Legenda o Simeonu zvanom El Cholo

Diego je bio jedan od omiljenih suigrača jednog drugog Diega kojeg je cijeli svijet smatrao dokazom izvanzemaljskog života. Maradoni su u timu trebali upravo takvi likovi, oni koji ne odustaju, a on će već nekako naći način da postigne gol.

Odigrao je preko tri stotine utakmica a postigao je samo jedan pogodak. Bio je branič Boce juniors, onog radničkog, od buenosaireške sirotinje obožavanog kluba. U slavnu Bocu je došao iz Sarsfielda gdje je počeo karijeru u tamošnjem Velezu. Igrao je s do tada rijetko viđenom energijom. Njom je nadoknađivao mnoge nogometne nedostatke. Bio je borac.

Piše: Marko Tomaš

Čovjek koji nikada ne staje, ne gubi nadu, čovjek koji pokreće suigrače i tjera ih da se bore dok god postoji zadnji tačak nade da njegov tim može pobijediti. To mu je priskrbilo i 22 nastupa za argentinsku reprezentaciju tijekom 7 godina. U to vrijeme reprezentativne utakmice nisu bile česte kao danas i skupiti 22 nastupa za nacionalnu vrstu je bilo sasvim respektabilno dositgnuće.

Taj malo kome poznati lik zvao se Carmelo Simeone. Pošten igrač, borac, zbog svog stila igre dobio je nadimak Cholo. Najšire značenje te riječi bilo bi divljak.

DIEGO & DIEGO

Puno godina poslije Carmela jedan je drugi Simeone, koji nije ni u kakvom srodstvu s Carmelom dobio je nadimak Cholo sa svega 14 godina. Taj puno poznatiji EL Cholo zvao se Diego.

A nadimak mu je dao njegov tadašnji trener u Velezu iz Sarsfielda, Victorio Spinetto. Spinetto se sjećao pomalo divljeg načina na koji je Carmelo igrao nogomet i taj ga je dječarac podsjetio na negdašnjeg braniča Boce i argentinske reprezentacije upravo zbog zbog načina na koji je igrao nogomet i zbog činjenice da se već tada nije predavao, da se borio do posljednjeg daha.

Diego je bio jedan od omiljenih suigrača jednog drugog Diega kojeg je cijeli svijet smatrao dokazom izvanzemaljskog života. Maradoni su u timu trebali upravo takvi likovi, oni koji ne odustaju, a on će već nekako naći način da postigne gol.

Diego El Cholo Simeone skupio je preko stotinu utakmica za nacionalnu vrstu i samo u najdražem, plavobijelom dresu potigao je 11 pogodaka. Razlikovao se od svog prethodnika ipak. On je bio unaprijeđena verzija divljaka, box – to- box igrač, izdržljiv, borben, sa sasvim pristojnom tehnikom za lika čije je glavno zaduženje bilo da zubima i noktima prekida protivničke napade.

Cijeli je život, dakle, Diego Simeone nepromjenjiv. Čak i kao trener on istrči prosječnu kilometražu najupornijih igrača bosanskohercegovačke lige, i to pored aut linije, za vrijeme utakmice, ne na treningu. Stvarno bi bilo zanimljivo kada bi neki statističar s malo smisla za humor mjerio kilometražu koju El Cholo pređe za vrijeme Atleticovih utakmica.

Samo zbog tog fascinantnog lika i njegovog jednako živopisnog pomoćnika Hernana Burgosa bilo mi je drago što je Atletico prošao dalje protiv PSV – a. S ovim dvojcem na klupi Atletico ima kakve takve šanse potući se za polufinale protiv supermegaultrasoničnih momčadi koje su ostale među osam najboljih. Atletico je tu svakako manji uljez nego što bi bio PSV.

Već je prisustvo Wolfsburga i Benfice u četvrt završnici Lige prvaka jedno omanje nogometno čudo. Jebiga, takva su vremena. Čak i bivši prvaci Europe poput PSV – a i Benfice u današnjem svijetu mogu skupljati tek mrvice ispod stola onih najbogatijih i uvijek gladnih.

PROLETERSKI NOGOMET

A bila je to poštena, radnička utakmica. Pravi proleterski nogomet. Teška šljaka ali puna energije, koncentracije, nogometne inteligencije oba trenera i njihovih igrača. Nikakav spektakl tek sušta borba za goli opstanak.

Penali su, zato i bili jedini ispravan rasplet. Penali koje El Cholo Simeone nije mogao gledati. Ali nije, kao što je to znao Ivica Osim, otišao u svlačionicu za vrijeme njihovog izvođenja, tek je nervozno hodao skrivajući se iza leđa svog pomoćnog osoblja i čekao da mu pomogne Bog ili Jan Oblak ili šeprtljavost i strah PSV – ovih igrača.

A kad su njegove molitve uslišene otpustio je kočnice i poput djeteta trčao po travnjaku Vicente Calderona i podsjetio me na to koliko strasti može biti u nogometu i životu, koliko ljubavi, želje da se pod svaku cijenu prevaziđu sve nedaće i svaki problem. Ne mora vam se sviđati nogomet kakav igra Atletico. Ali imate ozbiljnih problema ako vam se ne sviđa dječački jogunasta strastvenost njihovog trenera.

To znači da zapravo ne volite nogomet. A ako ne volite nogomet i ne zaspite tijekom utakmice poput one kakvu su igrali Atletico i PSV onda niste zaslužili ni da gledate pravu dramu, filmski spektakularan obrat u režiji Bayerna i Juventusa.

SUZE STARE DAME

Žao mi je zbog suza Stare dame, beskrajno, imali su sve i sve su prosuli. Negdje se duboko u dušama Juventusovih igrača nešto raspalo i ti prekaljeni borci su dopustili da im se dogodi isto ono što se Bayernu dogodilo u prvom njihovom ogledu.

Svima je bilo jasno. Ako susret bude morala odlučivati svježina igrača s klupe Bayern, ionako favorit, je u velikoj, nenadoknadivoj prednosti. Jednostavno, Bayern na klupi ima igrače kakve Juventus nema ni u prvoj postavi. Alcantaru na primjer, čiji je dupli pas s Muellerom bio pravo malo remek djelo. Ili onog malog s baggiovskim repićem, kojega je upravo Juventus poslao na posudbu u Bayern.

Unatoč svijesti o toj prednosti Bayerna vjerujem da su svi u Juventusu prije minhenskog ogleda bili spremni potpisati rezultat regularnog dijela utakmice. A sada moraju potpisati koautorstvo jedne od najvećih nogometnih drama u proteklih par godina.

Dva su se uljeza ušunjala među osam najboljih, to su već pomenuti Wolfsburg i Benfica, a ostatak društva je i prije početka sezone bio predodređen barem za ulazak među osam. Bilo bi ludo da se u nerednoj fazi sudare urpavo Benfica i Wolfsburg. Tako bi se barem jedan uljez ušunjao u polufinale. A onda je sve moguće. Tako volimo vjerovati.

zurnal.info