Zidovi su tako sagrađeni da u spojeve među kamenjima nije moguće provući niti oštricu noža. U čemu je tajna graditeljstva Inka?
Godine 1979. profesor arhitekture Jean-Pierre Protzen prilikom posjeta Peruu ostaje impresioniran kamenim zidovima. Ono što su sada ruševine, nekoć su bile velebne zgrade koje je dao izgraditi deveti car Inka. No ono što je dojmljivo je način kako su zgrade i zidovi građeni. Naime, goleme kamene kocke poslagane su jedna do druge prilikom čega međusobno savršeno pristaju.
Između njih nije moguće provući niti oštricu noža
Zidovi su tako sagrađeni da u spojeve među kamenjima nije moguće provući niti oštricu noža. U čemu je tajna graditeljstva Inka?
Profesor se nekoliko puta vraćao u Peru kako bi istražio način gradnje zidova, jer u literaturi nije bilo odgovora na to pitanje. Nakon traženja u kamenolomu naišao je na kamenje koje očito nije potjecalo iz kamenoloma, već je tu donešeno. Zaključio je da je to oruđe kojim se kamenje oblikovalo.
Našao je tri vrste oruđa: najteže za grubu obradu, srednje veliko za obradu kamenih kocki, te najmanje za finu obradu rubova.
Za teoretska razmatranja više nije bilo vremena, pa se profesor uhvatio posla. Uzeo je kameni čekič težak 4 kilograma i sa nekoliko udaraca oblikovao grubu kocku. Potom je manjim klesao jednu stranu sve dok nije postala glatka. Za sat i pol obradio je tri strane, te usporedivši svoju kocku s kockom koje su izgradile Inke, vidio je da je u pravu.
Kako kocke savršeno pristaju jedna uz drugu?
Profesor je shvatio da su u donjim kockama usječena udubljenja u koja kocke gornjeg reda savršeno priliježu, a strane svake kocke obrađene su na isti način. Kocke su se međusobno položile jedna na drugu, te se na donjoj zabilježio obris gornje. Nakon toga se klesala površina donje sve dok nije izdubljeno udubljenje u koje je gornja kocka točno sjedala. Na taj način su obje kocke bile čvrsto povezane i savršeno prijanjale jedna u drugu.
