Kraj modernog nogometa?

Dobrodošli u glamurozni svijet nogometnog biznisa, svijet u kojem iznosi transfera dostižu nezamislive brojke. No, je li to cijela priča? Što se skriva iza pozlaćene fasade jet-set nogometaša, liga petice i klubova iz najjačeg svjetskog klupskog natjecanja – Lige prvaka.

 Foto: KrysteLynx/Footysphere

"Vrhunac orgijanja na tržnici nogometaša ovog ljeta transfer je Francuza Anthonyja Martiala. S nepunih 19 godina momka iz Massyja Manchester United učinio je najskupljim tinejdžerom u nogometnoj povijesti. Platio ga je Monacu 50 milijuna eura i dao mu devetku na leđa. Transfer bi s ostvarenim bonusima mogao narasti i do 80 milijuna eura.“ – tako je prije nekoliko tjedana pisao hrvatski internetski portal Index. „U spektakularnom transfer-teatru oko Kevina de Bruynea napokon se spustio posljednji zastor. Igrač godine u Njemačkoj napokon je prešao iz VfL Wolfsburga u engleskog premijerligaša Manchester City za rekordni iznos u Bundesligi od 75 milijuna eura. U nedjelju su oba kluba potvrdila gigantski posao koji je nogometnom tržištu dan prije isteka transfer-rokova dodao novu dinamiku“ – kako je izvještavao njemački list FAZ.

Dobrodošli u glamurozni svijet nogometnog biznisa, svijet u kojem iznosi transfera dostižu nezamislive brojke. No, je li to cijela priča? Što se skriva iza pozlaćene fasade jet-set nogometaša, liga petice i klubova iz najjačeg svjetskog klupskog natjecanja – Lige prvaka. Podsjetimo se priče crnogorskog nogometaša Nikole Nikezića. Nikezić je 2010. godine potpisao dvogodišnji ugovor s Kubanom iz Krasnodara, klubom koji je u tom trenutku igrao u ruskoj drugoj ligi. Nakon što je klub ušao u prvu ligu, on je htio raskinuti ugovor s Nikezićem na način da Nikezić potpiše papire koji bi njihov rastanak definirali kao voljni čin obaju ugovornih strana. Nikezić je odbio pristati na takav dogovor i zahtijevao je da Kuban poštuje stavke ugovora na koje se obvezao, te, ako nije zadovoljan učinkom Nikezića, da ga stavi na transfer listu. Kuban nikako nije htio odustati od svojih prvotnih namjera. Nakon nekoliko pokušaja vršenja pritiska na Nikezića i njegovog stalnog odbijanja da potpiše raskid ugovora, predstavnik kluba ga je jednog dana pozvao u klupske prostorije i ponovno zatražio da raskine ugovor s Kubanom. Nikezić je ponovno odbio, nakon čega u prostoriju iza njegovih leđa ulaze dvojica jačih muškaraca koji počinju udarati Nikezića, prijeteći mu da će ga mučiti i osakatiti i zahtijevajući da potpiše raskid ugovora. Prema Nikezićevim tvrdnjama, agonija je trajala oko dvadeset minuta. U konačnici je potpisao raskid ugovora. Nikezić se nakon ovog incidenta obratio organizaciji Fifpro (globalnom udruženju profesionalnih nogometaša), a Fifpro je potom poveo pravni postupak pred FIFA-inim tribunalom. FIFA je naposljetku presudila u korist Nikezića i odredila da je Kuban iz Krasnodara dužan Nikeziću isplatiti kompenzaciju u iznosu od 180 000 eura.

Fifpro je globalna organizacija koja tvrdi da predstavlja oko 60 000 tisuća profesionalnih nogometaša. Ona je ovaj petak podignula optužnicu pred Europskom komisijom protiv FIFA-e i UEFA-e koja bi, u slučaju da Fifpro dobije slučaj, mogla drastično promijeniti izgled europskog klupskog nogometa. Fifpro argumentira da FIFA-ina pravila koja reguliraju transfere igrača pogoduju velikim i bogatim klubovima, te onemogućavaju da profesionalni igrači ostvare svoja prava. Osnovna strategija kojom će pravnici braniti stavove Fifpro sastojat će se u dokazivanju da regulative FIFA-e krše europska pravila poštenog tržišnog natjecanja i slobodnog kretanja igrača. Ovakav pristup je identičan putu kojim su mnogi američki sveučilišni sportaši pokušavali pravno pobijediti NCAA, tj. demonstrirati kako je NCAA organizacija koja krši američke anti-trust zakone.

Fifpro naglašava da je FIFA-in dokument pod nazivom Regulations on the Status and Transfer of Players (RSTP), kao fundamentalni dokument koji definira pravila za transfere igrača, konsolidirao dualistički svijet klupskog nogometa. S jedne strane imamo svijet elitnih klubova i centralnih, komercijalno isplativih europskih liga, a s druge strane periferne europske sisteme koji služe isključivo kao baza za opskrbljivanje svježim nogometnim talentima. Danas, kada pogledate Ligu prvaka, postoji samo relativno mali skup klubova koji imaju stvarnu šansu za osvajanje ovog natjecanja. Dani, kada su jedna Steaua ili Crvena zvezda mogli osvojiti ovo elitno natjecanje, odavno su samo lijepe priče iz davnine, nešto poput bajki braće Grimm ili Mojsijevog razdvajanja Crvenog mora – teško je uopće zamisliti kako je to bilo moguće. Jedini način da neki klub iz nogometne periferije na bilo koji način konkurira divovima iz europskog centra sastoji se u tome da ima podršku sumnjivih tajkuna s gotovo neiscrpnim izvorima novca ili da klub posjeduje mutnu podršku lokalnog političkog ešalona koji će klubu transferirati poveća financijska izdvajanja.

Nadalje, Fifpro tvrdi da je RSTP iznimno osnažio poziciju „treće strane“ u pregovorima o transferima igrača. Tu se radi o brojnim agentima i agencijama koji odigravaju ključnu ulogu u povezivanju igrača s periferije i klubova iz nogometnog centra. Problem se sastoji u tome što treća strana nerijetko iskorištava ranjivu i slabu poziciju igrača s periferije. Iako mnogi igrači prelaze u nogometni centar za nerijetko velike novce, potrebno je naglasiti da je to tek vrh sante leda što ispliva na medijsku površinu. To je u usporedbi sa svim igračima ipak iznimno mala brojka. Pitanje je koliko se poštuje volja samih igrača. Zamislimo situaciju da neki veliki klub iz engleske ili španjolske lige želi dovesti igrača iz vašeg lokalnog kluba za nekakvu ogromnu kompenzaciju. Pretpostavimo da taj igrač iz nekog razloga ne želi prijeći u klub iz engleske ili španjolske lige. Možete samo zamisliti koliki bi bio pritisak na njega. Vaš lokalni klub bi vršio ogroman pritisak jer bi imao interes zarađivanja basnoslovnih iznosa od transfer kompenzacije za raskid ugovora s tim igračem. Teško je zamisliti da bi agent samog igrača poštivao volju svoga klijenta jer bi i on gubio poprilično veliku proviziju pri ugovaranju novog ugovora sa zamišljenim engleskim ili španjolskim klubom. Da ne spominjemo dodatne pritiske na igrače za koje javnost dozna samo zato što dospiju na stranice crne kronike. Uzmimo kao primjer stavke iz ugovora hrvatskog igrača Eduarda da Silve o gotovo doživotnom isplaćivanju novčane naknade njegovim agentima. Fifpro to formulira na ovaj način: „RSTP, kao centralna radnička i industrijska regulacija nogometa, potiče i održava sve veći natjecateljski i ekonomski disparitet, omogućava komercijalnu zlouporabu od strane agenata i ostalih trećih strana, te ne uspijeva zaštiti igrače od zlouporabe njihovih ugovora putem neisplaćivanja plaća i ostalih dogovorenih naknada“. Fifpro je 2012. godine proveo istraživanje u 12 zemalja koje pokazuje kašnjenje isplaćivanja plaća za čak 42% nogometaša.

Fifpro naglašava da je RSTP baziran na principu trickle-down nogometne ekonomije, odnosno da će ogromni iznosi kompenzacija za transfere koje isplaćuju klubovi iz nogometnog centra omogućiti širenje financijske i natjecateljske moći među klubovima nogometne periferije. Međutim, Fifpro tvrdi da je to mit. Njihove analize pokazuju da veliki iznosi dominantno cirkuliraju među klubovima centra, da oni u suštini služe kao dodatni mehanizam za onemogućivanje malim klubovima da konkuriraju u borbi za najbolje nogometne igrače i da ogromni postoci toga novca uopće ne idu u ruke malih klubova, nego se slijevaju u posredničke džepove. Nadalje, Fifpro želi ukinuti sistem posuđivanja igrača, uvesti restrikcije na posredničke provizije i redefinirati veličine rostera klubova.

Theo van Seggelen, glavni tajnik Fifpro, komentira moguću situaciju dobivanja slučaja i ukidanja postojećeg sistema transfera nogometnih igrača: „Bolje tržište rada može se ostvariti putem kolektivnog pregovaranja. Budućnost nogometa očuvat ćemo pošteno balansirajući između potreba klubova i novog modela redistribucije prihoda. Igračima je bitna održivost nogometa i ponijet ćemo se odgovorno.“

Europska komisija će odlučiti o ovom slučaju u roku od šest do dvanaest mjeseci.

Izvor: radnickaprava