Čuvajmo Mešu da bi srušili Baždarevića

Plasmanom u baraž, fudbalska reprezentacija BiH, je očuvala iluziju uspjeha koja je omogučila da ljudi sretni izađu na ulice, da slika selektora Baždarevića iskaće iz frižidera, dok realno, fudbal u BiH ograničen raznim političkim podjelama bez ulaganja, svakim danom polako umire.

Piše: Muhamed Kovačević

Optimizam bez smisla i lov na magarca

Kvalifikacije su završene. Kao što to obično kod nas biva, analiza utakmica i rada selektora neće biti.

Istog dana kada su bili izvučeni protivnici u grupi u kojoj smo mi bili nosioci, kompletna stručna i laička javnost se složila, da bez ikakvih problema možemo izboriti plasman na Evropsko prvenstvo, koje se iduće godine igra u Francuskoj.

A onda, iz čista mira, u sred Zenice, pobjedili su nas  ribari sa Kipra. Nismo uspjeli pobjediti ni malo jače trkače iz Welsa, a u derbiju smo Belgijancima poklonili bod, što je značilo da je došlo vrijeme za promjene.

I desile su se. Nakon 5 godina smijenjen je Safet Sušić, koji će ostati zapamćen po tome da je uspio odvesti reprezentaciju na svjetsko prvenstvo u Brasil. Također tamo povesti i svog bratića, a njegove stručne sposobnosti nakon skoro pola decenije rada, uspio je jedino prepoznati klub iz Francuske druge lige. Pametnom išaret dosta, što bi se reklo u našem narodu.

Odlaskom Sušića, javnost je pomislila da je konačno vrijeme na unapređenje i prevazilaženje dosadašnje prakse rada i vodjenja A tima, kada su bukvalno svi navijali za dolazak "čvrste ruke" tipa Bajevića ili Halihodžića.

Još jednom nam je nogometna vlada fudbalskog saveza, dala doznanja da je naša realnost i dalje zakovana za 1995 godinu, odnosno da će prednost uvijek imati podobni naspram sposobnih. Jer, ekspresno odbijanje gore navedenog dvojca, koji bi u iole normalnijem stanju u društvu (ma šta god to značilo), pješke došli da vode svoju reprezentaciju, govori tome u prilog. Nakon toga više nije bilo bitno ko će doći, jer se znalo, ko god dođe, postavljen je tu da bude marioneta a ne selektor.

Reprezentacija Bošnjaka i ostalih na putu ka propasti

Mehmed Baždarević je idealni BiH selektor. Očigledni iskreni patriota, sa izrazitim temperamentom, te skromnim trenerskim iskustvom, uradio je ono što je bilo očekivano. Osvojio je taman onoliko bodova koliko je trebalo za baraža, i imao sreće da Kipar pobjedi Izrael u gostima.  

Krenuo je sa podilaženjem odmah na startu. Vratio je Spahića koji je drugi ili treći napadač protivničke momčadi u našem šesnestercu, samo da bi Džeko bio sretan. Uvijek je dostupan za intervju, samo da bi novinari bili sretni. I naravno uvijek će igrati prijateljske utakmice van BiH, u gradovima sa isključivom Bošnjačkom dijasporom, samo da bi ljudi iz saveza bili sretni, a slobodno vrijeme će provoditi moleći ponekog igrača koji nije dovoljno dobar da igra za Srbiju ili Hrvatsku, da obuče i BiH nacionalni dres, ne bi li skinuo hipoteku da je reprezentacija BiH reprezentacija "Bošnjaka i ostalih".

Što se pak igre tiče, mi smo na odličnom putu da kopiramo čuvenu Rehagelovu Grčku prije 10 godina. Znači, samo da ga ne primimo, a ako ga postignemo sigurno smo pobjedili. Naravno svaka pobjeda će se slaviti kao ključna bez obzira što je ostvarena protiv ekipe koja je vrijednosno jeftinija od FK Sarajevo.

Ako pogledamo sadašnju reprezentaciju Grčke, onda možemo strahovati, i nadati se da za 5-6 godina u Zenici nas neće nabijati reprezentacije tipa Luksemburga ili Malte, što s obzirom na sadašnji nivo igre, nije daleko od mogućeg.

I dok je A selekcija reprezentacije jedini donekle formirani BH brend, upakovan isključivo za potrebe bošnjačke dijaspore i bildanje pan bošnjačkog nacionalizma, realni fudbal u BiH polako umire.

Milion je dokaza za to, počevši od rada sa mlađim kategorijama u reprezentativnim okvirima, koji u 20 godina nikada nisu učestovali niti na jednom ozbiljnom takmičenju, pa do elitnog takmičenja u fudbalu žalasno nazvanim "Premijer liga".

Da tuga bude još veća, u toj žalosnoj Premijer ligi, koja u prosjeku na stadionu ima do 500 gledalaca, skoro svake sedmice izbije incident javnog skadiranja i podrške što optuženim, što presuđenim ratnim zločincima, rasizmu i fašizmu zadnje vrste.

Naravno o problemima niko ne želi ni pisati ni govoriti. Mnogo je lakše čekati nedjelju i izvlačenje parova za baraž, nego postaviti pitanje kada će reprezentacija igrati na stadionu u Banjaluci? Ili kada će mo dobiti stadion koji ispunja stroge norme za igranje zvaničnih Evropskih utakmica, a da taj stadion bude smješten u nekom drugom gradu osim Zenice? Ili kada će konačno prestati tolerancija fašizma i rasizma na ovim tkz. stadionima, na kojima se sada igraju utakmice?

Kao što vidite previše je pitanja na kojih nema odgovora. Rješavanje tih pitanja zahtjeva ipak neku drugu logiku rada i shvatanja realnosti u kojoj živimo. Proće još dosta vremena dok ovdje fudbal postane fudbal, odnosno najvažnija sporedna stvar na svijetu. Do tada čuvajmo Mešu da bi srušili Baždarevića.  

Impulsportal