Kako je u SFRJ izgledao čas fizičkog?

Fizičkom vaspitanju u osnovnim školama ni blizu se više ne pridaje značaj kao što je to bio slučaj u bivšoj SFRJ. 

Ljudi koji su živjeli u socijalističkim državama, poput SFRJ, uživali su viši nivo zdravlja, obrazovanja i ukupnog fizičkog kvaliteta života.

Fizička aktivnost je, osim sveopšteg zdravlja, koje se u to doba cijenilo, veoma važna i kako ne bi do došlo do povrede koljena, ligamenata i kako bi se snaga mišića održala, te ljudi bili zdraviji i sposobniji za rad.

Fizičko vaspitanje ili fizička kultura kako se predmet nekada zvao, važan je dio školskog obrazovanja u svakoj zemlji, ne samo zbog blagostanja za tijelo koje imaju gimnastika, vježbe obilikovanja i sport, nego i zbog boljeg rada unutrašnjih organa i mozga, koji su bitni dio u obrazovanju djece.

U današnje doba, sa pojavom tehnologije poput televizora, interneta i mobilnih telefona, djeca se sve manje kreću i tako imaju problema sa krivom kičmom, gojaznošću, ravnim tabanima i ostalim deformitetima.

Zato upravo časovi fizičkog vaspitanja u školama igraju važnu ulogu u njihovom razvoju.

Fizičko vaspitanje

Nešto starije generacije pamte vremena kada je fizičko vaspitanje bilo jedan od važnih predmeta u školi i kada mu se pristupalo sa velikom ozbiljnošću. To su generacije koje su stasavale prvih decenija nakon Drugog svjetskog rata i tokom ranog perioda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Važnost fizičkog vaspitanja, kao stvari koja je od opšte društvene koristi, svakako je imala pozitivan uticaj.

U zdravom tijelu zdrav duh, glasila je parola, a opšte je poznato da nema zdravog društva bez zdravog duha njegovih pripadnika, niti ga ima bez fizički zdravih ljudi.

Časovima u školama se pristupalo veoma ozbiljno, te su se i ocjene tako vrednovale, te su najbolji učenici i najpopularnija djeca imali petice iz fizičkog.

Oprema na času

Oprema za čas je bila veoma važna. Djevojčice su nosile crne trikoe, a dječaci sportske gaće i bijele majice. Od obuće su bile obavezne patike ili baletanke, koje su se nosile isključivo u sali za vježbanje.

Čas je počinjao tako što su svi đaci stajali u vrsti i čekali prozivku. Poslije prozivke, kreće zagrijavanje, koje je obično podrazumijevalo trčanje dva ili tri kruga oko sale.

Na časovima se dosta radila gimnastika i bila jedna od omiljenih aktivnosti. Na strunjačama su se radili kolut u napred i nazad, stav na šake, zvijezda, zatim su tu i ostale aktivnosti poput preskakanja kozlića, hodanja po gredi i preskakanje konopca.

Od sportova su se najviše praktikovali rukomet, odbojka i košarka.

Većini djece u to vrijeme je upravo ovaj čas bio jedan od omiljenih. Fizička aktivnost i lijepo držanje su bili veoma važni, te se i ocjena iz ovog predmeta visoko kotirala.

To nije ni čudo, kada uzmemo u obzir da već krajem 50-ih godina dvadesetog vijeka opšte osjećanje stida počinje da blijedi, što se naročito ogleda u modi kupaćih kostima, koji postaju otvoreniji.

Samim tim, lijepo tijelo postaje veoma važno, jer su se lijepo oblikovana tijela smatrala simbolom zdravlja.

Ljudsko tijelo, fizička aktivnost, rad, zdravlje, stvari su koje su se nekada slavile. Đaci iz tih generacija mogli su da urade po 20 sklekova, 20, zgibova, da preskoče zid ili da istrče 100 metara za 12 sekundi.

Zato i ne iznenađuje što je to doba iznjedrilo i neke od najvećih sportista svih vremena na ovim prostorima.

Dan mladosti

Jedan od posebnih događaja iz tog vremena, a koji je vezan za čas fizičkog i izlazio iz njegovih okvira, svakako je proslava 25. maja, kada se nosila štafeta i kada su priređivane proslave u vidu sletova širom zemlje.

Ovaj praznik bio je povezan sa rođendanom tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita, i prvih godina se proslavljao kao njegov rođendan, a od 1957. godine, na njegovu inicijativu, postaje Dan mladosti.

Sama ideja potekla je 1945. godine, od strane omladine Kragujevca, čije je Odjeljenje za sport i fiskulturu osmislilo masovna omladinska štafetna trčanja širom tadašnje Jugoslavije.

Štafeta je povezivala sve gradove, sve staze i horizonte kojima su trčali, plivali ili letjeli njeni nosioci.

Vodilo se računa da se trase tako odaberu da štafete na svom putu posete sve važne znamenitosti u simboličkoj geografiji Titovog režima, odnosno, da se posjete sva istorijska mjesta koja su poprišta velikih bitaka tadašnje revolucije.

Cilj komunikacije posredstvom štafetne palice bio je u tome da se između građana Jugoslavije i između raznih njenih krajeva uspostavi direktna, fizička veza i da se svi oni na isti način povežu sa drugom Titom, koji je posljednji primao štafetu, i koji je zadržava sa sebe, bez obaveze da je prosljeđuje dalje.

Kraljevi i drugi vjerski poglavari nosili su žezlo u rukama, koje je bilo nedodirljivo za građane. Za razliku od njih, štafeta je svoju simboličku političku vrijednost crpila upravo iz dodira što većeg broja ruku.

Omladinci iz tog vremena sjećaju se i toga kako su zbog štafete bila organizovana izuzetna sportska i kulturna takmičenja, kao i susreta mladih.

To je bio datum kada su upravo oni bili važni i kada je bilo prilike za afirmacijom najboljih mladih stvaraoca, radnika, učenika, studenata i sportista.

Učitelji i profesori birali su vrijedne, odlične i uzorne đake koji će učestvovati u sletovima i predaji štafete. Učešće u programu Dana mladosti, za djecu, kao i za njihove roditelje, bila je velika čast.

(Luftika.rs)