Viseći na konopcima sa nekoliko stotina metara visokih litica, nepalski lovci na med bore se protiv planinskih vjetrova i pčela kako bi sakupili med iz “zlatnih košnica“. Nepalski su sakupljači meda savladali vještinu sakupljanja tog blaga na uzvisinama visokim i po 90-ak metara. To je vrlo zahtjevan i opasan posao. Nepalci se ovim poslom bave već vjekovima, ali tokom posljednjih nekoliko desetljeća njihov je način života ugrožen. Zbog građanskog rata i sve većeg utjecaja modernih vrijednosti, umjetnost sakupljanja meda polako nestaje.
Tradicija sakupljanja meda iz nepalskih “zlatnih košnica” stara je hiljadama godina, ali možda neće još dugo trajati, pošto populacija pčela polako opada, uslijed toga što klimatske promjene prijete delikatnom ekosistemu, a potražnja za ovim medom sve je veća. Ni sve veći broj turista ne pomaže u održavanju ove delikatne tradicije.
Fotograf Andrew Newey bio je očaran hrabrošću lokalnih ljudi, koji se svake godine penju po visokim liticama u potrazi za medom. “Morao sam da odem tamo i zabilježim sve prije nego što ova nevjerojatna tradicija nestane“, objašnjava Newey.
Ritual je izuzetno opasan i ponekad smrtonosan. Ne noseći nikakvu zaštitnu opremu, lovci se penju na litice i sakupljaju med iz ogromnih košnica, nalik gnijezdima. Koliko je to opasno, postaje očito i kada se desi da nepalski sakupljač meda ispusti saće veličine vreće cementa kojim slučajno onesvijesti člana svoje ekipe koji je stajao 100 metara ispod njega.
Pčele umiruju pomoću dima, ali neke su ipak odlučne da pokažu kako ljudi nisu dobrodošli. Ipak, ovdašnji lovci su se navikli i razvili tolerantnost na ubode pčela.
Lokalni Nepalci koriste dva štapa bambusa dugačka po osam metara. Jedan služi za vađenje saća iz košnica, a drugi da ih drži na potrebnoj udaljenosti od stijena i pridržava korpu u koju se stavlja saće.
Iako je “lov na med” postao manje-više uređen posljednjih godina, a lovci su profesionalci koji opslužuju po nekoliko sela tokom sezone, ovakav događaj predstavlja veoma značajan vjerski ritual za Gurung narod.
Prije svakog lova, ovca se žrtvuje kako bi se udovoljilo planinskim bogovima, a za one koji poginu tokom rituala se smatra da se nisu dovoljno molili.
Odgovorni lovci sakupljaju med i saće tokom proljeća i jeseni i obavezno ostavljaju trećinu košnica netaknuto kako bi se populacija pčela obnovila do sljedeće godine. Jesenji med se čuva za korištenje, ali proljetni, koji se također zove i crveni med (zbog intenzivne boje), postao je veoma popularan u Japanu, Kini i Koreji.
Prepoznatljiv ukus i nijansa boje meda u potpunosti zavise od vrste cvijeća i godišnjem dobu u kojemu su pčele sakupljale peludni prah. Nepalski je med jedna od najtraženijih sorti meda. Zahvaljujući njihovoj veličini, nepalske divovske pčele mogu sakupljati peludni prah na velikim visinama, oprašujući cvijeće koje cvate visoko u planinama.
Beskrupulozne agencije u želji za zaradom angažiraju neke lovce da tokom cijele godine sakupljaju med, što drastično remeti populaciju pčela. Zbog ovakve prakse, posljednjih godina pripadnici Gurung naroda sve manje meda sakupljaju. Nekada su od jesenjeg sakupljanja dobili i do 50 galona meda, a sada tek 20.
“Gurung plemena su nekada posjedovali ove litice. Ali zbog toliko novca koji je u igri, vlada daje određenu zemlju privatnim poduzetnicima u zakup, koji su došli da izvuku što više meda, čak i na uštrb populacije pčela“, objašnjava Newey.
