Termanove pionirske studije nadarene djece smatraju se remek-djelom u području znanstvenih istraživanja inteligencije te se i dan danas citiraju u svrhu zagovaranja individualiziranog pristupa u obrazovanju
Termanove pionirske studije nadarene djece smatraju se remek-djelom u području znanstvenih istraživanja inteligencije te se i dan danas citiraju u svrhu zagovaranja individualiziranog pristupa u obrazovanju (Vialle, 1994.).
Kako je sve počelo?
Kao profesor na Sveučilištu Stanford, Lewis Terman (1877. – 1956.) bavio se psihologijom obrazovanja i mentalnim razvojem. U duhu svog vremena, smatrao je da je intelektualni razvoj uglavnom zadan naslijeđem. No, isto je tako vjerovao da je za potpunu realizaciju naslijeđenog potencijala važno stimulativno obrazovanje prilagođeno mogućnostima pojedinca. Godine 1915., u članku Mentalna higijena izvanredne djece, ilustrirao je ovaj stav tvrdnjom:
„Bistroj se djeci rijetko zadaju zadaci za čije bi uspješno rješavanje ona morala koristiti svoje maksimalne sposobnosti; zbog toga takva djeca riskiraju da zapadnu u cjeloživotnu naviku ispod maksimalne učinkovitosti“.
Uslijed pozitivnog odjeka svoje knjige Mjerenje inteligencije iz 1916., u kojoj je između ostalog opisao razvoj Stanford-Binetove ljestvice inteligencije, čije je 5. izdanje i danas u uporabi, tijekom 1. svjetskog rata pozvan je u odbor za razvoj mentalnih testova za vojsku. Ovo iskustvo omogućilo mu je ispunjenje davne želje – znanstveno praćenje razvoja nadarene djece. Iz njega su proizašli publikacija Genetska istraživanja genijalnosti, izdana u 5 svezaka, u razdoblju od 1925. do 1959. godine, monografija iz 1968. i deseci znanstvenih članaka. Terman se nadao da će taj korpus istraživanja poslužiti kao „temelj za utvrđivanje istine“ te da će njime uspjeti suzbiti mitove o nadarenoj djeci (Lolly, 2008.).
O kakvim se mitovima radilo?
Polazna hipoteza njegova istraživanja bila je da „djeca geniji“, identificirani na temelju mjerenja inteligencije, uglavnom izrastaju u „odrasle genije“ i prepoznaju se po svojim izvanrednim postignućima (Simonton, 2009.) Dokazivanjem ove hipoteze, raspršio je tada važeći mit o iznimno bistroj djeci koja „rano sazriju i rano istrunu“. Budući da je i sâm bio darovit, Terman je želio prikupiti dokaze protiv uvriježenih stereotipa.
Prema jednom od njih, svaka posebna sposobnost na jednom planu, kompenzira se određenim manjkom sposobnosti na nekom drugom planu. Zbog ovakvog stava prevladavalo je mišljenje o pametnoj djeci kao o knjiškim moljcima, cvikerašima, niskim, slabašnim i bolećivim bićima, neuroticima i neprilagođenima, osuđenim na društvenu izolaciju (Mitchell, 2000.; Boring, 1959.).
Terman je svojim višedesetljetnim istraživanjima pokazao da su daroviti sudionici u njegovu istraživanju bili iznadprosječni u svim ispitivanim kategorijama – visini, težini, ranom tjelesnom razvoju, fizičkoj konstituciji, općem zdravstvenom stanju, emocionalnoj stabilnosti, društvenoj prilagodbi, moralnom prosuđivanju i školskim postignućima (Silverman). U kasnijim svescima studije pokazalo se da su sudionici bili manje skloni mentalnim bolestima, samoubojstvu, razvodu, demenciji u odnosu na opću populaciju, što je raspršilo mit o tome da genijalnost i ludilo idu ruku pod ruku (Silverman).
Tko su bili Termiti?
U svrhu formiranja uzorka od otprilike 1000 sudionika, nastavnici u pet najvećih gradova u Kaliforniji zamoljeni su da prema vlastitoj procjeni nominiraju dvoje najbistrijih učenika u svom razredu, najbistrije dijete u razredu iz prošle godine i najmlađe dijete u razredu. Nominirani učenici testirani su Stanford-Binetovim testom inteligencije te je u glavnu eksperimentalnu grupu uvršten 661 sudionik (307 djevojčica i 354 dječaka), u rasponu od 8 do 12 godina (Burt, 1961.; Hothersall, 2002.).
Prosječan kvocijent inteligencije (IQ) eksperimentalne grupe iznosio je 151, s rasponom 135-200, a 77-ero djece imalo je rezultate iznad 170. Tijekom vremena u grupu su uključivani novi ispitanici. Formirane su još dvije kontrolne grupe ili komparabilne grupe neselektirane djece iz osnovnih i srednjih škola.
Što ih se sve pitalo?
Kako bi utvrdio u kojoj se mjeri nadareno dijete razlikuje od prosječnog djeteta normalne inteligencije, Terman je u istraživanju prikupio detaljne podatke o sudionicima, i to putem:
- dva testa inteligencije (Stanford-Binetova i Nacionalnog testa inteligencije),
- svog Stanford Achievement Testa (čije se deseto izdanje i danas koristi za procjenu djece od vrtićke do srednjoškolske dobi),
- testa opće informiranosti (u području znanosti, povijesti, književnosti i umjetnosti),
- testa znanja i osobnih interesa,
- upitnika o sklonosti prema određenim vrstama igara,
- upitnika o literaturi koju su djeca pročitala u posljednja dva mjeseca
- upitnika o kućnim i obiteljskim prilikama koji su ispunjavali roditelji, uključujući i njihove procjene djece na 25 karakteristika,
- upitnika o školskim postignućima koji su ispunjavali nastavnici te njihove procjene djece na istih 25 karakteristika,
- medicinskog pregleda,
- antropometrijskih mjerenja,
- testova osobinama ličnosti,
- upitnika o posebnim talentima i dr.
I, što se pokazalo?
Na temelju opsežnih analiza prikupljenih podataka,1925. god. izdan je prvi svezak studije, u kojem je darovito dijete definirano kao dijete koje ulazi u skupinu 1 % najbistrije školske djece (Burt, 1961). Opisana djeca dolazila su tipično iz visokoobrazovnih sredina, rano su naučila čitati i čitala su mnogo i dobro te su uživala u brojnim dječjim aktivnostima (Hothersall, 2002.).
Rano čitanje bio je jedan od najjasnijih razlikovnih faktora između umjereno nadarene i visoko nadarene djece iz uzorka. Oko 43 % djece s IQ-om iznad 170 naučilo je čitati prije dobi od 5 godina, dok podatak za cijeli uzorak iznosi „svega“ 18 %.
Studija je ovdje trebala završiti, no fasciniran rezultatima koje je dobio, Terman je odlučio svoje ispitanike pratiti i dalje te istražiti kako će se njihovi životi i njihove buduće profesionalne karijere odvijati (Mitchell, 2000).
Kroz 40 godina obuhvaćenih istraživanjem, pokazalo se da je opće zdravlje nadarenih osoba bolje od prosjeka populacije. Emocionalnu stabilnost i opću socijalnu prilagodbu bilo je teže procijeniti, s obzirom da nisu postojali usporedivi podaci za prosječnu populaciju, no sudeći po stopi delinkvencije, alkoholizma, suicida i psihičkih slomova te iskazima samih sudionika i njihovih bliskih osoba, učestalost psihičkih smetnji bila je niža od prosjeka.
No, što su postigla djeca koja su obećavala?
Njihova je superiornost najočiglednija na području školskih postignuća i profesionalnog uspjeha. Podaci o obrazovnom statusu pokazuju da je skoro 70 % sudionika u uzorku završilo fakultet (u odnosu na manje od 5 % prosječne populacije), i to obično godinu ili dvije dana ranije u odnosu na prosječnog studenta. Što se profesionalnih postignuća tiče, 86 % bilo je zaposleno na radnim mjestima u dvije najviše kategorije iz upitnika Minnesota Occupational Rating Scales.
Te dvije kategorije odnose se na profesije (uglavnom pravnici ili suci, sveučilišni nastavnici, znanstvenici, inženjeri, liječnici, školski ravnatelji ili učitelji) i polu-profesije (uglavnom menadžeri u industrijskom sektoru i bankarstvu, računovođe, voditelji prodaje i sl.). Iz prijašnjih izdanja ove studije postoji podatak da je svega 62 % njihovih roditelja radilo na poslovima iz ove kategorije, dok je u općoj populaciji muškaraca iz Kalifornije manje od 14 % radilo na istim mjestima.
Što se tiče radne produktivnosti u vidu publikacija i patenata, podaci ukazuju na skoro 2.000 znanstvenih i tehničkih članaka, 60-ak knjiga ili monografija u području znanosti, umjetnosti, književnosti, zatim 33 romana, 700 drama, kratkih priča, eseja i dr. članaka, te tisuće novinskih članaka, scenarija za film, radio ili televiziju. Broj tehničkih patenata sudionika bio je najmanje 230.
A koliko ih je podbacilo?
Od ukupno 1500 analiziranih darovitih ispitanika, njih oko 80 do 90 nije, prema različitim mjerama ispunilo očekivanja. Taj podatak navodi na zaključak da su za izvanredna postignuća, pored samih urođenih visokih sposobnosti, nužne i karakteristike kao što su emocionalna stabilnost, zdravlje, ambicija, volja, socijalne vještine, društveni kontakti i sl.
Termanova suradnica Melita Oden provela je istraživanje 1968. u kojem je usporedila 100 najuspješnijih ispitanika – grupa A (sveučilišnih profesora, znanstvenika, liječnika i pravnika) i 100 najmanje uspješnih ispitanika– grupa C (električara, policajaca, stolara, čistača bazena i mali broj neuspješnih pravnika, liječnika i članova znanstvene zajednice) iz Termanovog uzorka nadarene djece.
Uspješnost je bila definirana kao rad na radnom mjestu koji zahtijeva korištenje visokih intelektualnih sposobnosti. Nadareni se ispitanici prema svojim intelektualnim sposobnostima nisu međusobno razlikovali, no ono što je obilježavalo grupu A za razliku od grupe C bili su visok socioekonomski status roditelja, znatno niža stopa razvoda roditelja, veće roditeljsko poticanje inicijative i neovisnosti u djetinjstvu, više roditeljskih ohrabrenja i očekivanja u pogledu školskog i akademskog uspjeha.
Osobe iz grupe A pokazale su, prema podacima prikupljenim u djetinjstvu i mladosti, iznadprosječan interes za školski uspjeh, vodstvo i sklapanje prijateljstava, više razine energije te su ranije započele planiranje vlastitog profesionalnog razvoja. Što se osobina ličnosti tiče, dvije su se grupe u djetinstvu značajno razlikovale prema voljnim karakteristikama. Kasnije u školskoj dobi, grupa A postizala je bolje ocjene i više je sudjelovala u izvannastavnim aktivnostima, dok je grupa C po svojim postignućima zaostajala te je počela pokazivati znakove slabije emocionalne i socijalne prilagodbe.
Koliko je sve to trajalo?
Terman je ostao u bliskom kontaktu sa svojim ispitanicima, doživljavao ih je kao „svoju djecu“ te bi svoja pisma njima uvijek započinjao riječima „Mojoj nadarenoj djeci“ (Hothersall, 2002.). „Djeca“ su uzvratila velikom razinom kooperativnosti i marljivo su svakih 5 do 10 godina ispunjavala različite testove i upitnike na najrazličitije teme, kao što su seksualni život, politički stavovi, religijska vjerovanja, zarada, fizičko i mentalno zdravlje, zadovoljstvo školom, poslom, brakom, životom itd.
Protekom desetljeća, broj sudionika se, naravno, smanjio te je 2003. godine u uzorku ostalo 200-tinjak ispitanika. No, planirano je da se studija nastavi sve dok se i zadnji ispitanik iz uzorka ne povuče ili ne umre (Mitchell, 2000).
Je li sve baš tako kako se čini?
Termanu se katkad prigovaralo da nije nepristran istraživač jer je svojim pismima, preporukama i ohrabrenjima mogao utjecati na pozitivnije ishode Termita. Drugi, pak, tvrde da bi se sličan rezultat dobio i na bilo kojem drugom slučajno odabranom uzorku djece iz viših društvenih slojeva, pa da je Terman zapravo, iako se zalagao za meritokratski ustroj društva, istraživanjem zapravo samo potvrđivao klasne razlike.
Ipak...
Kako navodi Viale (1994), Termanovo praćenje nadarenih imalo je za cilj ne samo prikupiti podatke važne za psihologijsku struku, već i pridonijeti rješenju nekih problema u području obrazovanja nadarene djece. Terman je smatrao da središnji problem leži u tome što tradicionalne metode obrazovanja i nastavnici ne prepoznaju nadarenu djecu te je predložio mjerenje sposobnosti u školskoj dobi i individualizirani pristup u poučavanju nadarene djece. Nastavni plan i program koji bi bio prilagođen potrebama ove, dotad zanemarene skupine pojedinaca, omogućilo bi im razvijanje svojih potencijala u najvećoj mogućoj mjeri.
