena je na Bliskom istoku tijekom razdoblja od 3500. do 3000. g. pr. Kr. Za vuču bornih kola služili su Sumeranima, Babiloncima, Asircima, bili su važni Egipćanima, a poseban značaj imali su za Grke i Rimljane u čijim su ratnim osvajanjima često imali presudnu ulogu. Konj, doduše drveni, poslužio je Grcima i kao taktičko lukavstvo za pobjedu nad Trojancima. Zahvaljujući osvajačkim pohodima pomoću brzih i snažnih konja, u povijesti su zabilježeni mnogi nomadski narodi euroazijskih stepa, Mongoli, Huni, Avari… Nakon otkrića Amerike, Španjolci su na konjima pokorili carstvo Azteka, ali i vratili konje u njihovu pradomovinu, u kojoj su ih podjednako spremno dočekali i europski doseljenici i Indijanci.
Aleksandar Makedonski i Bukefal, dio mozaika iz Pompeja
Blisko i intenzivno druženje čovjeka i konja urodilo je njihovim dubokim prijateljstvom i povjerenjem, pa se među konjima nalaze i najslavniji pripadnici životinjskog svijeta. Jedan od najpoznatijih vjerojatno je Bukefal, vjerni pratilac Aleksandra Makedonskog, prozvan tako zbog bijelog znaka na čelu u obliku bikovske glave. Bukefal je uživao najviše državne počasti, a nakon njegove smrti osnovan je njemu u čast istoimeni grad u Indiji.
Marengo, arapski konj Napoleona Bonapartea čiji propeti lik krasi jedan od najpoznatijih Napoleonovih portreta, pratio je svog gospodara u gotovo svim bitkama, iako se Napoleon navodno nije mogao pohvaliti najzavidnijim jahačkim umijećem. Marengo je bio toliko slavan da se njegov kostur i danas čuva u britanskom vojnom muzeju.
Napoleon prelazi Alpe, Jacques-Louis David, 1801.
Konji su blisko povezani i s raznim božanstvima. Grčka ih mitologija povezuje s Apolonom, Zeusom, Posejdonom i Atenom. Konji su vukli kola s grčkim sunčanim bogom Apolonom, a sličan motiv nalazimo i u hinduizmu gdje se Surya, bog Sunca, vozi u kočiji u koju je upregnuto sedam konja, te u kršćanstvu gdje konji vuku kola sa svetim Ilijom Gromovnikom. Posejdona, vrhovnog boga mora, na valovima voze brzonogi konji. Mitološki lik Kentaur predstavljen je kao biće s tijelom konja, a rukama i glavom čovjeka. Posejdonov i Meduzin sin Pegaz predstavljen je kao krilati konj uz čiju je pomoć Belerofont savladao čudovište Himeru. U ovim i sličnim motivima konj je simbol tijela – materije kojom vlada jahač, odnosno duh.
Kelti su osobito štovali božicu Eponu, zaštitnicu konjanika, koju stari Rimljani preuzimaju također kao božicu zaštitnicu konja i magaraca. Konj u legendama islama također ima značajnu ulogu, a posebno važno mjesto ima konj Burak, na čijim je leđima poslanik Muhamed uzašao na nebo. O važnosti i vezi konja i njihovih vlasnika govori i to što su u mnogim kulturama pokapani sa svojim gospodarima.
Pasmine konja
Kad govorimo o konjima, neizostavno moramo spomenuti i pojam pasmine. Podjela konja na pasmine oslanja se na dvije osnovne vrste konja: orijentalne i okcidentalne, odnosno toplokrvne i hladnokrvne, iako neki izdvajaju male konje, ponije, u posebnu skupinu. Ta se određenja, međutim, ne odnose na temperaturu tijela konja, već na njihov temperament i tjelesnu građu. Hladnokrvni su konji mirni i flegmatični, zdepastog tijela, grublje glave te kraćeg i debljeg vrata, a mogu biti teški od 650 do 1300 kg. Toplokrvni se konji, s druge strane, ističu svojom živošću, brzinom i stalnom željom za kretanjem te elegantnijim tijelom manje glave i tanjeg vrata, prosječne težine od 300 do 650 kg.
Postoji više stotina pasmina konja, a ovdje ćemo za primjer spomenuti samo nekoliko najpoznatijih i najzastupljenijih koje zbog njihovih kvaliteta često nalazimo i u rodoslovlju mnogih drugih pasmina.
Romantični arapski konj smatra se jednim od najljepših u svijetu konja. Riječ arab na semitskom znači pustinja, što označava tu životinju kao stepskog i pustinjskog konja prilagođenog životu u posebnim uvjetima. Podrijetlom je s Bliskog istoka, odnosno područja današnje Saudijske Arabije, Egipta i Jemena. Za Arape je konj najplemenitija životinja i uživa gotovo jednako poštovanje kao i plemenit čovjek. Beduinska legenda kaže da je arapski konj stvoren iz južnog vjetra na slavu Zemlje, a podaren mu je let bez krila. Druga priča kaže da je u počecima Bog dao Išmaelu, sinu Abrahamovu, konja kao nagradu za vjeru i predanost njegova oca Bogu.
Prema arapskim tradicionalnim zahtjevima, dobar arapski konj mora imati pravilno građeno tijelo, kratke i pokretljive uši, usku glavu, nozdrve kao lavlje ralje, lijepe, tamne oči pogleda zaljubljene žene, povijen i dugačak vrat kao simbol hrabrosti i ponosa, široka prsa i čelo da bi primio blagoslov Alaha, uska leđa, mišiće kao u deve, rijetku grivu i bogat rep. Odraz snage konja zvijezda je na njegovom čelu. Najčešća boja tog konja je bijela, iako se može naći i u svim ostalim bojama.
Lipicanski konj dobio je ime po mjestu Lipici u Sloveniji gdje su 1580. godine Habsburgovci započeli s njegovim uzgojem. Zbog rata s Francuskom 1805. godine, lipicance su iz Lipice preselili u Đakovo i tamo su ostali sve do danas. Lipicanskog konja odlikuje plemenitost, inteligencija i izdržljivost. Zbog izrazito živahnog i visokog, gracioznog hoda, taj lijepi konj često služi za dresurno jahanje. Najčešća boja mu je bijela i sivobijela, a prisutne su i dorata (tamnoriđa) i vrana (crna), dok je alatasta (riđa) rijetka.
Engleski punokrvnjak stvoren je križanjem arapskog pastuha i engleske kobile negdje u XVIII. stoljeću, pa je tako od svog oca naslijedio brzinu kretanja, skladnost i gracioznost. Danas predstavlja jednu od najvrsnijih i najsvestranijih pasmina konja u svijetu koja podjednako služi u dresurnim i preponskim natjecanjima te u lovu i u rekreativnom jahanju. Najčešće boje su vrana, dorata, alatasta i siva, no dopuštene su i bijele oznake na glavi i nogama.
Terapijsko jahanje
Danas, kad konji sve manje služe u polju, kad nema više trapera i kauboja, kad vitezove i ratnike na konjima viđamo još samo u filmovima, a konjsku su snagu odavno zamijenili brzi i skupi automobili, konj još uvijek ima nezamjenjivu ulogu koja još jednom potvrđuje njegovu plemenitost i daje joj novu dimenziju. Jahanje je, naravno, mnogima jedan od omiljenih oblika rekreacije, no osobama s invaliditetom predstavlja puno više od toga. Dodir sa životinjom koja nema predrasuda prema njihovom invaliditetu, njezinom snagom, toplinom i ritmom pokreta, ali prije svega dodir s dotad nepoznatim osjećajem slobode i pokretljivosti koje im konj pruža, za te osobe ima neprocjenjivu vrijednost i predstavlja važan poticaj njihovom samopouzdanju.
Autor: Dragutin Janković
