VIŠE OD IGRE: Kako je FIFA uništila fudbal?!
Kada je proše godine sedmoro zvaničnika Međunarodne federacije fudbalskih asocijacija (FIFA) uhapšeno, naslov u New York Timesu samo je sa iznenađenjem istakao činjenicu da predsjednik te organizacije, Sep Blater, nije među njima.
Dva dana kasnije, nakon što su svi od progresivne NVO Avaz do britanskog premijera Dejvida Kamerona apelovali na Blatera da podnese ostavku, on je u reizbornoj kampanji za predsednika FIFA-e potvrdio pobjedu te u rasplinutom govoru citirao 'bogove' najmanje tri različite religije i dao karakteristično megalomansku izjavu: „Ja sam sada predsjednik, predsjednik svih.“ Međutim, Blaterovo likovanje nije bilo dugog vijeka. Ostavku je podnio samo sedmicu dana kasnije, navodeći da je FIFA-i potrebno „temeljno restrukturiranje“ i da njegov mandat nisu „podržali svi u svijetu fudbala“.
O čemu se, dakle, radi u optužnici protiv vrhuške FIFA-e? Korupcija koja se vezuje za one na vrhu hijerarhije međunarodnog fudbala uistinu je zapanjujuća. Moguće je da nikada nećemo saznati koliko je novca FIFA direktno ukrala ili stekla beskrupuloznim dogovorima, ili koliko je potrošila na podmićivanje širom svijeta. No, ovaj skandal podrazumijeva mnogo više toga od reputacije jednog od danas najbogatijih i najpoznatijih biznisa na svetu, koji se proširio u svaku zemlju i medijsko tržište u kojima se igra fudbal. Ta legendarna korupcija u ovom sportu, koja je podstakla vlasti SAD da konačno preduzmu korake nakon petogodišnje istrage, izgleda gotovo anđeoska u poređenju s njegovim dugim stažom direktne i indirektne eksploatacije zemalja i radnika na „globalnom jugu“ zarad postizanja krajnjeg cilja.
Sepp Blatter sa svaničnicima Šri Lanke/Foto: AFP
Fudbal i kapitalizam na Jugu
FIFA kakvu danas poznajemo tvorevina je njenog posljednjeg predsjednika, Žoaoa Avelanža, koji je smijenio Stenlija Rouza, dobro poznatog po podržavanju bijelih fudbalskih timova u okviru sistema aparthejda. Nakon što je došao na vlast, Avelanž predvodi transformaciji FIFA-e u potpuno korporativnu strukturu, finansiranu iz sponzorstava namjesto kontribucijama nacionalnih i regionalnih federacija. FIFA je pod Avalanžom napravila preokret bez presedana prema nacijama „globalnog juga“, koje je prethodno ignorisala, ali koje su sada bile međunarodna baza fanova fudbala.
Međutim, taj preokret nije bio gest uključivanja. Učinjen je kako bi se iskoristile poslovne prilike u zemljama koje su se ubrzano razvijale, kao što je Meksiko – gde su Avalanžovi saradnici bili optuženi za podmićivanje u vezi sa Svjetskim kupom 1992. i budućim olimpijskim igrama – i Brazil ‒ gdje je po procjeni švajcarskih vlasti sâm Avalanž uzeo preko 50 miliona dolara mita tokom 90-ih. Avalanžova birokratija našla je načina da instalira fudbalsku infrastrukturu u zemljama kojima je to najmanje trebalo, te je mogla da osigura da će njihova sopstvena sredstva i vladine subvencije završiti u džepovima onih koji štite njene interese. Elite zemalja u razvoju vidjele su u pomoći FIFA-e neku vrstu faustovske pogodbe: podržati Avalanžovu agendu, koju finansira Coca-cola, i potencijalno za to primiti milione dolara, neku modernu infrastrukturu i mogućnost afirmacije na svjetskoj sceni.
Uzmimo za primjer ostrvsku naciju Zelenortske Republike. Nakon što se 1982. pridružila FIFA-i, nova fudbalska federacija malene zemlje prošla je kroz dvije decenije borbe s oskudnim sredstvima i korupcijom. Ipak, prije nego što je Avalanž dao ostavku na mjesto predsjednika, FIFA je ovoj zemlji omogućila da izgradi brojne terene i centre za treniranje, čime je davala šačici svoje omladine šansu da postanu zvijezde fudbala. Na taj način je, u prividnom paradoksu, FIFA-ina korupcija bila i izvor njene stabilnosti. Tako je osramoćeni Blater (koji je bio Avalanžov štićenik) uspio da bude ponovo izabran. Predsjednik nigerijske fudbalske asocijacije rekao je za BBC da: „Blater razumije Afriku. Blater se zalaže za pravičnost, poštenje i jednakost među nacijama“.
Ali to razumijevanje koje je Blater ponudio zapravo je savez transnacionalnog i nacionalnog kapitala, koji je raspršio nekadašnje snove o održivom razvoju besciljnim i uzaludnim projektima koji su postajali sve skuplji.
Mauritanija, zemlja koja nema skoro nikakvu historiju fudbala i čija reprezentacija još nije igrala ni na jednom međunarodnom takmičenju, izgradila je uz pomoć FIFA-e stadione i infrastrukturu, te finansirala studije i obezbjedila ugovor s nacionalnom televizijom, koja je na nedeljnom nivou prenosila utakmice. Posmatrači međunarodne pomoći kasnije su skrenuli pažnju na slabe revizije FIFA-ine pomoći, koja je u najvećoj mjeri pronevjerena. To, međutim, očigledno nije bilo mnogo važno mauritanijskim vlastima – koje su svaku investiciju vidjele kao dobru investiciju – niti vođstvu FIFA-e, kojem je pomoć služila da kupi lojalnost.
Svjetska imperija koju je stvorio Avelanž, i kojom je Blater nastavio da vlada, plaćala je na kraju dividende u Evropi, kada su na početku novog milenijuma televizija i marketing najpopularnijih liga pokrenuli novu rundu eksplozivnog razvoja.
Blaterova FIFA nalazila se na vrhu ekonomskog buma u evropskom fudbalu. Prve tri godine njegovog predsjednikovanja poklopile su se s uvođenjem digitalne televizije, još jednom rundom naduvanih dogovora oko televizijskih prava i razvojem Lige šampiona u svoj najveći i najbogatiji format. Tržište transfera igrača, koje je svedočilo stabilnoj inflaciji cijena, napravilo je nov i oštriji zaokret. [Ali] čisto ekonomskom terminologijom, ovaj bum u fudbalu predstavlja samo mali segment u rasprostranjenim berzanskim mjehurovima ranog 21. vijeka. Nastavljajući da nadograđuje uspješnu tvorevinu svog mentora i eksploataciju novih tržišta u zemljama u razvoju, Blater je privukao sponzorstva najbogatijih korporacija kao zvanične proizvode FIFA-e – zvanično piće, zvanične patike itd. – koji su uvećali profit FIFA-e do uistinu dekadentnih razmjera.
Kao što Dejv Zirin ističe u svojoj knjizi o Svjetskom kupu u Riju Brazil’s Dance with the Devil, FIFA-ini zvaničnici nisu samo prisilili brazilsku vlast da poništi zakone koji su zabranjivali konzumiranje alkohola na stadionima već su osigurali da zvanično pivo, badvajzer, ima monopol. Lokalna piva nisu se mogla prodavati ni u blizini stadiona.
Krvava vladavina FIFA-e
Hapšenje devet zvaničnika FIFA-e i pet saradnika u Švajcarskoj, te njihovo izručenje u SAD, povezani su s mjestima održavanja svjetskih prvenstava 2018. i 2022: Rusijom i Katarom.
Katar, mala monarhija u Persijskom zalivu, relativno nova u svijetu fudbala, bila je odlučna u ideji da bude domaćin svjetskog prvenstva, u sklopu globalne ekonomske strategije koju dijeli s drugim članicama Savjeta za saradnju zemalja zaliva. Kapitalisti zalivskih monarhija, kao oni koji su se okoristili o svjetsku žeđ za naftom, proširili su svoju imovinu širom svijeta – od zemlje u Egiptu preko sportskih klubova u Britaniji do federalnih dugova u SAD-u. Navodi izvora da su zvaničnici FIFA-e primili mito iz Rusije i Katara kako bi ove zemlje postale domaćini turnira poslužili su nadležnim organima nekoliko zemalja za pokretanje istrage o njima.
FIFA-in odbor u Kataru je, naravno, poricao bilo kakve nepravilnosti u svom uspješnom nadmetanju da postane domaćin. Međutim, isključivanje jednog od članova odbora uz optužbu za korupciju, kao i interna istraga u FIFA-e, a koja se završila time što se njen pokretač distancirao od skidanja optužbi s Katara, ne ulivaju baš povjerenje.
Mito je, međutim, samo početak problema u Kataru.
Svjetski kup 2022, odigraće se na nepodnošljivo vreloj ljetnjoj klimi, što ugrožava i publiku i igrače. Strogi vehabijski zakoni u zemlji negativno se odražavaju na žene, a raskošne pripreme za turnir – nakon pobjede, država je saopštila da će izdvojiti 100 milijardi dolara za projekat izgradnje i renoviranja stadiona, izgradnju novog sistema auto-puteva, sistem brzih pruga i 55.000 hotelskih soba – smrtonosne su. Već je preko hiljadu radnika nestalo na gradilištima vezanim za turnir, a Međunarodna konfederacija sindikata procijenila je da će do otvaranja igara, ukoliko se izgradnja nastavi po planu, život izgubiti čak 4000 radnika migranata.
Sposobnost Katara da pobijedi u izboru za domaćina kupa i da finansira ovaj ogromni projekat konstrukcije leži na jedinstvenoj ekonomskoj strukturi zalivskih država. Teoretičari kao što je Adam Hanie tvrde da ove zemlje karakteriše jedinstvena sprega državne hijerarhije s privatnim kapitalom u formi vladajućih porodica i njihove pratnje. Ovakva despotska kontrola nad prihodima od nafte omogućila im je da po želji nastave sa skupim poslovnim poduhvatima, te postavljanjem parametara za sve značajnije ekonomske aktivnosti u njihovim zemljama. Stanovnici ovih zemalja pripojeni su u jedan aranžman pokroviteljstva u kojem se za besplatno obrazovanje i zdravstveno osiguranje, te unosne poslove u javnom sektoru oslanjaju na državu.
Ubrzan ekonomski rast zalivskih zemalja, koji je od njih napravio neke od najbogatijih nacija među zemljama u razvoju (tri su u dvadeset najbogatijih zemalja prema BDP-u po glavi stanovnika, dok ih druge tri prate u korak), zapravo nije uzrokovan isključivo profitom od nafte. Zavisio je i od nemilosrdne eksploatacije radnika migranata. Katar je slika i prilika ovakve situacije. Punih 86 procenata populacije Katara migriralo je iz drugih zemalja. Prema izvještajima Amnesti internationala iz 2014, migranti formiraju 94 procenta njihove radne snage. Nakon izbora za domaćina prvenstva, procijenjeno je da će Kataru trebati od pet stotina hiljada do milion novih migranata kako bi se izgradila nova infrastruktura. U augustu 2013, u ovu malu zemlju je svakog sata pristizalo u prosjeku po dvadeset novih migranata.
Kao i u drugim zalivskim zemljama, migranti u Kataru registrovani su kroz kafala sistem. Da bi mogli da rade, mora da ih sponzoriše jedan zalivski građanin. Tako se rad reguliše putem državljanstva. Kako bi dobili sponzorstvo, potencijalni migranti najčešće moraju da prođu kroz dugotrajan proces apliciranja, plaćanja ogromnih taksi, te odricanja od osnovnih prava kao što su sloboda organizovanja na radnom mjestu ili sloboda kretanja za vrijeme boravka u Zalivu. Kafala je ogroman sistem koji kontroliše rad migranata neophodan za neumoljivo širenje zalivskog kapitala. Zahvaljujući njemu, građanin-sponzor ima enormnu moć koja radnike uslovljava da traže dozvolu ukoliko žele da promijene poslodavca (koji je najčešće sâm sponzor). Postavka je takva da primorava milione radnika u sumračnu zonu nepravilnosti, ostavljajući ih tako van formalno priznatog zaposlenja i s rizikom da trenutno budu deportovani.
Svakodnevno zlostavljanje i ponižavanje radnika migranata veoma je rašireno. Izvještavajući o izgradnji objekata za Svjetski kup 2022, Guardian je otkrio da uslovi odgovaraju definiciji ropstva prema Međunarodnoj organizaciji rada: brutalno radno vrijeme, skučeni i oronuli prostori za život i duboko nebezbjedni uslovi rada.
Nedavno istraživanje Amnestija pokazalo je da je Katar načinio mali ili nikakav napredak u svojim obećanjima da obezbjedi prava migranata: radnici na projektu Prvenstva plaćeni su sa zakašnjenjem, ako su uopšte i plaćeni, prisilno se zadržavaju tako što im se oduzimaju pasoši, vize za izlazak iz zemlje im se odbijaju, a pristup osnovnom zdravstvenom sistemu i osiguranju ne postoji.
Kada su nepalski radnici angažovani na gradilištu oko projekta svjetskog prvenstva pokušali da se vrate kući nakon aprilskog zemljotresa koji je razorio njihovu zemlju, katarski poslodavci su ih odbili. Građevinske kompanije su naglasile da su pod pritiskom da po hitnom postupku podignu infrastrukturu za prvenstvo, ali je kafala sistem taj koji je dodatno omogućio ovakve zloupotrebe.
Ružna igra
Međunarodni fudbal postao je arena i izgovor za Katar da gura zalivski kapitalizam prema njegovim najbrutalnijim posljedicama za one koji ga grade i održavaju.
Pozivi na reformu ili prilagođavanje potpuno su neodgovarajući. Sa svoje strane, Amnesti tvrdi da ne može biti pravog progresa za radnike migrante ukoliko kafala sistem ne bude ukinut. Priznavanje migrantima prava radnika sušinski bi narušilo društveni sistem zalivskih monarhija, pošto bi ovima obezbedilo trajno i sigurno mjesto graditelja zaliva.
Međunarodni mediji propuštaju da izvještavaju o ovim nepravdama nepotrebnim usmjeravanjem na korupciju. Čak i da je pohlepa zvaničnika FIFA-e bila faktor u dodjeljivanju Svjetskog prvenstva Kataru, pravi skandal jeste smrtonosna eksploatacija radnika migranata, direktno povezana s FIFA-inim modelom rasta. FIFA je ovu prelijepu igru učinila odvratnom.
