Većina ga ignoriše, kida iz zemlje, omalovažava ... to je divlje cveće.
Moje omiljeno cvijeće je divlje cvijeće,
Spontano, slobodno i nepopustljivo.
Ono koje cvijeta bez zalivanja,
Ono koje miriše na revoluciju,
Ono koji sebi daje za pravo da raste
u svim mjestima gdje ljudi misle
da to nikada ne bi moglo da uradi "Hermana Aguila
Čovjek je, kao i u mnogim drugim oblastima, uspio da razlikuje cvijeće iz serije A od onih iz serije B: prvi nastanjuju divne vaze, zahtijevaju brigu, pažnju, čine vrtove i terase šarenim i mirisnim. Potonji se smatraju korovima, preprekama za uzgoj drugih biljki, ne baš lijepim i ne baš pogodnim za uređenje naših zelenih površina.
Samo djeca ne mogu napraviti ovu apsurdnu razliku. Za njih je ruža jednako divna kao i maslačak: oni razlikuju boju, oblik, miris, ali svakako ne značaj.
Ove godine smo odlučili da ne uklonimo takozvane "korove" iz naše bašte i da dopustimo da nas iznenadi njihova snaga, njihovi čudno oblikovani listovi, cvijeće sa neočekivanim bojama.
Ubrati cvijet mi se uvijek činilo kao djelovanje bez razloga, moju djecu sam naučila da nema svrhe to činiti, da će ubrzo nakon same činjenice da se pokidao osušiti i izgubiti svoju draž dok ako ga ne uberemo može se milovati i mirisati kad god poželimo. Kleknuti kako bi pomirisali ili dodirnuli cvijet je predivan gest, to je način da se klanjamo prirodi i da joj odamo počast.
Tako, ne berite cvijeće da bi pravili bukete i zatim ih poklanjali (što sam uvijek cijenila, zahvalivši se, ali ukazujući da ima toliko drugih darova, sa više poštovanja i istinitosti), već me povedite tamo gdje ste vidjeli taj cvijet da se zajedno sagnemo da ga pomirišemo i razgovaramo sa njim.
To su mali gestovi, shvatam, ali počevši od ovih malih svakodnevnih gestova, od brige o onome što raste spontano, možemo pronaći alternativna rješenja.
Divlje cvijeće me je uvijek fasciniralo. Ono je autonomno u rođenju i životu, ne treba gnojiva, zemljište, vaze ... ne treba čovjeka i možda nam je i zbog toga donekle dosadno. Smatram ga predivnim darom prirode koje pronalazite kada najmanje očekujete i ne morate ništa drugo da radite nego da se divite i zaštitite ga ponekad od ljudskih ruku.
Divlje cvijeće je također snažno učenje života: ne treba mu nikakva pomoć za cvjetanje i iako mu to ne treba, ono je divno i snažno u svojoj samostalnosti i snazi, može rasti na neočekivanim mjestima, među stijenama ili među kamenjem, ono živi malo ali na intenzivan način i kada izblijedi daje svoje latice i svoje sjeme natrag na zemlju da bi oživjelo još jedan cvijet u budućnosti.
Gledajte divlje cvijeće drugačijim očima, ono je važan glasnik života ...
Autor: Elena Bernabe
