Kako (ne) postavljamo granice drugima?

Ilustracija

Granice su mjesto gdje odvajamo sebe od ostatka svijeta. Sastoje se od uvjerenja, vjerovanja, stavova, prošlih iskustava, naučenog socijalnog ponašanja.

Određuju što nam je u redu, a što nije, što nam se sviđa, a što ne želimo. Odražavaju ono kako želimo ili ne želimo da se drugi prema nama ponašaju. Postoje fizičke, psihičke, emocionalne, duhovne i seksualne granice.

Svjesni smo svojih granica tek onda kad nam ih netko ugrozi, kad nam ih netko prelazi.

Dva su tipa ljudi kad je riječ o granicama. Prvi su oni koji se boje konflikta i imaju više propusne granice, što znači da su više empatični. Manje se zauzimaju za sebe, važno im je što drugi misle o njima, zadovoljavaju tuđe potrebe i teže im je reći „Ne“. Češće dopuštaju da ih se iskorištava. Takvi ljudi manje su na svojoj strani i uglavnom imaju smanjeno samopoštovanje.

Drugi tip ljudi su oni koji u većini slučajeva smatraju da su oni u pravu, ne daju se zezati, više su okrenuti sebi i svojim potrebama, bez problema traže za sebe i lakše ulaze u konflikte. Više vole i cijene sebe, nego druge.

Važno je znati da nam drugi ljudi ne mogu pogaziti granice, već smo mi sami za to zaslužni.

Kad dopustimo drugima da nam gaze granice, zapravo ih sami gazimo. Ne ostajemo s istinom što je dobro za nas. To je izdaja samog sebe. Ako idemo preko svojih osobnih granica, napustili smo sami sebe.

S granicama je teško baratati ako idemo od toga što će drugi ljudi misliti ili od toga što je ispravno ili pogrešno. Mnogi ljudi uopće nisu svjesni svojih granica, ne znaju jasno definirati što im je u redu, a što nije.

Kad ljudi  nisu u kontaktu sa sobom i ne osjećaju instinktivno što im je u redu, a što nije onda kažu:

• „Pa što bi ja trebala u toj situaciji?“
• „Što je u redu, ispravno?“
• „Kako bih se trebao ponašati?“

Ne postoje izvanjska pravila kako treba živjeti i gdje bi nam trebale biti granice. Na primjer, nekim ljudima smeta kad im partner pogleda drugu osobu, a nekima je sasvim normalno swinganje. Svatko bi za sebe trebao znati (ili naučiti) gdje su mu granice.

Ljudi koji ne znaju gdje su im granice i kako bi trebali reagirati u određenoj situaciji najčešće su imali situaciju u djetinjstvu da su morali popuštati drugima (ponajviše roditeljima) i odricati se samih sebe, svojih potreba i stavova te su tako postali people pleaser tipovi.

Nisu imali mogućnost izraziti sebe i sada kao odrasli nemaju ideju ni unutarnji instinktivni osjećaj vlastite granice. Stoga niti ne znaju što im je u redu, a što nije pa traže pravila i upute ponašanja u svojoj okolini.

Zdrave granice su fleksibilne, pomične. To znači da se nećete ponašati kao rigidni robot koji čuva visoke zidove utvrde koju je postavio kao štit. To znači da ćete nekad popustiti, a neke stvari jednostavno znate da ne dolazi u obzir. Sve dok se u tome osjećate dobro, možete znati da čuvate vlastite granice.

Loš osjećaj je najbolji indikator da su vam granice povrijeđene.

Neki znakovi nezdravih granica:

• Kažemo „Ne“ kad mislimo „Da“ ili kažemo „Da“ kad zapravo mislimo „Ne“
• Osjećamo krivnju kad kažemo „Ne“
• Ne ponašamo se u skladu s našim integritetom i vrijednostima kako bi zadovoljili druge
• Ne kažemo jasno i gasno kad imamo nešto za reći
• Usvajamo tuđa uvjerenja i vrijednosti kako bismo bili prihvaćeni od drugih
• Ne prozivamo osobu za ono što nam je loše napravila
• Prihvaćamo da nam drugi rade ono što ne želimo (fizički dodir ili seks)
• Dozvoljavamo da nas drugi prekidaju kako bi ih zadovoljili
• Dajemo previše od sebe kako bismo bili prihvaćeni
• Previše se uključujemo u tuđe probleme i poteškoće, dajemo savjete
• Ne komuniciramo o svojim osjećajima u partnerskom ili privatnim odnosima

Najčešće gazimo svoje granice i dopuštamo se iskorištavati iz osjećaja krivnje ili straha. Rješenje je u ljutnji.

Sva sreća, koliko god bile narušene, granice se mogu osvijestiti i naučiti postavljati u odrasloj dobi. Kontakt s vlastitom ljutnjom i dopuštanje da je (na ekološki način) iskažemo, igra najveću ulogu u postavljanju granica. Kad nam netko gura granice čini nam nepravdu. Ljutnja je najzdravija instinktivna reakcija na nepravdu. Nema zdravog postavljanja granica ako nismo u kontaktu s vlastitom ljutnjom, ako je potiskujemo ili je uopće nismo svjesni (to je ono kad ljudi kažu „Ja se skoro nikad ne ljutim.“)

„Za ljubav mira. Za mir u kući…“

Kad se počnete zauzimati za sebe, svoje vrijeme i svoje potrebe, velika je šansa da će se drugi ljudi početi buniti ili čak ljutiti. Međutim, uvijek imate izbora: povući se i stavljati potrebe drugih ljudi na prvo mjesto ili biti na svojoj strani i početi cijeniti sebe.

Ljudi najčešće misle kako čuvaju odnos onda kad trpe, gutaju i šute. Ali, događa se upravo suprotno. Kad nešto radite protiv svoje volje, bili vi toga svjesni ili ne, nagomilava se ljutnja. Ona ne nestaje ako je niste izrazili – samo je potiskujete i skladištite u tijelo. Ovog procesa većina ljudi uopće nije svjesna. Misle da ako nisu svjesni svoje ljutnje, ona niti ne postoji. Ali, to je zabluda.

Potisnuta ljutnja najčešće se javlja u tri oblika:

• Prema unutra: razni simptomi bolesti, napadi panike, depresija, promjene na koži, opsesivne misli…
• Na van: eksplodirate u napadaju nezaustavljivog bijesa
• Pasivna agresija: kroz ponašanja poput zabadanje noža u leđa, ogovaranje, manipulacija, nabijanje osjećaja krivnje, igranje uloge žrtve, padanje u depresiju…

Ako nekome na vrijeme, a to je ODMAH ili što prije kažete što vam smeta, vi zapravo čuvate taj odnos. Kad ne dopustite svojoj ljutnji da se razmaše, manje ćete se „pjeniti“ oko neke situacije i lakše ćete je riješiti.

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije/ Centar uspjeha