Da li ste ikada pomislili da vaša mačka zna nešto što vi ne možete da dokučite? Pa izgleda da postoje situacije kada je to tačno, jer novo istraživanje ukazuje da naši mali krzneni prijatelji mogu biti neočekivani izvor dokaza ukoliko su se zatekli na mjestu zločina.
Mačje krzno zadržava dovoljno uzoraka DNK od svake osobe koja je bila u njihovoj blizini, što može da posluži kao dokaz o prolaznom susretu sa počiniocem. To znači da, iako mačke ne mogu da posvjedoče šta se dogodilo, one bi mogle da pomognu u identifikaciji počinilaca zločina.
Nova studija je prva koja ispituje kako kućni ljubimci mogu doprinijeti prenosu genetskog materijala ljudi iz njihove blizine, tako da ima još mnogo posla da se uradi. Ali to predstavlja pozitivan korak ka budućem prikupljanju sveobuhvatnijih forenzičkih dokaza – koji bi, očigledno, bili od velike pomoći u policijskim istragama.
„Prikupljanje ljudske DNK treba da postane veoma važno u istragama na mjestu zločina, ali nedostaju podaci o kućnim ljubimcima kao što su mačke i psi u njihovom odnosu prema prenosu ljudske DNK“, kaže forenzičarka Hajdi Monkman sa Univerziteta Flinders u Australiji.
„Ove životinje mogu biti veoma relevantne u procjeni prisustva i aktivnosti članova domaćinstva ili bilo kojih nedavnih posjetilaca na mjestu događaja.“
Posljednjih godina, tehnologija analize DNK postala je toliko sofisticirana da čak i najsitniji tragovi genetskog materijala mogu biti relevantni za ispitivanje mjesta zločina. A mi, neuredni ljudi, ostavljamo svoj DNK svuda. Čak i samo kratak kontakt sa objektom može prenijeti tragove našeg genetskog materijala.
Takozvana DNK na dodir nije sama po sebi dovoljna za pozitivnu identifikaciju osumnjičenog, ali se može koristiti da podrži druge linije dokaza ili isključi druge ljude koji su se zatekli na mjestu zločina.
DNK dodira dobijena sa površine krzna ne zahtijeva nužno čak ni da osoba dodirne tu površinu. Može se prenijeti na više načina – ćelijama kože ili dlačicama koje lebde sa tijela u prolazu, na primer. U tome ključnu ulogu mogu da igraju kućni ljubimci.
Tako su se Monkmanova i njena koleginica sa Univerziteta, Marija Goraj, iskusna istražiteljica mjesta zločina, udružile sa forenzičarem Rolandom van Oršotom iz Odeljenja za forenziku policije Viktorije u Australiji da vide da li mogu da izvuku tragove čitljive ljudske DNK sa mačaka kućnih ljubimaca.
Njihovo istraživanje je sprovedeno na 20 mačaka iz 15 domaćinstava. U domovima učesnika studije, istraživači su dva puta uzimali briseve sa desne strane svake mačke i sakupili uzorke DNK od većine članova domaćinstva (jedno je bilo maloljetno dijete koje nije uzorkovano). Zatim su obrađeni brisevi uzetih sa mačaka i uzorci ljudske DNK.
Pored toga, stanari domaćinstva popunjavali su upitnike o svakodnevnom ponašanju i navikama mačaka. Ovo je uključivalo i informacije koliko često je mačka dodirivana i ko je od članova domaćinstva to činio.
Nivoi DNK koji se mogu detektovati pronađeni su u 80 procenata uzoraka mačjih briseva. U slučaju svih mačaka, nije bilo značajne razlike između količine prisutne DNK i vremena od poslednjeg kontakta sa čovjekom ili dužine dlake mačke.
Tim je uspio da generiše DNK profile od 70 odsto mačaka u studiji koji bi bili dovoljni da se protumači sa kojim čovjekom su povezani. Većina dobijenog materijala pripadala je članovima domaćinstva, ali na šest mačaka otkrivena je nepoznata ljudska DNK.
Dvije od tih mačaka provele su dosta vremena u krevetu djeteta čija DNK nije uzorkovana, što bi moglo da objasni neke od „misterioznih“ rezultata. Porijeklo neidentifikovane DNK na četiri preostale mačke nije utvrđeno. Nijedno od domaćinstava nije imalo posjetioce najmanje dva dana prije uzimanja brisa.
Jedan slučaj je bio posebno interesantan. Domaćinstvo sa dvije mačke i dvije osobe. Jedna od mačaka, sfinks bez dlake, nosila je DNK nepoznatog trećeg čovjeka. Druga mačka, kratkodlaki ragdol, nije. Obje mačke su podjednako komunicirale sa ljudima u svom domaćinstvu.
Mogući izvori mogu uključivati direktan transport DNK od čovjeka, kao što je češanje ili trljanje mačke o kontaminiranu površinu. DNK se takođe mogao zadržati od kada je mačka poslednji put imala kontakt sa posjetiocem.
„Način prenosa ove DNK na mačku, kao i njegova postojanost na njima, je nepoznat“, navode istraživači.
„Potrebna su dalja istraživanja o prenosu ljudske DNK na i sa mačaka, kao i o postojanosti ljudske DNK na mačkama i šta može uticati na različite nivoe DNK pronađene kod mačaka, kao što su navike ponašanja i status vlasnika“, zaključuje se u izvještaju.
