Legenda o Lajčesteru: najveća sportska priča našeg doba

Titula engleskog prvaka koju je osvojio Leicester City je incident, krik u svijetu kapitalizacije nogometa, koja je ovaj sport pretvorila u šoubiznis, a igrače od nekadašnjih amatera koji su ga igrali iz ljubavi u preplaćene profesionalce i članove društvene elite

Sjećam se kako su se prve kladionice u našem gradiću pojavile malo nakon rata. Tada smo bili osnovnoškolci i nismo ni pomišljali da u svoj skromni dnevni budžet, dovoljan jedva za sendvič sa salamom i dvojni ce, uvrstimo još i marku za tiket na kladionici. Umjesto klađenja igrali smo klikere na školskom odmoru i nogomet cijelo popodne nakon škole. Nakon zvona za kraj zadnjeg sata, školske bi se torbe našle pored školskog igrališta, a sva djeca na igralištu. Nakon toga bismo otišli kućama na pauzu za ručak, a onda opet na livadu, stadion, na nogomet do večeri. Nogomet nam je bila aktivnost putem koje su nas upoznala druga djeca u školi, putem koje smo stekli prijatelje, a uz to se radi o super jednostavnoj igri za koju je potrebno malo rekvizita (lopta i dvije papuče kao stative ako nismo na stadionu).

Jedinu korist od kladionica imali smo u mogućnosti većeg praćenja nogometnih događanja u svijetu, putem teleteksta i novina. Pored najvećih klubova koje je znalo svako dijete, po prvi put smo saznali nešto više i o manjim klubovima iz liga u kojima su se takmičili najpoznatiji klubovi. Jedan od klubova za koji smo tada čuli bio je Leicester City, klub s neobičnim imenom koji ni djeca koja su učila engleski nisu znala od prve pravilno izgovoriti /Lester Siti/. Zvali smo ih Lajčester i za nas je taj klub bio pojam „livadića“, loše ekipe protiv koje svaka iole bolja momčad bez imalo problema pobjeđuje, ekipe koja se uvijek vrzmala oko zone ispadanja iz lige. Imali su tada i igrače sa smiješnim i egzotičnim imenima poput: Mustafa Muzzy Izzet (!), Guppy, Impey, Cottee, Eadie.

Mnogo toga se izmijenilo u godinama koje su slijedile. Kladionice su od za nas nebitne novosti postale pravi hramovi vodeće tranzicijske religije u kojoj more sitne pješadije pokušava doći do brzog uspjeha, nadahnuto životnim pričama tranzicijskih pobjednika i ratnih profitera, a naša država je postala zemlja s najviše registriranih kladionica u Europi. Nekoć puna igrališta zjape prazna: trećina djece je odselila, trećina je zamijenila fizičke aktivnosti za buljenje u smartfon, trećina se muči da skupi 10 ljudi za nogomet pa puši na tribinama i komentira kladioničarske tikete. Neki dan se promijenio još jedan detalj iz ovog malog mozaika mog djetinjstva: onaj ismijavani vječni autsajder Lajčester senzacionalno je postao prvak engleske Premijerlige i donio gubitak kladionicama od oko 20 milijuna funti samo u Engleskoj. Kladionice su veće izglede davale Justinu Bieberu da će postati predsjednik SADa i papi Franji da će zaigrati za škotski protestantski klub Glasgow Rangers, negoli Leicesteru da će osvojiti englesko prvenstvo. Ništa čudno, s obzirom kako se radi o klubu koji u svojoj 132-godišnjoj povijesti nikad nije osvojio englesko prvenstvo (drugo mjesto iz davne 1929. im je jedini veći uspjeh), te o jednoj od najsiromašnijih ekipa u engleskoj ligi.

Uz to, atmosfera u klubu je bila užasna zadnjih godina. 2008. su po prvi put u povijesti ispali čak u treću ligu, a tek 2014. su se probili do prve lige, i u prvoj povratničkoj sezoni bili većinu godine najgora, posljednje plasirana ekipa lige. Kao da to nije bilo dovoljno, klub je potresao skandal kada su trojica bivših igrača – među njima i sin trenera Pearsona - snimili užasan video na kojem su orgijali s djevojkom s Tajlanda i pri tom je rasistički vrijeđali. Na odmoru koji im je priuštio gostoljubivi gazda kluba Vichai Srivaddhanaprabha, koji je podrijetlom s Tajlanda, i čiji je ugled u rodnoj zemlji ozbiljno narušen u ovoj aferi. Prethodni vlasnik kluba, američki milijunaš srpskog podrijetla Milan Mandarić, završio je u zatvoru zbog špekulacija o korupciji. Igrači i trener Pearson su brzo potjerani iz kluba. Klub je dotaknuo dno dna.

I tada se dogodio niz čudnih događaja u klubu i gradu Leicesteru. Najprije su 31.3.2015. ispod jednog parkinga u Leicesteru slučajno pronađene kosti kralja Richarda III, kralja koji je poginuo blizu Leicestera u bitci kojom je okončan Rat ruža. Nakon tog događaja Leicester je zaigrao neobjašnjivo dobro i velikom serijom dobrih rezultata izbjegao ispadanje. Svejedno, mnogi su predviđali da ove godine Leicester neće izbjeći ispadanje i da će zauzeti jedno od posljednja tri mjesta u ligi od 20 klubova. Posebno su navijači i nogometni stručnjaci bili razočarani i iznenađeni kada je ovog ljeta novi trener Leicestera postao gubitnički trener Claudio Ranieri, 64-godišnji talijanski starčić koji je prethodno vodio 15 jačih timova od Leicestera a s nijednim nije uspio osvojiti prvenstvo. Svoj zadnji posao na klupi nekadašnjeg europskog prvaka Grčke izgubio je nakon sramotnog poraza od nogometnih amatera s Farskih Otoka. Svi su vjerovali kako će Leicester biti zadnji Ranierijev neuspjeh i karta za penziju, nitko nije ni pomišljao da će u Leicesteru, tamo gdje se to najmanje očekivalo, ovaj dobroćudni čikica i veliki, skromni radnik doći do uspjeha karijere.

Nisu se stručnjaci podsmjehivali samo Ranieriju, nego i načinu na koji je sklepana ekipa Leicestera za ovu sezonu: od besplatnih igrača koje nitko nije htio angažirati (Albrighton, C. Schmeichel, Fuchs), igrača koji nisu uspjeli u školama jakih klubova (Simpson, Drinkwater, Schlupp, King), propalih talenata od kojih se puno više očekivalo (Schmeichel), igrača koji su imali problema s alkoholom (Simpson, Vardy), nogometnih anonimaca iz nižih francuskih liga (Mahrez, Kante), osporavanih napadača koji su mnogo trčali a zabijali malo golova (Okazaki, Ulloa), igrača ismijavanih zbog debljine (Morgan, Huth), starosti (43-godišnji Schwarzer, koji je umjesto penzioner postao najstariji osvajač lige) i sitne građe (Kante sa svojih 169 cm i 68 kg), igrača koji su se borili za opstanak u četvrtoj (Schmeichel) ili čak osmoj ligi Engleske (Vardy), ili bili rezerve u nižim ligama (Simpson). Igrači su dovođeni ili besplatno ili za svote jednake tjednim plaćama igrača najboljih klubova. I jedna tako sastavljena ekipa premoćno je osvojila englesko prvenstvo, sa samo tri poraza u 38 utakmica, iz te ekipe došli su najbolji igrači lige Vardy (oborio mnoge golgeterske rekorde ove godine), i Mahrez (prvi Afrikanac kojem je to uspjelo) i Kante (koji toliko trči da postoji šala kako 70% zemlje pokriva voda, a ostalo Kante).

Čak ni nakon pola godine sjajnih igara nitko i dalje nije vjerovao da će Leicester osvojiti prvenstvo. Svi su najavljivali umor i ozljede (Leicester je koristio najmanje igrača od svih ekipa u ligi), pad forme, ali ništa od toga nije se desilo. Tajna njihovog uspjeha je u nevjerojatnom zajedništvu i rastrčanosti skupine prosječnih igrača koja je iskorištavala tuđe podcjenjivanje i predrasude, te vedroj i zdravoj atmosferi koju je stvorio trener Ranieri (npr. igrače je vodio na pizzu svaki put kad pobijede). Srce njihove igre je lakonog i rastrčan vezni red (nitko od vezista nema više od 70 kg), koji odlično pokriva prostor i radi strašan presing na protivnika, otima lopte i munjevitim kontrama stvara gol šanse. Leicester je podcjenjivan sve do zadnjih par kola kad su se odlijepili na sedam bodova prednosti od ostatka lige. Titula prvaka je osigurana dva kola prije kraja i više zasigurno nema onih koji prate nogomet a ne znaju izgovoriti ime ovog kluba ili mu se podsmjehuju. Tako su „Lisice“ (nadimak nastao zbog predaje kako je Leicestershire kolijevka lova na lisice) postale najveća sportska priča ove godine. Svakako veća priča npr. od finala Lige prvaka u kojem se opet sastaju dva madridska kluba. Njihova je titula svakako veća i važnija od titula velikih klubova, zato što su titule velikih klubova toliko brojne da se slave kao rođendani, a njihov broj otupljuje intenzitet uzbuđenja i jedinstvenost događaja.Trofej malog kluba kakav je Leicester donosi više veselja navijačima jer je rijedak, vjerojatno neponovljiv.

Titula engleskog prvaka koju je osvojio Leicester City je incident, krik u svijetu kapitalizacije nogometa, koja je ovaj sport pretvorila u šoubiznis, a igrače od nekadašnjih amatera koji su ga igrali iz ljubavi u preplaćene profesionalce i članove društvene elite. Od 1990ih godina počinje prevladavati filozofija stvaranja nogometnih monopola, filozofija otimanja svih najboljih igrača svijeta i stvaranja dream teamova, na čelu s glavnim – ali već dugo ne i jedinim - protagonistom te filozofije Realom iz Madrida. Od vremena kad su kao državni klub pod patronatom diktatora Franca izdašno financirani i kad su pod svakakvim okolnostima dovodili najbolje igrače iz Europe i Južne Amerike, da bi služili kao promocija Francovog fašističkog režima u svijetu, do vremena Florentina Pereza, biznismena koji je uz pomoć jakih političkih veza osigurao basnoslovan novac za ovaj klub. Real Madrid je klub koji je svake godine obarao vlastite rekorde sume izdvojene za transfer jednog nogometaša, prvi klub koji je platio jednog igrača više od 100 milijuna funti, klub koji je napravio 5 od 10 najskupljih transfera svih vremena. Kapitalizacija nogometa postala je još izraženija nakon ulaska arapskih, ruskih i odnedavno kineskih tajkuna u nogometni svijet. Ogromne svote novca stvorile su i ogromne razlike u jačini klubova. Tako najjači klubovi danas imaju po 30ak kvalitetnih igrača, a najmanjim klubovima se talentirani igrači preotimaju ponekad već i u predškolskoj dobi. Stoga je danas teže nego ikad za malu momčad osvojiti neki trofej. Posebno u jednom ligaškom natjecanju koje traje godinu dana: senzacionalni uspjesi Porta u Ligi prvaka i Grčke na Europskom prvenstvu 2004. ipak su izboreni u kup-natjecanjima u kojima ima manje utakmica.

Sve to čini uspjeh Leicestera još većim i čudesnijim. Ako je Real Madrid bogati nogometni Hollywood, onda je Leicester nogometni Robin Hood. Njihov uspjeh je uspjeh onih neuspješnih, luzera, autsajdera s kojima se lako možemo identificirati i mi kao pojedinci i kao društvo, gubitnici rata i tranzicije. No, uspjesi poput njihovog kod nas se još uvijek iščitavaju kao zadovoljština i utjeha zbog vlastitog neuspjeha, a ne kao iznenađenje i nada koji razbijaju predvidljivi svijet zakona kapitala, kao inspiracija da i mi, kao periferno društvo autsajdera i kao pojedinci iz takvog svijeta, možemo napraviti čudo ako imamo vjere u to, ako se dovoljno strpljivo i marljivo potrudimo za to. Možda bi to čudo nevidljivo raslo čitav naš život poput onog Ranierijevog, ali treba ga aktivno sanjati i vjerovati. Umjesto toga, naš svijet bira utjehe, prazno gunđanje protiv nepravde i fatalističko iščekivanje čuda. Primjerena reakcija našeg svijeta na Leicesterov uspjeh je uložiti marku na kladionici da će i na godinu neki mali klub osvojiti prvenstvo i donijeti rekordnu dobit na kladionici s kojom bi se postalo netko i nešto u životu. Eto, zato Bosna i Hercegovina ne može postati Leicester City. Zato što sami sebe unaprijed proglašavamo otpisanima i više vjerujemo u fatalizam i prosjačenje mrvica sreće od sudbine nego u svoje kreativne i radne potencijale.

Marijan Oršolić/Prometej.ba